navigacija

Ni manje ni više

ni manje ni više

 

Prije dva dana saznala sam što nam točno treba.

Inače nemam te mesijanske momente prosvjetljenja, ali, eto, dogodilo se.

Treba nam jedan mali u dresu Real Madrida, u skupim najkicama koje bih svojoj kćeri kupila tek kad bi s navršenih deset upisala Harvard.

Da, treba nam baš taj mali.

I treba nam ta baka s tanašnim sijedim repom i slušnim aparatom, na klupi, kraj pedantno složenih letaka najtjednih ponuda šoping centara.

I treba nam, o kako li nam samo treba, tih par rečenica koje sam čula u prolazu.

“Ja bih tebe svuda vodio. Ti si moja susjeda. Ti si moja prijateljica.“

On (cca8) njoj (cca 75).

U jednom tužnom parku nekog lijepog zaboravljenog vremena, u kojem se djeca još uvijek igraju na penjalicama.

On, koji na sebi ima vrijednost njenih pet penzija.

A opet on, u kojeg je, dok joj pruža ruku da ustane, utkano poštovanje koje ne bi stalo u tri velika novozagrebačka parka.

On, bez agende i sprdnje prirođene menadžerskim sinovima i ona, potrošena od života, s letcima koji taj život znače.

Dva prijatelja, jedan kraj drugog u parku, sasvim ravnopravno.

A opet, tako toplo prema onome tko je teži na klackalici.

. . .

Neki dan shvatila sam da život počinje kad dobiješ svoj ormarić.

Kad ti, s nepune dvije ili tri, lupe inventarni broj kraj imena i slike s ljetovanja (ili mrkve, u mojem slučaju), kako bi, kad mama i tata odu, znao gdje ćeš spremit svoju malu torbu i igračku za krizu.

Laž je da život počinje u osamnaestoj, kad završiš fakultet ili dobiješ dijete. Počinje baš taj dan kad prvi put ugledaš svoj ormarić.

I onda, poput mog malog sina, sjedneš i, u maniri starca koji se pomirio sa životom, u tihoj tuzi gledaš u pod.

I onda dođe jedna mala Kaja, sitna kao zrno, sjedne kraj tebe i profrflja tako slatko da bi otopila i ego jednog odlazećeg političara:

'Hoćeš da ti ja obučem papučice? Nemoj bit tako tužan, danas je vesel ponedeljak i puno ćemo plesat!'

Da, i to nam treba.

Ta mala Kaja, to zrno zbog kojeg je moj sin prestao gledati u pod i bez pozdrava, pružajući joj ručicu, ušao u svoj šareni mali život.  

. . .

Ne događa mi se često, ali dogodilo mi se taj put.

Ubola me pčela, mislila sam da sam izgubila novčanik, on je vukao na svoju, ona na svoju stranu pa sam sjela na klupicu, pokrila oči rukama – i počela plakati. Usred parka, pasa, djece, kolica i biciklista - ja sam ispuštala dušu u svoja dva dlana.

Nakon što sam se, posve se izrezavši iz okolne bojanke, isplakala, a moj dvojac - ima Boga - mirno prosjedio kraj mene, čula sam:

„Nemam ti niš' za smirenje, al' ti imam pljugu, a mislim da imam i neki Kiki u jakni, ček' da vidim.“

Na klupi preko puta sjedio je on, s pivom, cigaretom, bradom i kapom, u jakni - na punih plus 30.

Bilo mi je neugodno. I jako milo.

Jer i to nam treba.

Taj zapušteni novozagrebački Djed Mraz, koji je fulao Božić, ali dolazi baš kad ti treba.

Da, još samo to.

Ni manje ni više.  

 

 

 

 

 

 

  

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (5 ocjena)