Štimac je paranoik. I Čačić također. Bili su i Bilić i Jurčić. I svi ostali prije njih

Snimka na YouTubeu. Kišna jesenska noć, početak studenoga 1998. Ispod vodenog zastora naziru se sablasne konture maksimirskog stadiona, tada u punom zanosu gradnje, nadogradnje, čega već.

Kranovi strše u mrak, sjever je zatvoren, na istoku kisnu grupice gledatelja. Na zapadu svi su se uvukli pod tada još “živi” krov. A na terenu velika večer hrvatskog nogometa, prva jesen Lige prvaka u Maksimiru, Croatia – Porto, prva pobjeda 3:1. S građevine u izgradnji pogrdno skandiranje, zvižduci, uvrede upućene svečanoj loži… Hm, zar je prošlo 14 godina? Mamić je tada bio daleko od kluba, na meti su bili Tuđman, Canjuga, sveto ime… Koga briga što su zabili Mikić, Šarić i Mujčin. Parole protiv svega i svačega. A godina je brončana, ljeto euforije u Francuskoj, pa povratak Prosinečkog u Zagreb, trener je legenda Zajec, u momčadi “francuzi” Ladić, Šimić, Marić, Jurić, Jurčić… Croatia je te jeseni osvojila OSAM bodova u Ligi prvaka (0:0 i 1:0 s Ajaxom, 3:1 s Portom, 1:1 s Olympiacosom), a ipak nije bilo dovoljno za plavi Božić. Samo su Grci, kao prvi u skupini, otišli u četvrtfinale.

Kod nas se i Mesićev predsjednički ured angažirao da obitelj Kostelić proglasi fašistima, a portal Index s ponosom je, likujući, objavio “Blankin pornić”. Falsifikat, šteta, jer ništa nije slađe nego zgaziti one koji strše iznad mase.

I Zajec, neporažen u Ligi prvaka, odletio je s klupe. Osvojili su OSAM bodova, a nitko nije bio zadovoljan, ništa nije valjalo. “Što se čudiš”, reče mi prijatelj ovih dana, “misliš da je slučajno što Dinamo 24 godine nije bio prvak? Ćirina 1982. bila je čista anomalija, eksces.

Čim se gomila oporavila od tog šoka, razapela ga je. Ne podnosi uspjeh, iz dubine duše mrzi uspješne…”, opet ulazimo u jednu od bezbroj besplodnih rasprava, pa se vraćamo na Tenžerinu i Dinamovu filozofiju utjehe, o luzerima koji ne dopuštaju da itko bude bolji od njih. Vraća mi se to dok nas pritišće ista mučna atmosfera na utakmici Hrvatska – Makedonija.

O.K., Štimac je paranoičan kad kaže da mnogi tuguju što je Hrvatska pobijedila. Ajmo reći i da je trener Čačić paranoičan kad je rekao da će se mnogi napiti od muke što je Dinamo ušao u Ligu prvaka. I da su paranoični bili njihovi prethodnici Bilić i Jurčić. I prethodnici njihovih prethodnika. Mamić je omražen u Zagrebu, Štimac u Splitu, Šuker u Osijeku, Ćiro je svima “peder”, Bilić pozer, i Vaha je ekspresno postao blefer…

I Mourinho bi bio “raskrinkan”, samo da je dva dana dulje ostao u Zagrebu. Nitko ne valja. Pa što, problem je u njima, ne može biti u nama, u većini, svetoj javnosti, jer mi smo čisti, pravedni, bezgrešni. I eto, 14 godina poslije, ponovo dolazi Porto. Građevinski objekt još je u gradnji. Nije ugodno priznati, ali i taj zapušteni beton, zbrda-zdola zakrpan, pokazatelj je koliko smo mi kao većina, kao odgovorna JAVNOST sposobni. Ajmo mi, sine, zato na tribine, sve ćemo im po spisku. I tako s koljena na koljeno…