Lloyd Pye je istraživač i predavač s preko 30 godina iskustva u pisanju i predavanju o porijeklu života (posebno ljudi i hominida) i alternativnom znanju. Vodeći je zagovornik intervencionističke teorije o porijeklu čovjeka, koja je u opreci i s teorijom darvinizma i s teorijom kreacionizma i s teorijom inteligentnog dizajna. Autor je knjiga Everything You Know is Wrong: Origins of Life and Humans (Sve što znate je pogrešno: porijeklo života i ljudi) i The Starchild Skull: Genetic Enigma or Human–Alien Hybrid? (Lubanja Zvjezdanog djeteta: Genetska enigma ili ljudsko-izvanzemaljski hibrid?).

Zbog ovog zadnjeg smo danas ovdje – jer je Lloyd Pye čovjek koji vodi brigu o slavnoj lubanji Zvjezdanog djeteta.

Prošlo je deset godina od dana kada je Lloyd Pye prvi put vidio lubanju Zvjezdanog djeteta. Bilo je to 18. veljače 1999. Kako piše, „nikada neće zaboraviti veličanstven trenutak kad ju je prvi put uzeo u ruke: odmah je znao da s njom nešto ozbiljno ‘nije u redu’“. Bila je previše lagana – daleko prelagana za tipičnu ljudsku lubanju, čak i za nešto manju lubanju veličine kao kod prosječnog dvanaestogodišnjeg djeteta. Više mu je ostavljala dojam osušene tikve nego lubanje, i na prvi pogled nije uočavao ništa normalno u vezi s njom. Bila je jednostavno neprirodna.

Njeni vlasnici, Melanie i Ray Young iz El Pasa u Teksasu, pozvali su Lloyda da dođe upravo kako bi je proučio i rekao im što misli o njoj. Imao je stručnog znanja o lubanjama zahvaljujući opsežnom istraživanju porijekla ljudske vrste, koje se dobrim dijelom temeljilo na isticanju mnogih razlika između ljudskih i takozvanih «predljudskih» lubanja. Ali ubrzo je shvatio da je Melanie znala čak i više od njega. Ona je godinama bila medicinska sestra u rodilištu gdje je vidjela je širok raspon deformacija ljudske lubanje i bila dobro upoznata s tehničkim aspektima onoga što utječe na nastanak takvih poremećaja.

Riječ koja je Lloydu Pyeu pala na pamet bila je «nemoguće», pa ipak - bila je tamo, ugniježđena u njegovim rukama, pa se, prema vlastitim riječima, morao zadovoljiti riječju «Nevjerojatno!». Očne duplje bile su sasvim drugačije od normalnih. Njegov je otac bio optičar zbog čega se razumio u oči. Otvor na lubanji, koji se zove foramen magnum, bio je daleko od normalnog mjesta. Donji stražnji dio bio je bez male kvrge koja se nalazi na svakoj ljudskoj glavi (kao i na glavama čimpanza i gorila); nije imala inion. Cijeli stražnji dio glave bio je ravan, ali nije bilo znakova manipuliranog spljošćivanja. Nikakva nosiljka nije uzrokovala tu spljoštenost; sama je tako rasla, kao i oči, vrat i inion.

Brazdasto udubljenje na gornjem stražnjem dijelu glave bilo je Pyeu presudan element, baš kao što i za Melanie i Raya, jer se ne javlja kod ljudi. Ljudska lubanja je zaobljena na tom dijelu. Međutim, nešto ima takvu brazdu, nešto što je poznato svima na polju istraživanja NLO-a i izvanzemljana.

Takozvani «Sivi» («Grays») izvanzemljani navodno imaju takvo udubljenje na stražnjem gornjem dijelu glave, što im daje karakterističan «srcolik» oblik – udubljena kruna i lukovičasta lubanja iznad malog gornjeg dijela lica koje se sužava u vrlo mali donji dio lica. Pye je u ruci držao odvojeni dio gornje desne čeljusti (maxilla), pronađene odvojeno od lubanje (kojoj je također nedostajala čitava donja čeljust). Bila je veličine čeljusti dojenčeta, ako ne i manja. To je biće očigledno imalo izvanredno mali donji dio lica, što su odavala i mjesta na kojima su bili spojeni žvačni mišići, daleko manja u odnosu na normalne kod ljudi.

Pomislio je da možda drži očuvanu lubanju Sivog izvanzemljanina. Napisao je da bi svatko tko je upoznat s osnovnom ljudskom anatomijom i navodnim izgledom Sivih došao do istog zapanjujućeg zaključka, jer ne bi imao izbora.

Sve što je mogao učiniti bilo je da je čvrsto drži u ruci dok je gledao Melanie i Raya i iznosio im što misli, a što je ukratko bilo da se možda radi o lubanji Sivog. Bila je toliko nevjerojatno drugačija od normalne da je takva luda spekulacija doista bila zamisliva. Usprkos tome, kako piše, u početku se nije mogao natjerati da povjeruje da se zaista radi o tako fantastičnom otkriću te ih je zamolio da pretpostave kako se radi o nekom bizarnom deformitetu i da se drže tog gledišta dok ne osiguraju čvrste dokaze za suprotno. Kako bi naglasio svoju sumnju, procijenio je da postoji 80 posto vjerojatnosti da se radi o deformitetu i 20 posto da je izvanzemaljska, ali da će tih 20 posto ostati ogromno dok ne pronađu dokaze koji će potvrditi onih 80 posto. Čuvši to, upitali su ga hoće li se prihvatiti znanstvenog utvrđivanja porijekla njihove čudnovate lubanje, bilo ono ljudsko ili izvanzemaljsko, i tako je počelo njegovio istraživanje koje traje i danas.

Danas Pye na svoji stranicama obavještava sve obožavatelje ovog zapanjujućeg tjelesnog ostatka da se konačno približava definitivnom utvrđivanju njegovog genetskog porijekla. Bude li se sve odvijalo po planu, u 2009. DNK lubanje analizirat će se novom tehnikom koja nije bila dostupna 2003. kada je izdvojena i analizirana njena DNK. Taj novi test doći će do srži onoga što lubanju Zvjezdanog djeteta čini tako posebnom i predstavljat će znanstvenu okosnicu onoga što bi trebalo izvan svake sumnje dokazati da lubanja nije u potpunosti ljudska.

No, prije nego kažem nešto više o revolucionarnom testu koji će biti proveden ove godine, vratimo se na ono što se dogodilo 2003. kako bismo razumjeli zašto je, prema Pyeu, Zvjezdano dijete na pragu da postane jedno od najvećih otkrića u cijeloj povijesti.

PRVIH PET GODINA

Svi oni koje zanimaju detalji, zapleti i preokreti oko raznih znanstvenih testova kojima je bila podvrgnuta lubanja Zvjezdanog djeteta u prvim godinama njenog istraživanja mogu to pročitati u Pyeovoj knjizi The Starchild Skull (Lubanja Zvjezdanog djeteta), objavljenoj 2007. U knjizi su opisani najvažniji događaji koji su se tih godina odigrali: od iznenađujućih radiografskih snimaka, ohrabrujućih rezultata CAT pregleda i datiranja smrti 900 godina u prošlost pomoću ugljika-14, do katastrofe početnih forenzičkih DNK testova i zapanjujućih rezultata tajne analize skenirajućim elektronskim mikroskopom. U knjizi je sve detaljno objašnjeno, pa se na ovom mjestu neće ići u sve detalje, jer za njih jednostavno nema mjesta, a i previše je meni za pisati.

Najbitnija stvar je da su na svakom koraku, nakon svakog valjanog testa, rezultati Pyu neprestano pomicali početni postotak sumnji od «ljudskog deformiteta» prema «izvanzemaljskoj» interpretaciji.

Godine 1999. postojalo je samo pet-šest laboratorija koji su mogli analizirati «drevnu» DNK koja je definirana kao starija od 50 godina. S preko 900 godina od njegove smrti, Zvjezdano dijete itekako je spadalo u tu kategoriju. Međutim, piše Pye, od te šačice laboratorija nijedan nije želio taknuti Zvjezdano dijete ni poslovičnim štapom od tri metra. Nisu htjeli imati nikakve veze s lubanjom za koju se govorilo da je potencijalno izvanzemaljska. «Prihvatiti tako nešto», objasnili su mu u pismu iz jednog laboratorija, «bilo bi loše za posao». Suočen s takvim odbijanjem odlučio je okušati sreću s puno slabije kontroliranim forenzičkim testom namijenjenim za DNK staru manje od 50 godina. Bio je to potpun promašaj koji ga je do 2003. ‘ostavio na cjedilu’.

Godine 2003. Pye je konačno bio u mogućnosti dogovoriti opsežan i pouzdan test drevne DNK Zvjezdanog djeteta, te je otada njegovo mišljenje da je gotovo sigurno riječ o izvanzemaljskoj lubanji. Potpuno je promijenio svoj stav, sada je vjerovao da je postotak vjerojatnosti podijeljen tako da 80 posto otpada na izvanzemaljsko porijeklo, a 20 posto na deformitet, što je vjerojatno bila konzervativna procjena.

Nijedan rezultat testova nije bio tipičan za ljude. Pye piše: „Sama kost bila je prelagana i daleko previše izdržljiva da bi mogla biti čisto ljudska. Bila je više poput zubne cakline nego kosti. Volumen mozga bio je prevelik za lubanju koja ga je okruživala. U kranijumu Zvjezdanog djeteta nalazio se mozak za trećinu veći od normalnog. Gdje je bio sav taj dodatni mozak? Kako je sve to stalo unutra? Što je još važnije, uz tako visok i oštar stražnji kut, koso odrezan prema spinalnom otvoru, kako pritisak moždane tvari nije rastegnuo foramen magnum? Taj popis fizioloških razlika bio je dug, s preko dvadeset i četiri važne točke. Od normalne ljudske lubanje razlikovala se koliko i lubanja čimpanze ili gorile.“

UVOD U DNK

Bez obzira koliko je fizioloških razlika pronađeno, piše Pye, „stručnjaci mainstream znanosti mogli su ga na svakom koraku opovrgnuti jednostavno spomenom svoje darvinističke mantre da je, kad se radi o prirodi, apsolutno bilo što moguće.“ Nije im mogao pokazati „nijednu fizičku varijaciju koju oni nisu mogli objasniti pozivajući se na neograničenu moć koju su sami pripisali prirodi.“ Poput pokušaja rasprave s vjerskim fanaticima, piše Pye i dodaje: „Možda i gore“ jer nikako nije uspijevao „naći prostora za fleksibilnost, pa se na kraju sve svelo na DNK analizu – vrhunsko sredstvo znanstvene pouzdanosti.“ Jer „ljudi su osuđivani na smrt zbog DNK dokaza, baš kao što su drugi oslobađani od nepravedne presude. DNK je bila oružje prvog izbora za one koji žele pružiti argument zatvorenim umovima i kukavičkim duhovima.“

Dva su osnovna tipa DNK: mitohondrijski i nuklearni. U gotovo svakoj stanici u tijelu životinje, kojih može biti na bilijune, postoji mala jezgra, zvana nukleus, okružena želatinastom tvari zvanom citoplazma. Poput loptice za golf s njenom jezgrom od pluta, vlaknima kojima je okružena i njenom izdržljivom «kožom». To je analogija za živu stanicu: jezgru, citoplazmu i vanjsku stjenku.

Poput grožđica u pudingu, u citoplazmi plutaju mitohondriji, koji su mali paketići onoga što se zove parovi baza, najmanje jedinice tvari koja tvori gene koji se kombiniraju u kromosome. U svakom mitohondriju nalazi se oko 16 000 parova baza, što je broj koji u ovom slučaju treba imati na umu. U jezgri stanice nalazi se čitav genom jedinke koji sadrži sve kromosome koje su joj dali njeni roditelji. Kod ljudi, to je 23 od oca i 23 od majke – ukupno 46 kromosoma. Stoga se ponekad kao nevjerojatna navodi činjenica da naši najbliži genetski rođaci - čimpanze i čovjekoliki majmuni, s kojima navodno dijelimo vrlo blisko biološko «porijeklo» od dalekog zajedničkog rođaka - imaju 48 kromosoma. „To je više nego bizarno“, piše Pye, koji je o tome opširno raspravljao u svom radu o porijeklu čovjeka, iako to ima tek perifernu ulogu u slučaju Zvjezdanog djeteta. Ukupan genom tipičnog čovjeka sastoji se od tih 46 kromosoma sastavljenih od otprilike 25 000 gena, koji su podijeljeni na otprilike tri milijarde parova baza. Treba zapamtiti i taj broj i usporediti ga sa 16000 parova baza u svakom mitohondriju koji pluta u citoplazmi izvan stanične jezgre. Plutajući mitohondriji nalik su sićušnim zrncima pijeska u odnosu na jezgru veličine košarkaške lopte. Mitohondriji se prenose nepromijenjeni iz generacije u generaciju isključivo s majke na dijete. Mijenjaju se tek vrlo malo tijekom stoljeća, uz poneku mutaciju tu i tamo, ali najvećim dijelom ostaju nepromijenjeni. Bez obzira da li ste muško ili žensko, imate praktično jednake mitohondrije koje je imalo 100 ili više generacija u vašoj obiteljskoj liniji, unatrag do prve žene u vašoj liniji. Zato ih je lako pratiti tijekom genetskog testiranja.

DNK iz jezgre stanice daleko je teže izdvojiti nedirnutu nego DNK iz mitohondrija zato što je mnogo veća i daleko lomljivija, kao i zato što je ima tako nevjerojatno puno više za degradirati. Također, budući da potječe od oba roditelja, nikada nije jednaka kod dvije osobe. Uvijek će biti mnogo miješanja i sparivanja baznih parova, gena i kromosoma između roditelja koji stvaraju potomstvo. Svaka nova oplodnja je jedinstvena, čak će i jednojajčani blizanci pokazivati suptilne varijacije.

MITOHONDRIJSKA DNK ZVJEZDANOG DJETETA

Sredinom 2003. Pye je odnio lubanju Zvjezdanog djeteta u Trace Genetics u Davis u Kaliforniji. Prva stvar koju je otkrivena jest koliko je njena kost tvrda i gusta. Genetičari su se mučili da ju zarežu kružnom pilom s velikim brojem okretaja koja je relativno lako rezala normalnu ljudsku kost. Sljedeći korak bio je otopiti krhotinu lubanje Zvjezdanog djeteta u standardnom otapalu zvanom EDTA. Kost je stavljena u epruvetu u tresilici i za tjedan dana trebala je biti otopljena. Ali nije bila, ni najmanje. Trebalo je dodati jak detergent kako bi ju razgradio, nešto što nikada nije potrebno kod normalne ljudske kosti.

Kada je naposljetku postalo moguće uzeti uzorak DNK Zvjezdanog djeteta, genetičari su krenuli s obradom. Utvrdili su da je DNK bila dobro očuvana i da ju je prilično lako izdvojiti iz rastvora u kojem je bila otopljena. Njenih 900 godina ležanja pod zemljom u rudarskom tunelu ostavilo ju je u skoro nedirnutom stanju: nikada ju nije oksidirala jaka Sunčeva svjetlost ni ispirala kišnica. Bila je poput relativno svježe zakopanog tijela, za razliku od onoga s čim su genetičari obično radili. (Genetičari koji su radili na slavnom Čovjeku iz Kennewicka, 9000 godina starom kosturu otkrivenom 1996. u Washingtonu utvrdili su da je sva njegova DNK bila beznadno uništena zbog izloženosti prirodnim silama.)

Bilo je relativno lako izdvojiti mitohondrijsku DNK Zvjezdanog djeteta: bila je svijetla i jasna u slojevima gela koji se koriste za utvrđivanje njenog sastava. Ispostavilo se da ima ljudsku majku iz onoga što je poznato kao haplogrupa C, što je tip američkog Indijanca čest u Sjevernoj i Južnoj Americi. U njoj nije bilo ništa neobično. Međutim, to otkriće odbacilo je neke ključne pretpostavke koje su Pye i suradnici imali o Zvjezdanom djetetu i njegovom genetskom nasljeđu.

Znali su da je Zvjezdano dijete umrlo 900 godina ranije i da se činilo da ga je pokopala ljudska žena koja je nakon toga legla kraj njegovog groba i počinila samoubojstvo. Njihove kosture je pronašla i lubanje uzela jedna djevojka koja je istraživala odavna napuštene tunele rudnika u Meksiku oko 1930. Bilo je logično za pretpostaviti da je ljudska žena bila u vrlo bliskom odnosu s djetetom: vjerojatno mu je bila majka, bilo prirodna ili pomajka. Kako god da bilo, istraživačima nije padao na pamet nijedan drugi odnos koji su mogli imati i koji bi opravdao žrtvovanje njenog života.

Kad su izdvojili DNK ljudske žene i obavili testiranje njene mitohondrijske DNK, utvrđeno je da pripada haplogrupi A, još jednom čestom tipu američkog Indijanca. To je značilo da Zvjezdano dijete i žena koja je odlučila počiniti samoubojstvo i umrijeti kraj njega nisu bili u genetskom srodstvu. Možda ga je bila usvojila ili mu je bila bliska prijateljica, skrbnica, ljubavnica ili čak njegova životna partnerica. Nije bilo načina da se odgovori na ta pitanja, kao ni bezbrojna druga.

Otkriće da je Zvjezdano dijete imalo ljudsku majku također ih je primoralo da odbace pretpostavku da je moglo biti čisti Sivi izvanzemljanin. Sada je njihova pretpostavka išla u smjeru da se radilo o hibridu ljudske majke i izvanzemaljskog oca.

Što ih je dovelo do još jedne pretpostavke. Ako se zaista radilo o ljudsko-izvanzemaljskom hibridu, možda je bio rezultat genetskog inženjeringa, a ne normalnog spolnog odnosa. Tu su pretpostavku doduše temeljili na anegdotalnim dokazima dobivenim od mnogih žena koje se u današnje vrijeme kunu da su ih Sivi oteli, na neki «neprirodan» način oplodili, te da su im kasnije, u četvrtom mjesecu trudnoće, uklonili fetuse koje su uzgojili do porođajne težine u spremnicima koje mnoge žene vide kasnije kad ih upoznaju s njihovom vlastitom živom, hibridnom djecom, o čemu su opsežno pisali mnogi istraživači fenomena ‘otmica’, od Davida Jacobsa do Johna Macka. Ako se takav program odvija danas, zašto ne bi bilo moguće da se odvijao i prije 900 godina?

Nakon otkrića o mitohondrijskoj DNK Zvjezdanog djeteta trebala bi uslijediti analiza njegove nuklearne DNK, koja bi za Pye i kolege lako mogla značiti kraj priče. Pet godina napora ovisilo bi o ovom «ili-ili» testu. S majkom Zvjezdanog djeteta koja je nesumnjivo bila tipična američka Indijanka, otkrije li potraga za nuklearnom DNK i očevu DNK, slučaj bi bio završen. Zvjezdano dijete imalo bi dva ljudska roditelja i to bi bilo to. Koliko god njegove fiziološke značajke bile neobične, pokažu li njegovi geni da je imalo dva ljudska roditelja onda, piše Pye, „možemo ugasiti svjetla, jer zabava je gotova“.

NUKLEARNA DNK ZVJEZDANOG DJETETA

Kako bi dobili uzorak DNK, genetičari su 2003. na raspolaganju imali samo jednu tehniku: upotreba «početnica», prethodno kodiranih lanaca baznih parova koji su zajednički svim ljudima. Ti lanci mogu biti dugi na stotine ili više tisuća parova baza, mogu se usporediti s ključevima koji precizno pristaju u brave. Juhu od otopljene DNK može se zamisliti kao gomilu tih brava. Početnice su nizovi ključeva koji se umiješaju u juhu kako bi pronašli svoje specifične odgovarajuće brave i, kad to učine, te parove ključeva i brava može se zatim ekstrahirati i analizirati stavljanjem u «gel-ploče». To su one male pruge koje nastaju i predstavljaju nečiju DNK. Kad su nuklearnu DNK Zvjezdanog djeteta ispunili početnicama-ključevima, ti ključevi krenuli su u potragu za bravama koje su bile kombinacije njegove majke i njegovog oca.

Do tog trenutka sudionici Projekta Zvjezdano dijete bili su već dosta nervozni zbog toga što se pokazalo da je majka bila ljudsko biće. Pola od onoga u što su polagali nade, da bi Zvjezdano dijete moglo biti čisti Sivi izvanzemljanin, sada je bilo isključeno.

Zato su bez daha iščekivali prve rezultate testova… Nije bilo ničega, čista nula, nikakvog otkrića, čak ni traga od otkrića, što je moglo značiti jednu od dvije stvari: (1) nuklearna DNK Zvjezdanog djeteta bila je toliko oštećena da ju nije bilo moguće izdvojiti; ili (2) izdvajanje se nije moglo dogoditi zato što otac nije bio u potpunosti ljudsko biće.

Smatrali su da mogu isključiti prvu mogućnost na temelju lakoće s kojom su bile izdvojene mitohondrijska DNK i nuklearna DNK ljudske žene. Njeni ključevi i brave bili su svijetli i jasni u njenim slojevima gela, što je govorilo da nisu mnogo degradirali, a što je, kako je Pye spomenuo, bilo logično za kosti koje su 900 godina ležale zakopane u tunelu rudnika: bez vjetra, bez kiše, bez izbjeljivanja na suncu. Isto se odnosilo i na Zvjezdano dijete. Njegova mitohondrijska DNK otkrivena je bez i najmanjih problema pri prvom pokušaju izdvajanja. Zato su smatrali da su se izgledi opet okrenuli u njihovu korist. Da je otac bio čovjek, trebali su imati rutinsko izdvajanje.
Drugi test također je završio prazan, kao i treći, četvrti, peti i šesti.

Genetičarima je to bilo dovoljno. Očeva DNK nije dopuštala da se početnice povežu, a šest provedenih testova značilo je da nije moguće da se radi o laboratorijskoj grešci. Da je otac bio normalno ljudsko biće, jedan od tih šest pokušaja bio bi ga pronašao. Stoga se, piše Pye, mogao izvući samo jedan jasan zaključak: otac nije bio ljudsko biće.

Nažalost, to nije značilo da oni mogu glasno objaviti da su osigurali neuništiv dokaz postojanja izvanzemaljskog oblika života na ovom planetu barem nekoć, prije 900 godina. Dok su se spremali za slavlje, genetičari su stišali glazbu i objasnili im da rezultat trenutno možda govori u našu korist, ali da utakmica još nije gotova. Bilo je tu još posla.

POČINJE ZADNJA ČETVRTINA

Uključeni genetičari rekli su im da je jedina stvar koju su mogli službeno iznijeti o DNK testovima Zvjezdanog djeteta da u šest pokušaja nisu mogli izolirati nuklearnu DNK. Činjenica da su druga izdvajanja prošla lako i bila prilično jasna u slojevima gela bila je vrlo indikativna, ali nije ništa dokazivala. Jedini način kako se može doći do dokaza, objasnili su im, jest kada nova tehnika izdvajanja, koja je tada bila tek na obzoru, postane konačno dostupna. Ta je tehnika trebala u potpunosti raskrstiti s početnicama i obaviti izdvajanje na bitno drugačiji način. Uključivala bi izdvajanje svih parova baza iz cijelog genoma, kako ne bi bilo apsolutno nikakve sumnje u to kakva je građa genoma.

Ta nova tehnika, jednom kada postane dostupna, trebala je omogućiti izdvajanje cijelog paketa DNK Zvjezdanog djeteta koji bi se zatim mogao usporediti s normalnim čovjekom kako bi se vidjelo koliko je sličan ili koliko se razlikuje od te normale. Genetičari su Pyea uvjeravali da je za novu tehniku bilo potrebno tri do pet godina dodatnih istraživanja i razvoja. I zaista, točno tri godine kasnije svijet je saznao da je kompanija pod nazivom 454 Life Sciences iz SAD-a došla do otkrića koje će omogućiti izdvajanje čitavog genoma korištenjem samo parova baza, svih tri milijarde parova ako se radi o čovjeku. Pyeovo čekanje približilo se kraju.

Drugo čekanje sastojalo se u tome da si on i njegovi kolege nisu mogli priuštiti novu tehnologiju. U svakom slučaju, ona se primjenjivala na genomu neandertalca jer je to bio odgovor koji je znanost nestrpljivo čekala; zahvaljujući tome, milijuni dolara potrebni da se dođe do tog odgovora osigurani su iz bezbrojnih znanstvenih potpora. Međutim, takav se novac nije mogao osigurati za dobivanje odgovora na nešto poput Zvjezdanog djeteta. Rečeno im je da će vrijeme i brz napredak novih tehnologija to dovesti u granice njihovih mogućnosti unutar nekoliko godina, što se pokazalo istinitim.

I sada je to vrijeme - deset godina kasnije, nakon što su prvih pet proveli čekajući na prvo DNK testiranje, koje je, smatra Pye, pokazalo da su na pravom putu, pa potom tri godine čekali nastanak tehnologije 454, i zatim još dvije da ona dođe u njihov financijski doseg. U ovom trenutku troškovi 454 testa pali su s nekoliko milijuna dolara na oko 200 000 američkih dolara. Takvo smanjenje cijene dovelo ga je u doseg jedne londonske kompanije za produkciju dokumentarnih filmova koja je kontaktirala Pyea krajem 2008. sa slijedećim prijedlogom: ukoliko plate odlučujuće testiranje, hoće li on sudjelovati u jednosatnoj specijalnoj emisiji o tome? Zanimale su ih pojedinosti o prošlosti lubanje Zvjezdanog djeteta, željeli su ispričati kako je došla tamo gdje je danas, ali s fokusom na samom testiranju, očekujući «Eureka!» trenutak kada ćemo svi sa sigurnošću znati je li bizarni posmrtni ostatak u potpunosti ljudski ili, ako nije ljudski, koliko je različit od ljudskog.

Zna se, objašnjava Pye, da se čimpanze razlikuju od ljudi za svega tri posto, gorile su različite samo pet posto, a u narednih nekoliko mjeseci trebalo bi se saznati koliko se razlikuju neandertalci. Rani izvještaji kažu manje od jedan posto, ali u trenutku dok je Pye pisao svoje nade, početkom 2009, to su bile samo glasine. Moglo bi biti više ili manje. To njmeu ostavlja slobodan prostor za Zvjezdano dijete, koje bi se moglo pokazati kao vrlo blisko ljudima ili pak dosta različito. Samo će nam taj skupi, opsežni test (u trajanju od tri do četiri mjeseca) pomoću 454 opreme omogućiti da se to sazna. Bude li Zvjezdano dijete, recimo, 0,5 posto različito, to jest pola posto, znači li to da je imalo izvanzemaljskog oca? Da, naravno. Ne bude li ljudsko unutar 99,99 posto - naime, toliko se zapanjujuće malo mi ljudi međusobno razlikujemo - tada nije ljudsko. („Ljudi, zapravo, nisu daleko od klonova. Postoji veća genetska varijacija između dvije nasumce izabrane čimpanze iz iste, međusobno križane skupine nego što postoji između čitavog čovječanstva, od Pigmejaca do Eskima“, zapisao je Pye u svom rada na porijeklu čovjeka, no to je samo marginalno povezano sa Zvjezdanim djetetom.)

Dakle, gdje ćemo povući crtu, pita se Pye. Kada će se i samo Zvjezdano dijete nazvati izvanzemljaninom, iako je imalo ljudsku majku? Bi li jedan posto razlike u odnosu na normalno ljudsko biće bilo dovoljno udaljeno? A što ako bi bilo tri posto? Ili pet posto, jednako udaljeno kao gorila? Bi li to bilo dovoljno daleko? Zanimljivo je postaviti to pitanje u ovom trenutku, prije nego što saznamo rezultate testa, smatra on. No, što god da bude, „činjenica da neće biti u potpunosti ljudsko trebala bi biti dovoljna za pobjedu i za povijesni događaj takvih razmjera da je to malo tko od nas mogao i sanjati.“ Bar je Lloyd Pye prilično u to uvjeren.

Na temelju zapanjujućeg raspona fizioloških razlika Zvjezdanog djeteta – barem dvadeset i četiri velike – u odnosu na normalne ljude, Pye kaže da su te razlike bile uzrokovane varijacijama u genima koje su odredile da raste na tako neobičan način. A budući da je samo na lubanji vidljivo tako mnogo različitih anomalija, lako se može zamisliti sličan postotak i na ostatku tijela Zvjezdanog djeteta, koje je djevojka koja ga je pronašla opisala kao «izobličeno». Tako, uz njegovu teško izobličenu lubanju i izobličeno tijelo, Pye se osjeća dovoljno uvjeren da može dati predviđanje da bi DNK Zvjezdanog djeteta trebala biti znatno više od jedan posto različita od DNK svih ljudi. Još je vjerojatnije, smatra, da će biti toliko različita da nitko neće moći ponuditi bilo kakav drugi zaključak osim onog da je njegov otac bio čisti izvanzemljanin i da je ono, također, „bilo daleko više nego polu-izvanzemljanin“.

Spomenuti dokumentarni film trebao bi biti snimljen tijekom 2009. i dostupan gledateljima širom svijeta do kraja godine.

Živi bili pa vidjeli!

Želite li saznati više informacija, posjetite web-lokacije http://www.lloydpye.com i http://www.starchildproject.com.

U međuvremenu – primam oklade!

Share