Bok, svima!

Eto, u međuvremenu sam malo prestao čitati novine , (mada je u njima bilo još zanimljivih stvari, poput širenja afera na druga državna poduzeća kao što su Hrvatske ceste i Podravka, pa onda mala vijestica nekog europskog povjerenika u jednom tjedniku kako lisabonski sporazum odjednom nije važan za ulazak Islanda i Hrvatske u EU jer su se, eto, te države već toliko potrudile itd itd), ali doista sam našao bolje štivo.

Konkretno, jednu knjigu o genijalcu imenom Viktor Schauberger. Ta će knjiga uskoro, već za koji tjedan, biti i na hrvatskom, i predstavlja jedinstveno uzbudljivo iskustvo kakva pružaju samo ona otkrića za koje je evidento da su se približili temeljnim principima funkcioniranja svemira i svijeta koliko se čovjek uopće može približiti. I još potkoženo brojim praktičnim načinima primjene, kojih kod Schaubergera nije nedostajalo – od efikasnih način transporta trupaca iz šuma, do izuma plugova koji povećavaju prinose, a prije toga i „letećih tanjura“ to jest levitacijskih vozila. Sve je to Schaueberger mogao izgraditi jer je otkrio temeljnu „tehnologiju“ prirode koja se temelji na spirali i obliku jajeta, i na djelovanju prema unutra, a ne prema van – na čemu se temelji sva suvremena tehnologija koja zbog toga nema veliki učinak kakav bi mogla imati i još djeluje destruktivno (jer u prirodi takve sile priroda i koristi za destrukciju). Dobio je nadimak „water wizzard“ zbog svojih spoznaja o tome kako voda može biti živa, mrtva, puna energije ili prazna. Znam da sve ovo ne zvuči najjasije, ali pod dojmovima sam knjige, no ne mogu je ovdje cijelu prepričati.

No, da prije odgovorim na neka tehnička pitanja iz komentara prošlog posta. Netko je pitao kad ide emisija NRZ. Premijerno ponedjeljkom na Drugom programu oko pola šest popodne, a isti dan ima i reprizu oko ponoći na Prvom Programu. Hvala bogu da je tako! Prvo su me šest godina ljudi salijelatli s pitanjem zašo emisija ide tako kasno. Onda je sedme godine krenula u pola sedam predvečer – a broj žalbi se bar utrostručio! Odjednom je ispalo k’o da nitko ne spava oko ponoći. Cijele godine pratile su me primjedbe kako je taj termin loš (usput rečeno, nikakve veze ja nema s terminima, to određuju neki drugi ljudi). I sad konačno evo rješenje gordijskog čvora – emisija ide u oba termina. Pa kome se koji više sviđa. Bilo je i pitanje čitam li komentare. Ne svakog dana – ali čitam. I prije pisanja novih postova, dok skupljam motivaciju i inspiraciju, bacim pogled na sve. I uvijek bude zanimljivo. To je ono što mi se i sviđa kod blogova, šarenilo stavova. Pa čak i glupih. Ali ima i tako puno lucidnih i zabavnih razmišljanja, da to nikad ne propuštam. Slobode izražavanja ili ima za sve ili je nema – ne možeš biti napola slobodan, kao što ne možeš biti na pola trudan). Zato je i točno ono što je netko napisao da sam mu u nekom mejlu rekao - da ne brišem postove (mada je bilo u mejlovima i molbi da to počnem raditi, uz obrazloženje da je – tako je bilo u jednom razdoblju –prostor za komentiranje uzurpiran od nekih, po mišljenju predlagača, nekonstruktivnih komentatora). Ja komentare ne brišem, nit ću ih brisati, štogod da pisalo u njima. Ako je ijedan komentar izbrisan, to je napravio administrator, koji na to, naravno, ima puno pravo na temelju vlastitih kriterija i prirode svog posla.

No, da se bacim na Schaubergera, tog lugara kojeg akademski ljudi nikad nisu (osim rijetkih pojedinaca širih nazora) prihvatili, jer su njegove ideje bile u potpunoj suprotnosti sa ssvime što su oni znali. On je sve svoje spoznaje crpio na samom izvoru – pronicljivo promatrajući Prirodu. Evo nekoliko pričica koje su bile u temelju koncepata i izuma koje je Schauberger razvio.

Jednog je dana ugledao nešto što je uza nj ostalo do kraja života. Na prvi pogled to nije bilo ništa neobično i mnogi od nas su to vidjeli, ali tom osobitom prilikom shvatio je golemi značaj toga i dobio nadahnuće za glavninu njegova budućeg rada.
Našao se u gori, stajao na strani kojom ide vodeni tok. Brzak je bio široko oko metar, kristalno jasan, leden i brz. Zurio je neko vrijeme u vodu, razmišljajući o nečem što ja mučilo. Odustao je od toga, stavio je svoj štap u vodu da bi se prebacio na drugu obalu i, učinivši tako, preplašio pastrvu koja je nepomično stajala u struji. U trenu se poput strijele bacila uzvodno. Smjesta mu se pojavilo nekoliko misli. Kad ju je uzbunio, pojurila je uzvodno, protiv struje, ne nizvodno. Kakva ju je energija navela da postupi tako? Sine mu kako je mnogo puta ugledao pastrvu gotovo nepomičnu u brzaku potoka. Kako uspijevaju ostajati tako u brzoj vodi, tek kadikad pokretajući škrgama i flisnuvši repom. I da sve bude još zagonetnije, Viktor Schauberger je znao da nedaleko mjesta gdje je stajao započinje visok vodopad. Kako se uopće pastrva ondje našla? Shvatio je kako prisustvuje pojavama koje konvencionalna znanost ne raspravlja. Prožeo ga je trak razumijevanja o tome kako to pastrvi uspijeva i kako bi to znanje mogao upregnuti u opće dobro.Poslije je još puno puta promatrao pastrvu kao “levitira” na vrhu slapa.

Jedno od najomiljenijih štiva Viktora Schaubergera bila je Smaragdna pločica Hermesa Trismegistosa, alkemičarski tekst drevne Grčke. Sadržavao je čuvenu maksimu: koliko iznad, toliko ispod. Viktor Schauberger je vidio tu postavku na djelu u kretanju Zemlje kroz nebesa, koje se zrcali u toku vode u potoku.

Planet Zemlja okreće se oko svoje osi. Tako nam daje dan i noć. Također, okreće se oko Sunca pod kosim kutom tako da u različita doba godine prvo jedna, a potom druga hemisfera prima sunčane zrake pod izravnijim kutom. Tako dobivamo godišnja doba. I treće, cijeli solarni sustav kreće se unutar galaksije koja nam daje astrološke ere poznate kao Staro i Novo doba. Tako se planet koji nastavamo vrti kroza svemir noseći nas sobom.

Tekućice na Zemljinoj površini zrcale takvo kretanje. U malom razmjeru to se može vidjeti kad voda ulazi u odvod. Ona prirodno vrtloži oko središnjeg vrtloga. Kad sljedeći put izvučete čep, promotrite središnji vrtlog. I on također slijedi svoj vlastiti zmijoliki ritam. Tako na neki način vidimo dvostruku spiralu. Voda koja otječe vrti se oko središnjeg vrtloga, a cjelina se također leluja i pokreće.

Takvo se kretanje dade vidjeti u načinu kako sjemenke sikomore lepršaju kad se u jesen odvajaju od matičnog stabla, obrćući se i spuštajući zavojito podalje na tlo. Rijeka koja teče prirodno, ako njezin tok nije izmijenjen ljudskom rukom, ne teče jednako cijelom duljinom rijeke. Najbrža je negdje blizu sredine, a sasvim mirna, gotovo zapljuskujuća uz obale. Svako ispupčenje, ili zapreka poput kamena, izaziva vrtloge nizvodno. Oni imaju svoje spiralne pokrete, a bačeni prut privremeno okreće pravac: uzvodno, protiv struje.
Struja ne teče pravocrtno već zmijoliko opisuje širi luk. Zavojita je duž toka, poput vode koja izlazi iz kade ili poput planeta Zemlje koja se okreće u svemiru. Na posljetku, i cijeli vodeni tok se kreće, a u širim riječnim dolinama nailazimo na meandre. Sličnu pojavu vidi se kod potočića na plaži dok jure svojim putom u more vijugajući kroz pijesak.

Viktor Schauberger je rekao da voda u svom toku nastoji zrcaliti tri vrste kretanja planeta. Prvo, voda se okreće oko svoje osi: KRUŽNO KRETANJE, poput planeta koji se kreću oko svoje osi donoseći nam dan i noć. Potom, voda vijuga dok teče svojim koritom, kao što planet Zemlja rotira oko Sunca tijekom godine. I, najzad, sav vodeni tok se uvija i okreće u PROSTORNOJ KRIVULJI odražavajući cio solarni sustav koji slijedi svoj put kroz galaksiju. To je razlogom zašto voda, prepuštena svojim vlastitim mehanizmima, nikad ne teče ravnom crtom.

Njegova osobita pronicljivost dovela je tu misao korak dalje – da je voda najzdravija i najpotentnija kada teče kako želi. Svoje je uvide doveo do praktičnih primjena. Kanali za spuštanje klada koje je izgradio, i po kojima je u Europi postao poznat između dva svjetska rata, potaknuli su vodu da teče na taj način te je tako nosila debla teža od vode. Nacrt takvih kanala išao je za tim da podupre to gibanje kružno-spiralnom prostornom krivuljom.

Evo još jednog Schaubergerovog promatranja vode. Jednog dana, još kao mlad, sjedio na obali jednog od jezera u blizini Oda u gornjoj Austriji. Bilo je vruće ljetno popodne, a on se premišljao da zapliva. Sjedeći ondje, zamijetio je nekakvo kretanje vode u jezeru. Stala se kovitlati bez vidljiva razloga. Drveće, koje se našlo uz jezero nakon proljetnog otapanja i zaostalo u pijesku na njegovim rubovima, počelo se okretati zahvaćeno kovitlacima. Nosilo ih je prema nečemu što je sad izgledalo kao vrtložna kade usred jezera. Ondje je zastalo, a onda je povučeno nadolje takvom snagom da je deblima strgla koru. Drveće više nije izronilo.
Ponovo se sve smirilo, ali samo na trenutak. Iz jezera je nanovo počelo tutnjiti, sve snažnije, a onda je preraslo u urlik. Odjednom, uz zvuk grmljavine, stup vode izdignuo se iz sredine jezera. Zavrtio se poput lijevka na površini jezera, visok kao kuća.A onda se srušio. Valovi su zapljuskivali obalu primoravajući ga da se povuče s mjesta na kojem je dotad sjedio. Kad su se smirili, površina jezera doimala se zamjetno višom.

Taj fenomen je bio poznat tamošnjim ljudima. Pričali su kako nakon duga razdoblja vrućeg vremena jezera počinju hučati, a potom izbijaju vodeni stupovi.

Ta ga je pojava navela na razmišljanje. Sunce je daleko najveći i najteži objekt u solarnom sustavu. Zašto svi planeti ne popadaju prema njemu? Jer se kreću oko njega. Nešto u njihovu okretanju sprječava ih od padanja na Sunce. Bliže našoj svakodnevici, i drveće i ljudi rastu uvis, uprkos gravitaciji. Nešto ih osnažuje da se opiru sili teže. Viktor Schauberger naziva tu suprotnu silu LEVITACIJOM. Kako znamo iz iskustva astronauta, sila teže slabi pri uspinjanju iznad atmosfere. To također govori da ona nije stalna.

Zamislimo vrh kovitlaca. Dok vrtloži, on stoji na svojoj točki, očigledno prkoseći gravitaciji. Jednom kad vrtloženje prestane, počinje padanje. Vrh kovitlaca ne stoji na jednom mjestu poput balerine. Kreće se po površini radi veću spiralu. Drugim riječima, kreće se ujednačavajući kružno-spiralnu prostornu krivulju. Ako zamislimo kapljicu vode na površini vrha kovitlaca, kaže Schauberger, vidjet ćemo da će odletjeti kada se vrh zavrti. Što ako se voda nalazi unutar vrška kovitlaca poput vode u nutrini Zemlje? Bit će potaknuta da se digne.

Zato je Schauberger rekao: „Mislim da bi bilo daleko bolje da je Newton ponajprije razmišljao kako se je jabuka ondje podigla.“

Ta levitacijska sila koncentrira se prema središtu, prema vrtlogu u središtu spirale. Moćan primjer toga vidljiv je u primjeru tornada. Kod tornada, masa zraka i vode koja pada uzrokuje nastajanje središnjeg vrtloga. On se ponaša kao divovski usisavač, noseći velike objekte na prilične udaljenosti – metrima, kadikad i kilometrima. Jer voda, kad se kreće kako Priroda smjera, kreće se u kružno-spiralnoj prostornoj krivulji, a u svom kretanju sadržava levitaciju. Taj proces može objasniti kako pastrva može preskočiti vodopad, kako se riba kreće u uzdižuće središte spirale vode koja se spušta.

Ako je spriječena da se kreće u tom pravcu, levitacija nestaje i površina vode je ravna. To se događa s podzemnim vodama u nutrini Zemlje, sa sokovima drveća i s rijekom koja teče prema moru. Takva voda hrani i održava život u sebi. Vodene biljke u brzim potocima lelujaju nježno, uspravno, više kao da su zahvaćene povjetarcem nego bujicom koja se obrušava ponad njih. Jedini put kad se takve biljke istrgnu iz korijena jest kada bujica izađe izvan nadzora i izgubi svoj ritam – primjerice, u poplavi.

Evo još jedne crtice iz Schabergerova života. Bilo je proljeće, doba mrijesta, jasna mjesečina obasjavala je noć. Viktor je sjedio pokraj jezerca u podnožju vodopada. Voda je poput tekućeg metala padala u jezerce, potom zažuborila i onda se smirivala. Kut mjesečine na vodi dopuštao mu je da promatra kruženje riba u prozirnoj vodi jezerca.

Iznenada, ribe su se razbježale. Iz nizvodnog toka u jezercu se pojavila velika pastrva. Započela je plivati ukrug. Plivajući, njezini su pokreti postajali sve izraženiji, kao da se kretala u osmici. Viktoru se Schaubergeru učinilo da pastrva gotovo pleše neku vrst narodnog plesa. Njezin put doveo ju je do uzburkane vode podno vodopada. Tada je nestala. Sve što je Schauberger mogao vidjeti bila je divlje uskovitlana voda iznad mjesta gdje je zadnji put vidio pastrvu. Sljedećeg trena pojavila se ponovno, ali stojeći na repu i vidljivim naporom plivajući nagore. Dosegnula je vrh vodopada, a onda je spazio peraju njezina repa kojom kao da se odgurnula. Začuo se glasan pljusak kad se spustila u vodu nad vodopadom.

Viktor Schauberger spomenuti proces opisuje kao PLANETARNO GIBANJE ili IZVORNO GIBANJE. To je pribrano, usredotočeno, centripetalno gibanje koje privlači u središte spirale. Mehanički pronalasci industrijske revolucije temeljili su se na obrnutom procesu. Naši strojevi rade spiralno prema van, prouzročavajući buku, toplinu i pritisak. Takvi su strojevi poznati kao neučinkoviti. Unutar stroja komponente, uključujući često fosilna goriva, djeluju posredstvom plamena. One se uništavaju da bi proizvele energiju ili gibanje te oslobađaju otrovni otpad.

Schauberger je na tu vrstu gibanja ukazivao kao na TEHNOAKADEMSKO ili TEHNIČKO gibanje: tehno od grčke riječi tekhno – u značenju umijeća ili vještine, što sadržava majstoriju; akademsko jer se naučava u svim sveučilišnim ustanovama.

Ta vrsta gibanja se temelji na pritisku, spiralnom rastu prema van. Kao i proizvodna snaga, tehničko gibanje vodi zagrijavanju, širenju i destrukciji komponenti. Schauberger kaže kako Priroda koristi to gibanje da bi prouzročavala raspadanje i truljenje. To se načelo primjenjuje u svakodnevnom životu. Staklenice za konzerviranje obično imaju „sigurnosni gumb“ u središtu poklopca s porukom da se sadržaj ne koristi ako se dugme može utisnuti. Ako se sadržaj počne raspadati, on se širi te tako sigurnosno dugme iskoči. Jednom je zapisao: „Današnja tehnologija stremi naprijed sa silama koje djeluju unazad.“

Kao i kod svake energije, sa svakim oblikom gibanja povezano je zračenje. Stojeći uza stroj možemo ju gotovo osjetiti. Viktor Schauberger kaže da, ako se voda pošalje kroz zrakopraznu cijev moguće je vidjeti tamno crveno svjetlo. Takva emanacija dovodi do pogoršanja kvalitete naše vode, naše hrane pa čak i našeg misaonog procesa. On je vodu promatrao kao živu krv živuće Zemlje i rekao da voda koja se silom pokreće tehnički, kroz turbinu, primjerice, može oboljeti, čak postati kancerogena. Zapisao je: „Ili je posvemašnja glupost ili najveći zločin svih vremena koristiti razgrađene atomske energije za izgradnju svjetskog gospodarstva.“
Izvorno se gibanje, također, dade osjetiti. Uvijek se osjetimo osvježeni i smireni nakon što smo neko vrijeme proveli na riječnoj obali promatrajući vodu kako krivuda svojim putem prema moru. To gibanje, kaže Schauberger, predstavlja energiju koja se razlijeva unaokolo osnažujući cio život i povećavajući plodnost okolnoga tla.

Dok tehno-akademsko gibanje prouzročava pritisak kad se komponente susretnu i eksplodiraju, izvorno gibanje ima suprotan učinak kad se one susretnu i kondenziraju. Njihova međusobna povezanost vodi smanjenju pritiska koji Viktor Schauberger opisuje kao BIOLOŠKI VAKUUM. Taj je princip primijenio u nekoliko svojih pronalazaka. Zapisao je ovo: „Kako bi se to drukčije trebalo napraviti?, pitanje je koje uvijek slijedi. Odgovor je jednostavan: točno suprotno od onoga kako se radi danas!“

Ako promatramo potok kako se ruši niz planinsku strminu, je li voda gurnuta ili povučena? Je li šljunak i kamenje gurano ili vučeno uzduž korita? Viktor Schauberger bi rekao da je povučeno baš kao što voda istječe kroz otvor. O tome govori kao o VUČNOJ SILI. Jednako, rekao bi da planet Zemlja propada kroz nebesa.

Može se činiti očiglednim da sposobnost vodotoka da nosi teške terete zavisi o strmini njegova nagiba. Što strmiji nagib, veća je sposobnost prenošenja. Viktor Schauberger je razmatrao tu konvencionalnu mudrost. Kako su pokazali njegovi kanali za prijevoz trupaca, vučna sila povezana s izvornim gibanjem ima jednak ili veći kapacitet prenošenja na strmom nagibu, a ne prouzročava uzburkanost niti uništavanje vodotoka u takvom postupku.

Ptice i ribe čija su tijela izvedena da razviju iste levitacijske energije, privučene su svojim medijem dok se kreću. I ovdje vidimo suprotnost tehnologiji koja pokreće sve naše strojeve. Tehničko gibanje odbija i potiskuje. Izvorno gibanje poziva, privlači. Schauberger je zapisao ovo: „Ptica ne leti – nju se leti. Riba ne pliva – ona je plivana.“

Jednako tako, Schauberger je tvrdio da u ljudskom tijelu nije srce to koje pumpa krv nego krv pumpa srce. U prilog tomu, on kaže da kada je krv pregrijana, primjerice dok osoba ima groznicu, tada je zahvaćeno i srce pa se ritam otkucaja mijenja.
Evo za kraj ove zb(i)rke crtice i misli, još jedno Schaubergeovo promatranje Prirode, koje me se možda najviše dojmilo, jednostavno je fantastično.

Jedno od planinskih jezera znao je nadlijetati jastreb. Svake večeri, otprilike u isto vrijeme, pojavljivao se nad jezerom, kružio, ispuštao krik, sjurio se nad vodu te odletio s lososom u kandžama. Za mladog Viktora Schaubergera to je predstavljalo tajnu. Lososi nisu površinski plivači. Kako ga je jastreb uspijevao zgrabiti, a da i ne smoči noge?

Na jednoj strani jezera nalazilo se stjenovito ispupčenje iz kojeg je rasla visoka omorika. Jedne večeri uspeo se na drvo. Nepomično je stajao, skriven zelenilom, promatrajući svojim teleskopom. Nedaleko, ispod sebe, ugledao je losose koji su plivali u svojoj rupi. Jednim je okom budno motrio hoće li ugledati jastreba.

Točan kao i obično, stigao je nad jezero. Kreštavo se oglasio i objavio svoj dolazak svima u dolini. Tada je započeo letjeti prema gore praveći iznad jezera spiralu sa sve manjim krugovima. Iznenada, poput kamena se sjurio u jezero, a onda lepetom krila zakočio baš nad površinom. Veliki losos već se koprcao u njegovim kandžama. I preko šume odleti s plijenom.

Viktor je bio tako hipnotiziran jastrebom te je i zaboravio gledati što su radili lososi. Odlučio je sve dobro promotriti idući put.
Prvom prilikom se vratio i uspeo na drvo na izbočini odakle se pružao pogled na jezero. Lososi su i opet plivali u svojoj rupi. Ponovno, u sumrak jastreb najavi svoj dolazak jezovitim krikom. Tada započne u spirali kružiti nad jezerom. Ovaj put Viktor je napregnuto motrio na losose i bio tako hipnotiziran njihovim kretanjem te mu je gotovo ispalo sjedalo koje si je namjestio na drvetu. Lososi su počeli plivati u istoj spirali, podražavajući let jastreba iznad njih. Dok su se izdizali u vodi, oponašajući orlov način uspinjanja, plivali su sve bliže jedni drugima prema površini. Ribe u sredini spirale bile su tako blizu jedna drugoj te su njihove peraje najzad probile površinu vode. I tada se dogodilo. Njegova se sjena nadvila nad tim minijaturnim vrtlogom i sekundu potom je odletio s lososom u kandžama.

Viktor se mnogih večeri vraćao da promatra ovu dramu. Jastreb je stizao navrijeme, ispuštao svoj krik koji je odjekivao unaokolo. Svaki put, pak, on se njihao na drvetu gledajući kako se svi u igri pokreću jednakom spiralom. I gotovo svaki put jastreb je odletio s lososom u kandžama.

Doista fascinantno – zaključak ovog plesa bio bi da svojim „vrtloženjem“ prema gore jastreb stvara vrtlog dolje u vodi. Vrtlog u kojem lososi počnu kružiti i penjati se prema gore, dalje od sigurnog dna gdje inače žive. Kad ih „odvuče“ do površine –večera je spremna.

Toliko za danas, pozdrav od Viktora i mene!

Share