O autoru



mihovil.marinovic@gmail.com

Moje ime je Mihovil Marinović i mogu vam reći da je moj cijeli život putovanje. Začet sam na putovanju , prisustvovao sam i medenom mjesecu od svojih roditelja , doduše promatrajući to sve nesvjestan iz majčine utrobe , a star jedva par dana moji su me poveli na karneval obučenog u malu cigansku bebu. U sljedećih dvadesetak godina bavio sam se svim i svačim ; bijah trubač , profesionalni vaterpolist , polu-uspješni student , spasilac , vlasnik diska , maneken , navijač , novinar , promotor i još ponešto. I mogu vam reći da me nijedno od tih zanimanja nije u potpunosti zadovoljilo . Uvijek je falilo "ono nešto" Prosvijetljenje je naišlo kad sam se prije godinu i pol sa prijateljem zaputio na put po aziji od pola godine "iz fotelje do Papua nove gvineje" . Shvatio sam da je putovanje ono što me ispunjava , da želim živjeti putovanje , i ta znanja želim prenijeti drugim ljudima. Sada krećem na novo putovanje i pozivam vas da mi se pridružite , makar i virtualno. Zavežite pojase , polijećemo

Arhive

Cesta smrti

U ovom postu vam donosim priču o La Pazu – gradu u oblacima… Pisat ću o tome kako sam preživio vožnju biciklom po cesti smrti – najsmrtonosnijoj cesti na svijetu, o tome kako je moj kolega Marko postao poznati hrvač u bolivijskoj verziji kečera, o lijepotama ovog grada, znamenitostima, noćnom životu te o vještičjoj tržnici – mjestu gdje se može kupiti sve za pravu cijenu..

 

E pa da počnemo iz početka:
I evo me još u La Pazu , gradu koji nas je zarobio svojom ljepotom, pišem iz hostela koji mi je već pomalo postao drugi dom.
Protekli tjedan bio je vrlo zanimljiv i dug. Iako smo u ovom gradu tek tjedan dana, imam osjećaj da je prošao bar mjesec.
Po dolasku u La Paz smjestili smo se u hostel Loki. Loki je australska franšiza hostela za mlade backpackere. Ovaj u La Pazu je više hotel nego hostel i prima preko 150 ljudi. Napravljen je tako da ima sve što vam može pasti na pamet, tako da većina ljudi koje smo upoznali nije ni napuštala hostel i njegov bar i restoran.
Družebljubivi, kakvi jesmo, već u par sati smo se upoznali sa svim osobljem, vlasnikom i voditeljima. Hostel ima običaj zapošljavati backpackere koji su u prolazu, tako da smo i mi odmah dobili ponudu za rad. Prihvatili bismo rado, ali uvjeti i nisu bili baš najbolji (besplatan smještaj, hrana i piće na 50 % cijene) za smjenu od 8 sati u baru. (Većina radnika na kraju plati i više nego da nisu radili, jer je u baru uvijek nekakva zabava , a ljudi forsiraju zdravice).

 

Od silnih ljudi u hostelu, nas dvojica bili smo jedini slaveni (populacija je uglavnom iz engleskog govornog područja, plus pokoji Nizozemac, Belgijac i Nijemac).

 

Svi ti “Englezi” forsirali su svoj način zabave (opijanje od jutra do mraka uz odvratne australske koračnice i žalopojke), a kada bi bar u hostelu zatvorio, svi bi se prebacili u drugi engleski bar i opet partijali sami među sobom. Vidjevši već prvu večer o čemu je riječ, odlučili smo naći prave bolivijce i izdvojiti se iz tog anglo-saksonskog-mikrosvijeta u La Pazu.

 

Srećom u hostel su svaku večer navraćali Kolumbijac i Bolivijac kako bi nudili tetovaže pijanim backpackerima (toliko groznih tetovaža na jednom mjestu u životu nisam vidio) . Sprijateljivši se sa njima, poveli su nas u prave bolivijske kafane. Ta mjesta bila su višestruko jeftinija i zanimljivija od engleskih verzija, a muzika i ljudi također. Jedini je problem bio što sve zatvara vrlo rano – u dva sata najkasnije. Po završetku programa, pitali smo naše vodiče ima li kakve zabave još negdje, pogledali su nas malo čudno i rekli da ima.

 

Sjedosmo u taksi (koliku god udaljenost taksijem pređete u ovom gradu, račun vam ne bi smio biti preko 15 kn) koji nas dovede do nekog mračnog haustora. Nakon kraćeg pregovora, krupni izbacivač nas pusti unutra. Već mi je bilo pomalo čudno što bar nema nikakve reklame,  ali spustivši se u podrum vidjeh i zašto. Naime, ekipa nas je odvela u bordel. Kasnije sam saznao da je takova zabava u Boliviji normalna, i da većina ljudi čak i ne kristi usluge, nego samo dođu popiti piće. Bordel je bio vrlo ukusno sređen , djevojke nenapadne i veoma lijepe (većinom Kolumbijke i Brazilke) te se nisam osjećao neugodno.

 

Bilo je tu puno poslovnjaka u odijelima, neki su i spavali za stolovima, a nekakve degutantnosti ili presinga nije uopće bilo. Pića su doduše bila malčice skuplja, ali ne toliko da bi činila neku veliku razliku. Uglavnom, bilo je zanimljivo vidjeti kako se i na koji način sve tu odvija. Par ponuda djevojaka smo odbili, makar su bile prekrasne (ipak nam naš skromni budžet ne dopušta takve eskapade) i uskoro smo se vratili u naš hostel.

 

Nakon što smo već istražili noćni život, bilo je i vrijeme da vidimo što se u ovom gradu zbiva danju. Sam grad  na 4000 metara nadmorske visine je sve samo ne ravan. Kvartovi se uzdižu po okolnim planinama, a mjesta za širenje ima samo u vis. Kako je na ovoj visini teško doći do zraka, već nakon nekoliko stepeništa čovjek mora zastati da bi došao sebi. Ovo se naravo ne tiće bolivijaca koji skakuću gore dole kao od šale.

 

Naša je sreća bila što grad vrvi malim restorančićima što nude jeftine i fine menije. Najviše se isplati uzeti dnevni meni (koji košta oko 10 kn) za koji dobijete juhu, glavno jelo (većinom piletina i riža) te desert i neki prirodni sok uz jelo.

 

Glavna gradska atrakcija je takozvana vještičja tržnica koja se nalazi u starom gradu u neposrednoj blizini glavne katedrale. Na toj tržnici čovjek stvarno može kupiti što poželi. Ističu se prekrasna pletiva sa bolivijskim šarenim uzorcima, te svakojaki napitci, fetusi ljama te druga čudesa za svakojaka gatanja i vradžbine.

 

U samoj tržnici nalazi se i muzej koke (i nusprodukta kokaina) . Zanimljivo je bilo vidjeti povijest tog nekad svetog liščća (inke su ga koristile za otklananje tumora, europljani izdvojili kokain te ga koristili u medicinske svrhe, parižani pravili vino od njega, englezi ga koristili kao anestetik, a Sigimund Freud je bio prvi poznati uživatelj i ovisnik o ovome bijelom prahu).
Nakon posjeta muzeju, dao sam s malo u švrljanje  i jedna me uporna bakica zaustavila i skoro prisilila da uđem u njenu trgovinu. Nudila mi je raznorazne čajeve za svakojake tegobe (od ljubavnih, do problema sa demonima), a ja se odlučih za nekakav zelenkasti čaj za koji mi je rekla da širi ljudske vidike.

 

Došavši u hostel zamutio sam si čaj, i ispio taj naptak groznog okusa. I imao sam što vidjeti  - taj napitak je u biti San Pedro – halucinogen koji se dobiva mrvljenjem posebnog kaktusa (u Boliviji i Peru-u je legalan i koristi se u razne religijske svrhe).
Efekt je bio blag i većinom vizualan, a posebno su mi bila dojmljiva svijetla La Paza u noći . Sam učinak nije bio prejak  i sve se za par sati smirilo, ali moram priznati toj starici da je bila u pravu kad je rekla da širi vidike (vrlo zanimljivo iskustvo me potaklo na napišem par redaka, koje ću vam podastrati u budućnosti).

 

Idući dan smo rezervirali izlet na bolivijsko hrvanje. Dosta se ljudi iz hostela odazvalo da  vidi taj spektakl, te nas je pokupio bus i odveo do dvorane. Sama dvorana je bila na vrhu grada, vjerovatno na nekih 5000 metare, i imali smo odličnu priliku da vidimo grad iz visine. Samo hrvanje je u biti vrlo slično onome što smo mi kao djeca zavali kečeri. Prave tuče baš i nema, većinom su to uvježbane akrobate. Svejedno zabava je bila zagarantirana, a bolivijci na tribinama okolo su vrišatli od sreće bodreći svoje junake (batmana, klauna, djeda i slične kreature).

 

Nakon par borbi tih maskiranih osvetnika u ring su ušle žene, takozvane cholite – žene borci . Zadivljujuća je bila spretnost tih žena, te način na koji su bacale višestruko teže muške hrvače. Vrhunac je bio kada su izvukli mog kolegu Marka iz publike da sudjeluje u borbi. Odradio je to i više nego dobro (profesionalno se bavio kick – boxom ) te zaslužio ovacije mnogobrojne publike (video borbe možete vidjeti na stranici – Iz fotelje do Papua Nove Gvineje). Nakon tog spektakla zaputih se ranije u krevet jer me sutra rano ujutro čekala cesta smrti -najpogibeljnija cesta na svijetu !!!

Cesta smrti:
Ova cesta je donedavno služila kao jedina prometnica do La Paza. Na širim dijelovima široka je 3 metra, a na užim dođe manja od dva metra. 90% ceste je makadam (čitaj kamenje), a da bi stvar bila još uzbudljivija odroni se događaju svakodnevno, a na mnogo mjesta doslovno prolazite ispod slapova. Pola ceste se još koristi za promet vozila, a druga polovica je sad otvorena samo za spuštanje biciklom. Mnogobrojne kompanije i agencije u La Pazu nude ovu avanturu i to po različitim cijenama. Ja sam se na nagovor dvoje engleza i jedne amerikanke odlučio za jeftiniju varijantu koja nas je umalo koštala života. Mnogo turista je izgubilo život spuštajući se biciklama po ovoj cesti, a u samom hostelu naišao sam na par sa slomljenim rukama  i polomljenim kostima.

 

Ranom zorom nas je skupio kombi sa dva vodiča koja nisu znala riječi engleskog. Odvezli su nas na preko 5000 metara visine odakle je spust počinjao (dionica je preko 60 km, a na kraju sa spustite na 1500 m nadmorske visine. Bez puno objašnjavanja – dali su nam da odaberemo bicikle. Pošto nije bilo bicikla za čovjeka moje visine  dali su mi nekakvu staru karampanu sa montiranim sjedalom. Dadoše nam i kacige i zaštitnu opremu, i bez puno otezanja rekli nam da krenemo. Pošto bicikl nisam vozio preko 15 godina, a ovaj što  su mi  dali je izgledao kao da će se raspasti svakog tenutka, počeo sam proklinjati ludu glavu što me natjerala na ovakvi pothvat. Da bi stvar bila još gora kočnice su odbijale posluh na momente i činilo mi se da se mogu pozdraviti sa životom.

 

Krajolik je bio fascinantan , spuštali smo se kroz kanjon preko tisuću metara visok, a da nisam bio toliko prestravljen priuštio bih vam i koju sliku više. Nakon asfaltiranog poččeka, u kojemu smo između svega ostalog morali paziti i na kamione i vozila koja su dolazila iz svih smjerova, imali smo kratki predah prije druge dionice makadama. Par grobova za put i nije me baš ohrabrilo i ozbiljno sam na trenutke razmišljao da odustanem od svega i zaputim se pješke nazad. Ali ipak nisam, tko bi mi osvjetlao hrvatski obraz, a i činjenica da mlada amerikanka nije odustajala natjerala me da krenem naprijed pa što bude.

 

Drugi dio je bio još teži i opasniji, kamenje je prštalo na sve strane kako smo prelazili preko njih svojim biciklima. Amerikanka se slupala, te preletjela preko bicikla, al na sreću ozbilnjijih ozljeda nije zadobila. Englezu je otpao prednji točak, ali srećom na mjestu gdje nije bilo provalije. Vodič mu je dao svoj bicikl, te nastavio dalje na razbijenom biciku. U jednom trenutku vidjeh kako mi otpada kabel od kočnice (na sreću prednje koju sam manje koristio).

 

Zaustavio sam vodiča i ukazao mu na kvar, al on se samo nasmješio i rekao da je to ništa te da se samo nastavim spuštati. U tom mi je trenutku sve dozlogrdilo i namjerio sam se spustiti svom brzinom prema dole pod bilo koju cijenu. I tada sam počeo uživati u vožnji, na momente sam postizao brzinu od preko 50-60 km na sat. Krajolici su se mijenjali a ja sam jurio prema dolje prestižući sve pred sobom, čak i voda i lokve koje sam do tada pokušavao izbjeći nisu mi više predstavljali problem, jurio sam kroz slapove  već totalno mokar… Adrenalin poput toga nisam u životu doživio. Na sreću , pao sam samo dva puta pri manjoj brzini i to na stranu stijena, te sam zadobio samo par ogrebotina. Ne mareći više za ništa uskoro sam se sjurio niz cilj, te tek nakon par minuta shvatio da je sve gotovo i  da sam živ i zdrav…

 

Dočekavši ostatak ekipe koji je na kraju ipak bez većih problema savladao sve dionice, proslavili smo završetak spusta, te se zaputili na ručak u obližnji restoran. Bio je to doživljaj koji ću pamtiti cijeli život, a vodiči su nam čak dali i majicu nakojo piše da smo preživili cestu smrti.
Umorni , spavali smo na putu nazad , a poslije večere se samo izvrnuh u krevet, i zaspah snom pobijednika tour de francea :::
I to me dovodi na kraj ovog posta , ostaje mi samo  da  vam zaželim sretnog Svetog Nikolu…

 

Share

Post to Twitter

Comments are closed.