Dubrovnik je doista grad čudo – svjetski dragulj. Tridesetak tisuća ljudi slavi 8 zlatnih olimpijaca

Vaterpolo je krasna zabava. Uživancija za vrući ljetni dan. Ili još romantičnije, za tople noći uz more. Nedavno se moglo uživati na lijepom turniru na Rabu. Ekipe Banjole, Pjaceta, Barbat, Kvarner…

Nisu iz Eurolige, koga briga. Sunčano popodne, omeđen dio kupališta, dva gola i lopta. Divota. Ili ljetne večeri uz osvijetljeno kupalište i lokalnu vaterpolsku utakmicu, svejedno da li u Biogradu, na Murteru, Korčuli, u Zadru, o Dubrovniku da ne pričamo… Nedavno sam naletio i na lokalni derbi u Voloskom. Kakav spektakl, bal na vodi. Istina, ti vaterpolisti nisu olimpijci, ne pucaju od snage za podvodni ultimate fight, udarci nisu ubojita torpeda kao u Londonu, golmani se ne dižu iz vode do koljena kao Pavić, treneri ne vuku poteze kao Rudić… Ali kupalište je krcato, navijači se užive u utakmicu kao Mićo Dušanović, a i bolje razumiju igru… Događaj za pamćenje.

Vaterpolo je u suštini vrlo jednostavan, a iznimno zahtjevan. Misterij je zbog čega nema veću globalnu popularnost, barem kao rukomet ili odbojka. Gubi profesionalni status i u svom prirodnom okruženju, u mediteranskim zemljama Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj, a na suhom su i velesile poput Mađarske ili Rusije. Ove sezone raspala se i Europska liga. A da se nije raspala Jugoslavija, tko bi uopće igrao u polufinalu OI (Hrvatska, Srbija, Crna Gora…)

I kod nas vaterpolo mora skočiti na olimpijski tron da bi postao barem ljetni hit, a Rudić mora oboriti sve rekorde da bi zauzeo naslovnice. Nitko od naših zlatnih nije kriv za to. Krivac je, potpisujem, onaj tko se prije kojeg desetljeća sjetio vaterpolo ugurati u zatvorena plivališta, Čarobni ljetni događaj gurnut je u zimska kupališta, fantastičan ljetni sport silom je prebačen u zimsku sezonu. Kao da odbojku na pijesku, koja je nudila megaspektakl u centru Londona, ispod vedrog neba uguraju u hangare i proglase da sezona traje od listopada do travnja.

Kao što su rukomet i košarka napravili iskorak kad su se uselili u dvorane, s vaterpolom se dogodilo suprotno. Pa i Rudić je počeo kao talentirani rukometaš koji je ljeti u bazenu vježbao udarce…

Nisam ekspert kao Dušanović, ali čini mi se da bi vaterpolo profitirao da su igrači na OI došli iz pune klupske sezone, odigrali olimpijski turnir, predahnuli, i kao zvijezde nastavili puniti bazene pod zvjezdanim nebom. Ovako su u London otišli nakon tri mjeseca izolacije i ubijanja u pripremama, a nakon odmora, kraj ljeta provest će u novoj torturi za zimsku klupsku zimu.
U tim vodenim apsurdima, gušenju jednog sporta, uzdiže se fenomen Dubrovnik – jedinstvena svjetska oaza u kojoj je vaterpolo velik poput sv. Vlaha, sportsko-kulturno dobro grada dragulja. Tridesetak tisuća stanovnika (možda 40-ak s okolicom, još uvijek manje no što ima zagrebačko naselje Špansko) dočekalo je osam olimpijskih pobjednika! Ni pet tisuća glava za jedno zlato! Grad čudo. Slobodna vaterpolska republika kojoj smo zahvalni što Hrvatska slavi zlato u jednom velikom momčadskom sportu. Stvorenom za ljetni užitak.