navigacija

Nevidljivi

Nevidljivi

Ona bi htjela biti nevidljiva.

Rekla mi je to jučer, dok je, zamrljana suzama, žvakala tortu u kvartovskoj pekari.  

Jer je počela plakati još na satu pa kasnije u školskom wc-u i na kraju na putu prema doma.

Ljubav boli i kad imaš osam godina. I kad zamusan tortom pitaš mamu: Kakav je to ovaj svijet?

Slušala sam je i srce mi se lomilo. Ma koje školske torbe, naši mali ljudi na leđima znaju nositi tugu tešku kao kuća.

Osim toga, i ja bih htjela biti nevidljiva.

Kad moj sin 26 do 43 puta u minuti ponovi 'mama'.

Ili kad moja kći, prilikom našeg boravka u gostima, pobjedonosno i punoga glasa pred svima zaključi:

'Vidiš da nam je lijepo. A ti si rekla da ti se ne ide, jer ćeš poginut od dosade.'

Ili dok gledam nečiju baku, koja na blagajni ostavlja jaja i grincajg jer nema dosta za cijeli račun.

Bila bih nevidljiva da mogu zaplakat i zacrvenit se k'o čovjek od srama, jer nisam na vrijeme pozvala baku natrag i platila ostatak njenog računa.

. . .

Čitala sam knjigu o ženi koja je ostala bez svega, sama, na cesti.

U tom beskućništvu najviše ju je, kaže, boljela činjenica što je bila nevidljiva - ljudima kojima su prolazili kraj nje, ljudima s običnim životima na leđima. A opet, željela je baš to - da je ne vide u tom teškom jadu, ogoljenu, na cesti. Nakon svake nove ledene noći, tijekom koje bi joj nožni prsti prokrvarili od hladnoće, prva bi joj misao bila da bi, najviše od svega, čak više i od nošenja bremena običnog života, voljela biti baš to - nevidljiva.

Zeznuto je to. Kad nam djetinje čežnje iscrtavaju život. Kad se u njega pretvore.

. . .

S posla putujem uvijek istim busom. I imamo već mali kolektiv na stanici pa se ponekad ulovim kako samo čekam da vozač napravi prozivku, kako to čine učiteljice na razrednim putovanjima.

'Alo, jel' čuvaš ovog pored sebe, šta sam ja rek'o?! Pazi na susjeda, javi ako ga nema. Ali ne beri brigu, koga nema bez toga se može.'- tako nekako zamišljam da naš vozač proziva mene i moje suborce.   

Putuje jedna, u najmanju ruku nadobudna mama sa svojim školarcem, koji sve do moje stanice odgovara na njena pitanja o tome što su radili na kojem satu i što je jeo i u koje vrijeme.

Putuje i mlađan momak, u najmanju ruku dobre posture, koji svaki put stoji na srednjim vratima i visi na mobitelu. Ne priča glasno, ali često žvače. Ne smeta me to.  

Putuju i dvije moje kolegice koje silaze nakon mene i s kojima se nikad ne pozdravljam. To me smeta.

Putuje i cura koja duž cijelog lica ima ožiljak od opekotine. Ona uglavnom gleda u pod i isto bi, znam to, najviše od svega htjela biti nevidljiva.

Jučer, kad je pružala pokaz na pregled vozaču, bila sam iza nje.

'Meni, ljepoto, kartu više ne moraš pokazivat. Ja vas redovne već sve znam. Evo gospođa iza tebe, svaki put nosi vrećice i sjedne na gumu iza, ako je prazno. Jel' tako gospođo?'

Rekla sam da je i s neugodom se nasmiješila.

I curi je bilo drago. Sjele smo jedna kraj druge. Dok smo pričale s vozačem, svo troje smo se gledali u retrovizoru.

Mi, redovni. Koji brinu kad nema susjeda na sjedalu do. Bez kojih se može.

Mi koji bismo često najviše od svega željeli biti nevidljivi.

A opet, kakav bi to onda bio ovaj svijet?

 

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (6 ocjena)