Europski plavi klub

Bolje se roditi bez jedne stvari nego bez sreće. Ako imaš sreće, možda ti naraste… Bolje imati trenera srećkovića, nego stratega koji igru loptom tumači kao teoriju o Higgsovu bozonu i vječno kuka “da mi je samo mrvica sreće”. Eto, ovolicno, inače je sve razradio do detalja, za čistu peticu.

Mamić je imao nos (i muda) postaviti za trenera Antu Srećka Čačića. Sreća je pitanje životnog stava. Kad ga je Mamić zimus, nakon otkaza Jurčiću, prijateljski pitao “tko bi nam bio najbolje rješenje”, Čačić je odgovorio – Ja! Kad je Dinamo izvukao Ludogorec, a vrli teoretičari katastrofe zavapili “to je najgori mogući ždrijeb”, Čačić se nasmijao “zamislite kako je tek njima”. I kad u paranoji i psihozi uoči još jedne “povijesne utakmice”, kaže “vidimo se poslije u boljem raspoloženju”, čovjek mu mora povjerovati. Pa i kad ležerno tvrdi “morat ćete me još dugo trpjeti, prezimit ću u Europi”, treba mu vjerovati premda sve što vidite izgleda suprotno i premda kasnije požalili.

Nogomet je posao, ali je i show, zabava, opuštanje… I samo uspjeh prodaje sport. A Čačićev Dinamo je i zabavan i zasad uspješan. Što se brinete, sljedeće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši. No, u stanju opće depresije opasno je biti optimist i širiti pozitivno ozračje. Nekad u partijsko vrijeme takvi su bili “sumnjivi elementi”, nepoćudni za bolesnu naciju koju se ciljano držalo u strahu. Pazi ga, smije se, taj nešto sprema. Čačić, fakin koji se kalio po zagrebačkim livadama i prigradskim terenima, uhvatio je svoju priliku u Maksimiru i pregrmio europski debi u inat onima koji su se morali napiti od muke što je sretnim golom ostao u Europi. Makar mu bile posljednje, kreirao je utakmice za pamćenje.

“Baš mi je žao Bugara”, reče prijatelj kad su Ludogoreci popadali po travi u 98. minuti. Žao? Nek’ jedu travu od muke kakve su nam traume priuštili. Zaslužio je i Dinamo da se jednom osjeća kao veliki europski klub. Igra slabo, mlako, ali ima naklonost sudaca i iz tri poluprilike zabije četiri gola. A suparnici čupaju kosu i liju suze da su žrtve Uefe jer su mali i nebitni. Kao Dinamo svih ovih godina. Iz države u kojoj možda pet klubova može biti sigurno da će izgurati sezonu, jedino Dinamo vrijedi za europski izlog. Od tih pet, dva su u u rukama stranaca: Rijeka u milosti Talijana Volpija, a Istra Rusa Ščeglova.

O Splitu brinu braća Žužul, dok o Slavenu Belupu skrbi cijela koprivnička regija. Dinamo iza sebe ima samo Mamića, a zapravo također ima strane “vlasnike” bez kojih nema kisika – Uefine bonuse i bogate klubove koji su spremni platiti milijune za igrače u plavom. Kad opet svi ostali hrvatski klubovi ispadnu iz eurokupova početkom kolovoza, bit će jasno što za HR-nogomet znači Dinamo. Puno više od iživljavanja onih na tribinama i onih koji su “već” u 97. minuti protiv Ludogoreca pripremili nadahnute in memoriame.