Archive for srpanj, 2009

Bok svima!

Tako me često pitaju vjerujem li u ovo ili ono. E, pa ne postoji gluplje pitanje od toga. Kad bolje razmislim – kaj koga briga kaj netko vjeruje? Oduvijek mi se činilo nepriličnim i pitati nekoga vjeruje li u Boga. To je tako teško (i lako) pitanje, jer znaš odgovor sve do trenutka dok ga ne ne trebaš uobličiti u riječi. U trenutku kad ga kreneš izgovoriti – postane nekako isprazan i pogrešan. Vjerujem da je to zato jer se radi o onim mističnim i dubokim stvarima, koje je nemoguće zarobiti riječima - koje su pak tek zaleđene misli. A misli, to jest tzv. ‘racionalni’ pogled na stvari, ne mogu dati takve odgovore. Oni izmiču razmišljanju, jer se nalaze u domeni osjećaja ili intuitivnog percipiranja svijeta.

No, kod onog pitanja s početka, koje mi se često upućuje, stvari nisu toliko komplicirane. Recimo, netko vas upita: vjeruješ li u NLO-e? U duhove? U izvantjelesna iskustva? U život poslije smrti? U povezanost umova? Na ta je pitanja lako odgovoriti, jer u potrazi za odgovorom ne trebaš zagrabiti u duboki bunar misterija života već – u knjige, tekstove, internet. Tamo sve piše. NLO? Pa naravno – obilje podataka ne dopušta drugu mogućnost nego da se tu pojavu prihvati kao legitimnu. O njenoj prirodi već se može raspravljati, ali sigurno jest da je to nešto što izlazi iz današnjeg prihvaćenog okvira ‘mogućeg’. Uvijek se iznenadim u kako shizofrenom svijetu živimo, kad naletim na astronomske tekstove o programu SETI, koji je smišljen da bi tragao za signalima izvanzemaljskih civilizacija. I tada taj neki astronom kaže da ništa još nisu uhvatili, ali da svemir ne može biti prazan kad je tako velik. I to je sve. Baš mudro i stručno. Potpuno ignoriranje svih kvalitetnih izvještaja o NLO-ima koji govore da možda nije potrebno usmjeravati antene SETI-ja u duboki svemir u potrazi za izvanzemljanima. Isto vrijedi i za duhove, gdje kvaliteta i količina podataka ukazuje da je pojava autentična. Isto vrijedi za izvanosjetilnu perpcepciju. Kod izvantjelesnih iskustava, iskustava otmica, magije ili kontinuiteta svijesti nakon života podaci imaju drugačiju kvalitetu, subjektivni su – no, može ih se objektivizirati, time što se usporedi veliki broj subjektivnih iskustava koja su se zbila neovisno jedna o drugima i neka će slika isplivati van.

Dakle, ti ljudi koji me pitaju vjerujem li u ovo ili ono su tek lijeni. Ako se pomuče i informiraju i oni će znati odgovor.

Do sada je bilo lako. Ali što je s pojavama ili pričama koje čuješ, a nemaš načina da ih objektiviziraš? Možda ih prihvatiš u trenutku dok ih slušaš ili si na neki drugi način udubljen u njih, ali već slijedećeg dana, dok ti je um obuzet svakodnevnim poslovima, takve se priče počnu činiti poput sna. Zato sam tako dobro razumio Artura Clarkea koji je jednom, na pitanje vjeruje li u neku tajanstvenu pojavu (ne sjećam se koju), odgovorio britanski suzdržano i duhovito: „Ponedjeljkom, srijedom i petkom da, a utorkom, četvrtkom i subotom ne.“ Pa ti vidi.

No, pas ne laje zbog sela nego zbog sebe. Zapravo, nije problem u tome što me netko upita vjerujem li, primjerice, u postojanje Ickeovih gmazova ili Atlantidu (o kojoj dokaza nema, ali ima indicija). Problem jest: da bih dao odgovor, u tom trenutku moram prvo sam sebe zapitati vjerujem li u to, da bih mogao odgovoriti. Ponekad se dogodi sličan efekt kao kod pitanja o vjerovanju u Boga, s početka ovog teksta. Dok odgovor neometano pliva negdje u meni, nema problema, ali kad ga treba izgovoriti, suoči se sa svim filterima opreza koje imamo, pa krene autocenzura. Ali došao sam do rješenja ove jednadžbe. Ono glasi: Uopće nije bitno vjerujem li u nešto ili ne. Mogu do mile volje vjerovati u to da mi ormar lebdi iznad glave, ali svejedno ga nema. Mogu do milje volje vjerovati da nema NLO-a, ali ipak će ih se vidjeti na radaru, ipak će se slati avioni da ih presretnu, ipak će ih ljudi viđati.

Tu se nametnulo još jedno pitanje. Kad sebe upitam vjerujem li – zvuči kao da smo dvojica. Hm, tko je taj prvi, kojeg se pita, tko je taj drugi, koji pita? Jesam li možda podvojena ličnost? I koja od te dvije ličnosti zapravo ima ove zulufe? Sjetio sam se što mi je jedan prijatelj pričao o Eckartu Tolleu (kojeg ja nisam čitao). Ako se varam, Eckart je tada sav sjeban sjedio u parku i razmišljao o tome kako ne može više živjeti sam sa sobom. I tad se zapitao ovo isto pitanje – zar ih je dvojica? Jedan koji ne može živjeti s drugim.

Očito, u oba slučaja, odgovor je – da.

Tada sam se bacio na posao da identificiram taj tajanstveni dvojac. Odmah je bilo sigurno da sam jedan od njih „ja“. Ali koji, ne mogu biti dvojica „ja“ u meni, inače je vrijeme da potražim stručnu pomoć. Bilo je lakše kad sam identificirao drugoga. Zaključio sam (kao i Tolle prije mene) da to je moj kompa – mozak, ili preciznije rečeno: um. Dakle, u takvim slučajevima „ja“ razgovaram sa svojim umom. Ili češće, on sili „ja“ da razgovara s njim, jer nisam primijetio da u „ja“ ima baš velike želje da komunicira s nekim tako ograničenim kao što je um.

Ako preformuliramo situaciju o kojoj je riječ, ona bi izgledala ovako: ‘Ja’ bezbrižno sjedi i uživa, bez ikakvih briga i tada dolazi neko nesigurno zanovijetalo, koje se inače stalno muči jer ne može ništa slušati, a da pritom ne mantra mantru „s ovime se slažem, s ovime se ne slažem“ i tako besmisleno ukrug. I tada zanovijetalo počne gnjaviti „ja“: „Hej, ‘ja’, vjeruješ li u ovo? Vjeruješ li u ono? Daj pomogni, ne znam kaj da kažem, sam ne mogu ništa zaključiti o tim stvarima, o nekima mogu, ali o ovome ne mogu, preludo mi zvuči, a upravo sam uključen u komunikaciju s drugim umom, a moram mu nekaj odgovoriti, inače ću ispaliti na živce….zato, budi drug, i reci, kaj ti misliš, vjerujemo li ti i ja u to?“.

„Ja“ ga tada pogleda i veli mu: „Pojma nemam, stari, zapravo znam, ali to je potpuno nevažno, kužiš? Stvari su kakve jesu, što god mislili o njima. Ne shvaćam zašto se toliko uzbuđuješ, želiš nešto nekome dokazati, ili kaj? Imaš neke komplekse? Misliš da ćeš propasti ako nešto ne znaš? Nećeš, bez brige, ionako nisi stvoren da sve shvatiš, drž’ se ti tablice množenja i dijeljenja, to ti dobro ide. Nije ti dovoljno kaj se lijepo zabavljaš s tim stvarima, zašto ih moraš zatvoriti u kutijicu i spremiti na policu? Pusti me, buraz, na miru, vi’š da se odmaram.“

I „ja“ zatvori oči i nastavi se izležavati u svojoj visećoj ležaljki, u hladu proljetnog dana, uživajući u pjevu ptica, svježe ubranim trešnjama, plavom nebu i povjetarcu koji ga povremeno oplahne.

I od tada bezbrižno uživam u slušanju i doživljavanju svih čudesnih priča i događaja koja mi život nanese, kao i u ovom predivnom svijetu čiji je nastanak potpuno nepoznat. Šećem ulicom ližući sladoled, a da pojma nemam kako su ga napravili; vozim se biciklom, a da pojma nemam o prirodi tajanstvenih sila kao što su gravitacija ili inercija, koje mi omogućavaju taj užitak; sviram svog Fendera Stratocastera, a da pojma nemam na koji način se moje trzanje žica pretvara u super zvuk koji izlazi iz mog pojačalo; pišem ovaj tekst o tome vjerujem li u neke pojave ili ne na svom laptopu, a da nikad nisam shvatio kako se one jedinice i nule, o kojima smo učili na informatici u srednjoj školi, pretvaraju u slova.

I znate kaj…pa baš me briga je l’ vjerujem ili ne.