Šest tjedana nakon što je gotovo besprijekorno s Cape Canaverala u orbitu ispaljena raketa Falcon 9 (Sokol), iz hangara glavnog proizvodnog pogona privatne tvrtke SpaceX u McGregoru u Teksasu na lansirno polje u Floridi dovezen je glavni, prvi stupanj nove rakete.

Za privatnika Elona Muska koji ne zapošljava poput Nase desetke tisuća inženjera i radnika, to je rekordni tempo. Sva je industrijska provjera komponenti dovršena u četvrtak navečer i raketi je dano zeleno svjetlo za prijevoz. Gornji stupanj rakete dovest će za dva do tri tjdna. Prvi stupanj je predviđen za višekratno ispaljivanje i trebao bi se pronaći negdje u Atlantiku. Prvi stupanj iz prvoga pokusa ne može se nanovo iskoristiti jer se slomilla pri padu u ocean.

Drugo je lansiranje rakete Falcon 9 najavljeno za rujan, bez točnije određenoga datuma. Elon Musk to objašnjava internom polemikom među inženjerima u kojoj svako od ponuđenih rješenja treba ispitati, a u toj razvojnoj fazi nemoguće je predvidjeti točan datum dovršetka posljednjeg članka rakete.

To je važno jer za razliku od prvoga lansiranja, kada je u orbitu izbačena maketa odgovarajućega oblika i težine, u novom testu će se lansirati stvarni svemirski brod Dragon (Zmaj)

- Cilj je pokusa da se brod bez pilota postavi u orbitu, iskuša se upravljanje njime sa Zemlje, ispitaju kabinski i komunikacijski uređaji, iskuša odvajanje broda od drugoga stupnja rakete koja ga je iznijela u orbitu te da se kapsula bez oštećenja spusti na Zemlju.

Bit će to ujedno i prva provjera termičkih štitova za kočenje pri povratku u atmosferu, ali ujedno i koncepta kapsule Dragon, prve operativne namijenjene višekratnoj uporabi. Štit je tehnička novost jer se prvi put koristi fenolima natopljen ugljikov ablator, materijal s namjenom da postupno u slojevima izgori pri visokim temperaturama koje nastaju kočenjem kapsule u atmosferi. Taj materijal koji nosi naziv PICA-X korišten dosad samo jednom u siječnju 2006. godine pri uspješnom povratku male kapsule misije Stardust s uzorcima iz repa kometa Wild 2. Materijal je mnogo lakši i u testovima djelotvorniji od dosadašnjih izolatora, a dovoljno ga je samo nekoliko centimetara da razdvoji temperaturu od gotovo 2000 stupnjeva na trbušastom dnu stožaste kapsule pri kočenju od kabine u kojoj je sobna temperatura.

Stardust je dobro podnio brzinu od čak 12,9 kilometara u sekundi (na visini od 135 km), a upadna brzina kapsule Dragon bit će puno manja. SpaceX je sam modificirao u Nasi razvijen materijal izolacijskoga štita tako da ga je lakše i jeftinije proizvoditi.

- To je danas čovjeku najmoćniji poznati materijal. Dragon je sposoban ući u atmosferu izravno iz Mjesečeve orbite, a štit bi vjerojatno podnio i izravni povratak s Marsa - objašnjava kvalitetu novoga materijala Elon Musk. Uz dva pomoćna padobrana i tri glavna, planirano je da se kapsula spusti u Pacifik nedaleko kalifornijske obale nakon tri do pet orbita.

Jedino nepredviđeno pri prvom ispaljivanju Falcona 9 bilo je blago rotiranje oko uzdužne osi prvoga stupnja i nešto jače rotiranje drugoga.

- Raketa se nije trebala okretati oko svoje osi. Za takav manevar su inače potrebni posebni  manevarski motori kojih na prvome Falconu 9 nije bilo. Namjerno su ispušteni, jer su u Canaveralu željeli da raketa bude ispaljena bez rotacije, da se pri prvom impulsu ne bi oštetila lansirna rampa. Za rotiranje prvoga stupnja bilo je odgovorno nedovoljno precizno podešavanje svih devet startnih motora. To smo riješili. Rotiranje drugoga stupnja, koje se vidjelo na videu uživo, rezultat je najvjerojatnije nesimetričnog položaja nekog od vajskih potisnika. Sami je raketni motor u radio besprijekorno - objasnio je Elon Musk.

- Gotovo me je strah koliko je malo problema poslije prvoga leta s kojima moramo izaći nakraj uoči sljedećega - komentira Musk atmosferu uoči sljedečeg pokusa.

Ispaljivanje u rujnu, najkasnije u listopadu, posljednji je pokus s raketom Falcon 9. Ovaj, kao i prvi put, troškove snosi Nasa iz proračuna svog programa Usluga komercijalnog orbitalnog transporta (COTS).

Nestrpljivo očekujemo lansiranje!

Ovo je revolucija.
U grani biznisa u kojoj glasila nemaju što raditi i koja joj ne obraća pozornost odvijaju se dramatične promjene. Mimo pogleda javnosti počela je revolucija u industriji svemirskih lansiranja.

Suprotno granama poput farmaceutike, ili proizvodnje luksuznih parfema, gdje cijene rastu u nebo s razlozima koje nije lako opravdati, cijene lansiranja u orbitu (i dalje od nje) postale su neodržive u razredu luksuza.

A ipak je to igra u ime čovječanstva na koju demokracija, kakvu poznajemo, nema utjecaja.
Da takve ostanu ne pomaže ni mistifikacija i manipulacija ljudskim zdravljem (farmaceutika), niti najsnažnija reklamna industrija (luksuzna kozmetika).
Stvarne se brojke se više ne mogu sakrivati pod okriljem uzrečice “to si mogu priuštiti samo bogate države”. Sve ostaje na surovim brojkama jer je to takav, inženjerski posao. Među svim brojkama je i novac. Potencijalni kupci su zasad bogati, ali ni oni više ne žele lansirati svoje objekte jedino kao bahati iskaz svoje ekonomske snage. Platit će onome tko za istu uslugu uz istu pouzdanost ponudi povoljniju cijenu.

Na poslovni slom bili su prisiljeni svemirski idealisti MirCorpa koji su godine 2000. pokušali kupiti svemirsku stanicu Mir i tako prvi put ponuditi komercijalne svemirske usluge svakome tko ima potrebu da nešto radi u svemiru, makar to bila rekreacija. Samo ako je za to spreman platiti. Njihova se prilika otvorila ekonomskim slabljenjem Rusije koja više nije mogla sama gristi u velike državne svemirske projekte i ostati konkurentna SAD-u. Pristali su na financijski aranžman koji je ruski svemirski program mogao održati još neko vrijeme, umjesto da ga birokrati u Moskvi skinu s aparata za održavanje života.

Bilo je to pri kraju agonije koju su još 1989. godine nanjušili Japanci. Njihov je novac omogućio let televizijskog novinara Toyohira Akiyame, a i spas da se premosti golema rupa u sovjetskom financiranju svog svemirskog programa. Drukčije Sovjeti i ne bi pristali na aranžman u kojemu se na sojuzu, uz srp i čekić, našla i reklama za Sony.

Ono što je tada bilo čudo, ali je zapravo bio eksces, pretvorilo se 2006. godine u poslovni model: aranžman Rusa s Europljanima. S druge strane stola bila je Europska svemirska agencija (ESA), Europska unija, Francuska svemirska agencija (CNES) i tvrtka za lansiranje Arianespace. Ova posljednja krilo je paneuropskog zrakoplovnog i svemirskog diva EADS Astrium, najpoznatijega po francusko-njemačko-britanskoj proizvodnji putničkih zrakoplova Airbus. U tom tihom, ali moćnom svemirskom konglomeratu se, dakako, proizvodi i skupo leteće oružje. S nezanemarivim udjelom u ukupnim prihodima.

Te 2006. godine zaključeno je nezamislivo: u europsko-francuskom svemirskom centru u Francuskoj Gvajani gradit će se lansirna rampa za sojuze! Projekt za tako velike igrače i nije bio preskup. Od ukupno 320 milijuna eura, čak ih je 120 milijuna investirano u modernizaciju sojuza.

Arijanina lansirna platforma je 12 kilomerata dalje u džungli cestom od lučkoga grada Kouroua, a ruska produžetkom ceste još 10 kilometara dalje. Da se Rusi šetaju nekim zapadnjačkim svemirskim centrom, to je bila hadnoratovska noćna mora. Sada se može dogoditi da ruski i europski raketaši posjećuju iste barove, a da generalni direktor ruskoga dijela Vladimir Grezdilov obavještava upravu svemirske luke da će gradnja kasniti zbog toga jer se gradilište sustavno potkrada iz obližnjeg sela Sinnamari!

Eh, stvarnoga li života!

U prosincu su dva rasklopljena sojuza specijaliziranim brodom Arianespacea odvezena iz Sankt Peterburga i u siječnju su istovareni u Kourouu. Čeka još jedan dovršen. Lansiranja najavljena za travanj pričekat će ipak prosinac.

Kada se otrijeznimo od čuđenja nad tim čudom shvatit ćemo racionalne osnove aranžmana. S udaljenosti od samo malo više od 500 kilometara sjeverno od ekvatora Zemlja se vrti brzinom od otprilike 500 metara u sekundi (1800 km na sat). To je besplatno dounsko “gorivo” kojim, isti sojuz što s Bajkonura izbacuje teret od 1700 kilograma, iz Kouroua izbacuje 2800 prema istoku u ekvatorijalnu putanju. Sada je taj kapacitet punih 7,8 tona. Tako sada Rusi, ESA i CNES imaju u ponudi tri rakete: Vegu koja u orbitu izbacuje do 1500 kilograma, sojuze i tešku Ariane 5 koja izbacuje 16-21 tonu. Lijepa paleta za one koji trebaju svoj satelit. Plati pa će letjeti!

Rusi sami od sojuza ne bi mogli napraviti biznis, iako pomalo nezapaženo komercijalno troše svoje preinačene balističke rakete topol i dnjepr za lansiranje manjih komercijalnih tereta za svakoga tko plati. Sojuzi bi s Bajkonura i Plesecka rutinski bili definitivno preskupi. Sojuzi bi Rusima, kad bi h držali samo za sebe, bili samo trošak. Danas na lansiranja sojuzom i drugim ruskim provjerenim raketama nosačima “po starom” pristaju samo zbog zajedničkog svemirskog programa sa još četiri svemirske agencije. Razlog je Međunarodna svemirska stanica. Rusija bi si takav, “po starom”, svemirski program posljednjih godina mogla i priuštiti otkako je krenuo plinski i naftni biznis, ali što poslije?

Proljetos je Francuska u kompliciranom aranžmanu s Rusima samo za sebe kupila deset sojuza, a u tjednu koji protječe, 19. lipnja, Sarkozy je od Medvedeva kupio dopunskih deset. Sve će lansirati iz Kouroua.

Amerikanci su s Rusima 9. veljače potpisali ugovor o slanju svojih prvih šest astronauta na ISS u eri poslije shuttlea. Povratnu kartu za jednoga putnika i tereta do ukupno 200 kilograma platili su 51 milijun dolara (ukupno 306). Bez komercijalnoga aranžmana iz Francuske Gvajane Rusi ne bi smjeli ni pomišljati da bi razvijali neke druge svemirske letjelice, jer bi jedva proizvodili i lansirali i same sojuze koji se nisu bitno mijennjali posljendjih 40 godina. Istovremeno, te su rakete imale više od 1750 lansiranja i nijedno zatajenje, što se ne smije podcjenjivati.

Ali u 40 godina sigurno je moglo biti i napretka.

Zato jer ga nije bilo, sve bi rakete sličnoga koncepta uskoro mogle postati preskupa stara krama!

Raketa Falcon 9 privatne američke tvrke SpaceX, o kojoj smo pisali, za cijenu jedne karte na ISS će poslati sedmoricu. Ali ona nije jedina, a u skoroj budućnosti ni najjeftinija. Ne uče samo Kinezi na onome što je dosegnuto u posljednjih 50 godina, a razvoj je stao prije 40.

Cijena jednga lansiranja space shuttlea pokazuje koliki je to bio promašaj. Službeni je iznos 450 milijuna dolara. Prava istina je, kad se zbroje svi troškovi njihovih obnavljanja i svih kapaciteta koji rade na svakom novom ispaljivaju je od jedne do dvije milijarde dolara.

Nema više skrivanja ni nerazumnog odbijanja ponuda. Možda korakom malo sporijim nego računala, koja su na početku svemirske ere bile jednako nezamislivo nedostupna kao svemirska putovanja, kreće i taj novi biznis. U hangarima, umjesto u garažama, stvaraju se novi Apple, Google, Intel i Microsoft za svemirsku eru.
Bez ikakve mistike.

Lipanj, strašan mjesec! Lako za to što me nekoliko dana za redom pere kiša pri povratku kući biciklom iz dana koji je znao početi tako sunčano… Volim lipanj i odmah bih potpisao da tako bude cijele godine: upravo te temperature, toliko oborina, ako bi sve vrijeme baš tako mirisale lipe.

Ali lipanj je na neki drugi način i mjesec ubrzanja. U njemu se završava ono što smo sami sebi obećali još jesenas, da ćemo dovršiti do proljeća. Ono što se ni za živu glavu ne smije zavući u ljetni raspašoj.

Eto, samo zato jer slijedi raspust, na Grafičkom sam fakultetu — u posljednjem tjednu u kojemu su svi na studenti na okupu — održao predavanje o mojoj omiljenoj temi, tipografiji i kreativnosti. Tema je bila o tome hoće li tiskarstvo izumrijeti. Kratak odgovor je: neće. Promijenit će se, kao što se s dolaskom fotografije promijenilo slikarstvo, kao što se s dolaskom televizije i videa mijenjaju film i kino. A u grafičkoj struci tipografija je vječna. Samo se tehnologije mijenjaju. Tipografija je najstarija ergonomija, umjetnost, Tehnologije su zanat.

Naravno, morao je biti dodatak o svemiru. Čudno je kako informacija o tako velikom cilju kao što je Google Lunar X Prize ljudima teško ulazi u uho. Za orbitalni let, pa i pedeset godina poslije Gagarina, nasuprot tome, ljudi upamte tako lako! Tome se još ne prestajem čuditi, ali primam na znanje. Zato sam u prezentaciji dopustio da na početku punih šest minuta o GLXP-u s pozdravnog videa govori neponovljivi Arthur C. Clarke.

Ni on nije pomogao. Kažu mi ljudi da se s time moram pomiriti: oni hoće svog astronauta, a prirodno je što ih manje zaima gađanje robotom nebeskoga tijela udaljenoga trideset zemaljskih promjera od leta na 350 kilometara u niskoj Zemljinoj orbiti.
OK, lekcija naučena. Lažna skromnost nije samo prijetvornost onoga koji radi nešto vrijedno da “to nije ništa”. Ljudi žele svoje junake i ne opraštaju im nikakvu skromnost, pravu ili lažnu, svejedno.

Kad smo već kod Arthura C. Clarkea, prijatelji iz Rijeke koji se okupljaju oko Muzeja starih računala i kluba Peek&Poke cijelog svibnja i lipnja, a i dobar komad srpnja, imaju ludo bogat, raznovrstan i kvalitetan program posvećen 2010. godini, godini Druge odiseje.

Lani su imali sličan festival u povodu 40 godina prvog čovjekova koraka na Mjesecu i zvali su ga Peek-a-Moon. Već lani to je bio festival znanosti, tehnologije, umjetnosti i prvorazredne zabave. Ovogodišnji je još luđi i veći. S crnim monolitom postavljenim na Korzu koji je, bez objašnjenja Riječane zbunjivao skoro tjedan dana — a bogme su u njegovu postavljanju i neki portali, u vrijeme dok se sve nije razjasnilo, otkrili “masonsku urotu” :-))) — ovogodišnji je festival Rijeka 2010 dobio format i razmjere kojim bi i Ministarstvo kulture moglo legitimno mahati predstavljajući raznolikost i bogatstvo kulturnoga života u Hrvatskoj. Ako preskočim sve iz programa, dovolno je reći da Rijeka 2010 dovodi 29. lipnja avangardnog jazz trubača Toshinori Konda iz Japana i bezzračne cijevne orgulje na kojima će 17. srpnja svirati orkestar geekova iz Clevelanda Tesla Coil Orchestra aktivirajući munje iz Teslinih zavojnica! Ne propustite u Rijeci događaje koji su preostali, jer su jednokratni, neponovljivi i pogonjeni uglavnom entuzijaznom i malim sponzorstvima. I naš Team Synergy Moon će cijelom tom science fiction i faction ludilu dati svoj skromni dodatak, gonjen jedino užitkom što smo dio te odlične priče.

Lipanj je i mjesec kada se japanska sonda Hyabusa vratila u astralski bush s uzorcima prikupljenim na asteroidu Itokawa. Jupiter je izgubio svoju donju ekvatorsku prugu, a i cijela planetarna znanost djeluje nekako poletno.

Jedino šepaju istraživanja u kojima ljudi sami, kao putnici, pomiču granice. Ipak, ima nade. Elon Musk mora da ima živce budističkog isposnika kad je pristao da NASA nadzire prvo ispaljivanje teške rakete Falcon 9 njegove tvrtke SpaceX. Umjesto da pokusi idu svojim tokom u njegovoj privatnoj svemirskoj luci na otoku Omelek pacifičkog atola Kwajelein (Marshallski otoci), raketa je dovezena u veljači 2008. u Cape Canaveral. Ispaljivanje je odgađano sve do 4. lipnja ove godine. Za vrijeme dok je raketa stajala na platformi 40 morao je šutke trpjeti odgode s besmislenim i prozirnim odgađanjima i još besmislenije posprdne komentare u raznim glasilima. “Kako može biti sigurna raketa čije u svemirskoj luci sa 25 zaposlenih ljudi, od kojih su šest u kontroli misije? A misli se natjecati s Boeingovom raketom Delta IV i Lockheed Martinovom Atlas V”.

Te su dvije divovske tvrtke, da bi osnažile svoje pozicije prema NASA-i i Pentagonu, stvorile Ujedinjeni savez za lansiranje.

Ni na sam dan lansiranja nisu se mogla izbjeći odgađanja, a u sva se moglo sumnjati kao podvale. Međutim, ono što je ovisilo o SpaceX-u, ostavljeno je za posljednjih 15 minuta termina. Paljenje, odvajanje stupnjeva i stavljanje makete kapsule Dragon u orbitu — prošlo je besprijekorno. NASA još dobro zna svoje neuspjehe prikazati kao uspjehe, ali se teško privikava na tuđe…

Interobital Systems lansira Common Propulsion Module.