navigacija

Snjeguljica

Snjeguljica

Gukanje golubova mene podsjeća na zadnje dane škole.

Dane kad se zaključuju ocjene, polažu zadnji testovi, kad se znoje dlanovi (u osnovnoj) i puše cigarete na kraju školskog hodnika (u srednjoj).

Sunčana jutra i prvi kratki rukavi bacaju me u taj djetinji neuro-afan kojeg se - sad to znam, tvrdim i potpisujem - nikad neću riješiti. Jer čovjek nikad nije dovoljno star da ne osjeća onu silnu djetinju tugu kad se vraća s mora.

I u 99% slučajeva nikad dovoljno mlad da mu na trbuhu dobro stoji tetovaža Tasmanijske nemani.

. . .

Ona je to popodne bila Snjeguljica (jedna od tri, ali moja jedina, zauvijek). Ja sam sljedeće jutro imala težak ispit. Toliko težak da sam putem razmišljala kako bih radije išla roditi.

Ona je stajala na wc dasci i ponavljala stihove pjesmice. Ja sam, pletući joj pletenice, u glavi vrtjela skriptu išaranu njenim flomasterima.

Ona je pred ogledalcem u patosu izgovarala: „Imam put bijelu poput snijega, usne crvene kao krv i kosu crnu poput jebanovine.“ Ja se nisam mogla prestati smijati.

Bila je uvrijeđena, jako. Koja majka ne zna da Snjeguljica ima kosu crnu poput jebanovine, osim njene – nemajke kratke kose i noktiju, koja ne zna raditi Timošenko pletenice i ne posjeduje arsenal crvenih ruževa?

Maćeha sam, ukratko. Prema definiciji iz Snjeguljice, Pepeljuge i Ivice i Marice.

Nastup je bio divan, a ja sam, u maniri majki iz pakla (prema definiciji svih koje to nisu) cijelo vrijeme neprikosnoveno, ali na rubu suza stajala s fotoaparatom, zaklanjajući pogled cijelom prvom redu.

MOJA KĆI je bila Snjeguljica.

MOJA KĆI  je imala solo.

MOJA KĆI jedina ima kosu crnu poput jebanovine.

. . .

Da me Snjeguljica drugo jutro vidjela pred ispitnom komisijom, gledala bi u pod.

Onako kako sam ja znala gledati kad bi moja mama u tramvaju dizala tinejdžere koji su je ignorirali.

Ili kad bi šutljivu blagajnicu pitala tko ju je stavio ispred kase tako mutavu i neljubaznu.

Ili kad bi mojoj razrednici pred svim roditeljima (i nama djecom) rekla da joj se *ere na diplomu, kad nema odgoja.

Motala sam, muljala, 82 puta izgovorila „apsolutno“, „ekstrakt“ i „u kontekstu“. Čak sam se u jednom trenu usred ispitnog rafala sjetila svoje školske druge, koja je na pitanje o Sredozemnom moru u sedmom razredu rekla kako „tamo ima puno riba i … pokoji kit“.

. . .

Kad sam taj dan išla po nju, moja je mama već stajala na braniku škole i čekala svoju unuku.

Sve tri Tasmanijske nemani bile su zamusane sladoledom.

Tri prvašice koje pojma nemaju gdje je Sredozemno more i postoji li u njemu pokoji kit.

Jer život je ponekad jebanovina. A ponekad more.

U ovom kontekstu i apsolutno.

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (5 ocjena)

Komentari

Registracija