Bok svima!

Moja potraga za gostima za emisiju o chemtrailovima još uvijek traje, slobodno se odvažite i javite na mejl. Što se tiče ovih podataka o velikim visinama na kojima nastaju contrailovi koji traju dugo – upravo mi je jedna bliska osoba, potaknuta tim komentarom, ispričala svoje viđenje. Negdje u devetom mjesecu prošle godine vidjela je avion koji je letio iz smjera Slovenije prema Medvednici. Dan je bio potpuno vedar i bez oblačka. Avion je ostavljao debeli trag iza sebe. Avion je bio ogroman, a cijelo nebo je bilo potpuno prošarano tragovima iznad Slovenije i dijela Žumberačkog gorja. Istovremeno se vidjelo nekoliko aviona koji su se penjali iz smjera Plesa i koji su ispuštali klasični trag koji se raspršivao nakon dvadesetak sekundi. No, iza ovog aviona je ostajao debeli trag koji je dugo stajao. Avion je bio taman, debel, „nabijen“, nije izgledao elegantno kao putnički, već više kao „neki ogromni bombarder“. Taj je avion bio blizu, nisko, a ne visoko (daleko niže od putničkih aviona s Plesa). Što se kosi s argumentom da su chemtrailovi prirodni procesi (potaknuti preletom aviona) na visinama od 8 km ili koliko je već rečeno u komentaru.

Na stranu sad s time. Nedavno je sa svih vijesti strujila vijest o NASA-inoj raketi koja je pala na Mjesec i izazvala velik oblak prašine nad površinom toga planeta, u sklopu pokusa koji bi trebao pružiti podatke o ledu skrivenome u mračnim Mjesečevim kraterima. Bilo je to u krateru Caebus na južnome Mjesečevu polu gdje je u 11.30 sati po srednjoeuropskome vremenu pala raketa LCROSS opremljenja osjetljivim instrumentima. Raketa je na planet pala brzinom 9.000 kilometara na sat i izazvala dizanje oblaka prašine u kojem će znanstvenici tragati za česticama vode koje, kako vjeruju, ima u izobilju u Mjesečevim kraterima, a udar je zamišljen tako da bude nalik udaru velikih, prirodnih asteroida koji na Mjesec padaju nekoliko puta mjesečno. Meta rakete bio je 100 kilometara širok i četiri kilometra dubok krater, a udar se dogodio u idealnim svjetlosnim uvjetima za teleskope. Raketa teška 585 kilograma stvorila je tom prilikom krater dubok dva metra, rekli su u NASA-i.

Ne zvuči dramatično i možda i nije. No, s obzirom na sva saznanja vezana uz moguću izvanzemaljsku prisutnost na Mjesecu, nisam mogao ne pomisliti kako bi eventualni stanovnici Mjeseca mogli gledati na raketu ispaljenu sa Zemlje na Mjesec.

Znam da zamisao o stanovnicima Mjeseca zvuči kao da dolazi iz nekog prastarog SF-romana, ali nemam na umu nikakve Selenite već niz indicija – od kojih su neke i dramatične – da nekog tamo ima i da se već jednom izjasnio o svom neslaganju s prisutnošću ljudi na Mjesecu. O tome malo kasnije ili u slijedećem postu – ako ne stane u ovaj. O nekim stvarima je na ovom blogu već bilo riječi, ali ponekad vrijedi ponoviti gradivo, a možda su i neki stari čitatelji u međuvremenu zamijenjeni novima

Viđeno na Mjesecu

Povijest viđenja neobjašnjivih pojava na Mjesecu duga je i bogata. To je činjenica koju se može izraziti i brojčano - kako je to i učinjeno u istraživanju zaključenom 1968. Ono se, mada pod drugim nazivom, bavilo pojavama koje su engleski znanstvenici nazvali “Transient Lunar Phenomena” (TLP). Uz riječ “transient” u englesko-hrvatskom rječniku piše: prolazan, kratkotrajan, časovit, brz, prijelazan. Upravo svi ti izrazi zajedno odlično opisuju prirodu fenomena koji su stoljećima viđani na Mjesecu. S obzirom na godinu kad je dovršeno, možemo pretpostaviti da je istraživanje provedeno kao dio priprema za američko slijetanje na Mjesec. Zabrinutost zbog prisutnosti izvanzemljana obilježila je američku poslijeratnu poltiku, vojne planove i planove osvajanja svemira puno više nego što smo uopće skloni pomisliti.

Elaborat zorno pokazuje učestalost čudne dinamike koja se stoljećima zbivala na površini Mjeseca i koja je uporište teza o Mjesecu kao domu za baze NLO-a, u svijetlu činjenice da brojnost NLO-viđenja sugerira da možda svi neprekidno ne dolaze iz dalekih planetarnih sustava. Ali tu se već nalazimo na skliskom terenu spekulacija, koje je svatko slobodan sam napraviti. Pozabavimo se radije činjenicama.

Prije nego se posvetimo analizi spomenutog istraživanja, skočit ćemo na trenutak u 1966. godinu, dvije godine prije nego što je ono završeno. U knjizi “Leteći tanjuri - ozbiljno pitanje”, američkog novinara i istražitelja Franka Edwardsa, taj dugodišnji i vrlo studiozni istraživač i skupljač činjenica o NLO-ima, obavještava nas da su 1879. astronomi otkrili da je naš satelit išaran svjetlostima, crtama i geometrijskim figurama na mjestima gdje ih ranije nije bilo. Nije se radilo tek o svemirskim tračevima jer je Britansko astronomsko društvo tražilo od svojih članova da prijave takve anomalije kad ih primijete, u nadi da će znanstvenici u njima otkriti pokušaje da netko s Mjeseca komunicira s nama. Nakon dvije godine, Društvo je odustalo od svog zahtjeva - zbog prezagušenosti. U dvije godine stiglo je više od dvije tisuće izvještaja o neobičnim pojavama na Mjesecu! Jedini zaključak koji su britanski astronomi i znanstvenici izvukli jest da je Mjesec vrlo čudno mjesto, kojega nisu u stanju objasniti.

U desetljeću čovjekova spuštanja na Mjesec, bojnik Patric Powers, direktor programa za svemirski razvoj vojske SAD-a, u časopisu Obiteljski krug zapisao je da će, po njegovom mišljenju, “prvi ljudi koji stignu na Mjesec morati biti spremni da se bore za privilegiju da se spuste.” Svoju izjavu je bojnik Powers odbio objasniti, pa bismo je mogli smatrati i duhovitom dosjetkom da nismo u međuvremenu pročitali memoarsku knjigu pukovnika Philipa. J. Corsa “Day after Roswell” (za koji mjeseci izlazi na hrvatskom, u izdanju AGM-a) koja otkriva zabrinutost američke vojske i drugih agencija zbog letjelica koje su presretale njihove svemirske letjelice.
U prosincu 1962. godine, na skupu Američkog raketnog društva u Los Angelesu, doktor Carl Sagan, savjetnik Oružanih snaga za pitanje života izvan Zemlje, u predavanju je slušateljima rekao da čovječanstvo mora biti spremno suočiti se s vjerojatnošću da su nas inteligentna bića iz svemira već posjetila te da oni imaju, ili su imala, baze na suprotnoj strani Mjeseca.

Kako god da bilo, prvi koraci prema Mjesecu napravljeni su upravo tih godina. Započetak, sondama koje su imale zadatak snimati Mjesec kako su mu se približavale, i tako sve dok se ne bi razbile o njegovu površinu. Nakon šest letjelica Ranger, koje su stigle do Mjeseca i udarile u njegovu površinu, a da nisu uspjele poslati niti jednu sliku, sedmom Rangeru je to najzad uspjelo. U ljeto 1964, prije nego što se sonda razbila o mjesečevu površinu, poslala je 4320 fotografija velike jasnoće. Jedna od njih prikazivala je dva velika bijela grudasta objekta u jednom udubljenju ili krateru. Brzo je povučena i obilježena oznakom tajnosti, a potom je opet objavljena s objašnjenjem da su ti neobični predmeti samo stijene. Nakon Rangera sedam, sonda s oznakom osam poslala je oko sedam tisuća slika, ali tek pokoja je objavljena. Bile su to fotografski bolje slike, koje su pokrivale neobično aktivno područje Mjeseca, krater Alfonsus.
Posebno poglavlje priče o anomalijama na Mjesecu pripada takozvanim “mjesečevim kupolama”. O njima se pisalo i u časopisu harvardske zvjezdarnice “Nebo i teleskop” u siječnju 1958. godine, gdje je konstatirano da posljednjih godina znanstvenici poklanjaju sve više pažnje “mjesečevim kupolama, malim zaobljenim brežuljcima koji se pojavljuju u sve većem broju”. Časopis je objavio i crtež jednog od tih predmeta, kojega je načinio francuski astronom koji je kupole proučavao teleskom od 25 centimetara.

Kupole su prvi put zapažene 1930. godine. Do 1960. na površini Mjeseca primjećeno je preko dvjesto zaobljenih, bijelih poluloptastih objekata. “Brežuljci” su se pojavljivali i nestajali. Njihove sjenke su pokazivale da su okrugli, a viđani su u ravnim područjima. Da bi ih se u to doba uopće moglo vidjeti sa Zemlje, morale su imati promjer od bar dvjesto do dvjesto pedeset metara. Mnoge od njih bile su na toj granici vidljivosti, ali bilo je većih. Dobro dokumentirane “šećuće” kupole na Mjesecu bile su nagovještaj da možda tamo nekog ili nečeg ima.

Sovjetski astronom Nikolaj Kozirjev objavio je da je 1958. i 1961. u blizini kratera Aristarh opazio nešto nalik vulkanskoj aktivnosti. Anomaliju na beživotnom licu Mjeseca prvo je otkrio telekopom, iz zvjezdarnice u Pulkovu, a potom ju je potvrdio i spektogramima. Njegovi izvještaji na Zapadu su isprva naišli na podsmjeh, jer se zna da je Mjesec tek jedno veliko beživotno tijelo koje sunce naizmjence prži ili ledi. No, krajem 1963. godine su četiri istaknuta američka astronoma potvrdila Kozirjevljeve izvještaje, rekavši da je u krateru Aristarh sigurno došlo do neke aktivnosti, možda vulkanske.

U prosincu 1963, u časopisu “Nebo i teleskop”, zvjezdarnica Lowel javila je da je u noći 29. listopada otkrila dva grozda jarke crvene svjetlosti sjeverno od kratera Herodot. U noći 27. studenog, te su crvene točke nestale s prvobitnog mjesta i grupirale se u ovalnu formaciju uzduž južnog oboda kratera Aristarh. Te pokretne, jarke, crvene svjetlosti u spomenutom časopisu proglašene su najrjeđim od svih fenomena - galopirajućim vulkanima. A u lipnju 1965. jedan astronom-amater skrenuo je pažnju profesionalnim astronomima u Kaliforniji i Arizoni na neobičnu, blještavo-bijelu zraku svjetlosti koja je potekla iz Aristarha, koji je tada već bio na zamračenom dijelu Mjesečeva lica. U srpnju su zraku opazile i te zvjezdarnice. Bio je to snop bijele svjetlosti koji je, svaki put kad bi se pojavio, trajao oko sekundu i pol.

Zvjezdarnice su se dogovorile s mnogobrojnim radio-amaterima da im jave kad god opet primijete svjetlost. Do kolovoza 1965. za tu mrežu, nazvanu “Astromreža”, radii su radio-amateri s kratkovalnim radio-odašiljačima iz Phoenixa, Tuscona i Prescotta u Arizoni, pa oni iz područja planine Wilson, te iz San Diega i Los Angelesa u Kaliforniji, kao i iz Las Vegasa u Nevadi. Tijekom srpnja i kolovoza, astronomi koji su promatrali taj najnoviji mjesečev misterij, mogli su, zahvaljujući kratkovalnoj radio-opremi amatera, jedni s drugima razgovarati kao da su u istoj sobi. Kad bi koji znanstvenik primijetio svjetlost, smjesta bi javio svojim kolegama. Kako se Aristarh, kad ga se promatra s Zemlje, nalazi u južnom lijevom kvadrantu Mjeseca, lako ga je vidjeti teleskopom od 10 cm.

Priroda svjetlosti te zrake ostala je neobjašnjena. Znnastvenici koji su je promatrali odbacili su mogućnost da je riječ o reflektiranoj svjetlosti neke zvijezde te zaključili da se ne radi niti o lutajućem snopu sunčeve svjetlosti, jer je, u vrijeme kad je svjetlost viđena, Aristarh već bio iza zavoja, tj. prešao je na suprotnu stranu od Sunca.

Astronom i fotograf Robert E. Curtis iz Alamogorda u Novom Meksiku je u u noći 26. studenog 1956. snimao probne snimke 35-milimetarskom filmskom kamerom. Kamera s osjetljivim filmom bila je povezana s daljinomjerom na njegovom reflektorskom teleskopu od četrdeset centimetara. Tako je mogao snimati Mjesec brzinom od 24 do 48 sličica u sekundi. Teleskop je gledao na dio Mjeseca oko Fra Maura, koji leži između Parija i Kopernika.

Kad je Curtis razvio film, začudila ga je jedna pojava. Na lijevoj strani terminatora, granične crte između svjetlosti i sjenke, nalazio se mali, bijeli malteški križ. Vidio se na svakoj slici i nije bilo nikakve sumnje da se nalazi na površini Mjeseca ili vrlo blizu nje. U srpnju 1958. časopis “Nebo i teleskop” objavio je taj snimak - i u objašnjenju rekao da je taj bijeli križ s četiri kraka jednake dužine možda samo grupa litica ili planinskih vrhova koja je vidljiva u toj formi tijekom kratkog razdoblja kad Sunce obasja niže padine. No, ova zanimljiva teorija u sukobu je s geološkom stvarnošću, koja govori da je fizički nemoguće da se litice ili vrhovi planina križaju pod pravi kutom jer bi sile koje su stvorile jednu liticu automatski uništile drugu. Snimljeni križ postao još jedna neobjašnjiva mjesečeva pojava.

Astronomi iz flagstafske zvjezdarnice u Arizoni 1963. su na Mjesecu promatrali divovske pokretne objekte veličine pet kilometara i širine tristo metara. Bilo ih je trideset i jedan. Kretali su se u strogom geometrijskom poretku, a između njih su se kretali manji objekti, promjera otprilike stotinu pedeset metara. O tome je izvijestio dr. James Grinacre, sudionik promatranja (koji je sam bio protivnik postojanja NLO-a).

Čini nam se da su mnoga od zbivanja na Mjesecu nestala nakon 1960-tih godina. Barem s njegove vidljive strane.

A ona nevidljiva?

Građevine na Mjesecu

Osim putem sondi koje su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, dok je Mjesec bio astronautski hit sezone, oblijetale našeg svemirskog pratitelja, tamnu stranu nikad nemamo prilike promatrati. Što bismo možda mogli vidjeti na njoj, na konferenciji “Disclosure” 2001. godina ispričao je Karl Wolfe, serviser za preciznu fotografsku elektroniku ratnog zrakoplovstva koji je tada bio stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji.

Wolfe je sredinom 1965. godine prebačen na projekt Lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) u Langley Fieldu. Cilj Lunar Orbitera bio je napraviti fotografije Mjeseca kao dio priprema za slijetanje Apolla na Mjesec. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija pa su tražili da Wolfe dođe izvidjeti u čemu je problem. Kad je Wolfe ušao u tu ustanovu u bazi Langley, gdje je NSA dopremala informacije iz Lunar Orbitera, primijetio je «da tamo ima ljudi iz drugih zemalja, puno stranaca u civilu s prevoditeljima i s sigurnosnim bedževima oko vrata». Svi su bili «vrlo tihi, vrlo rezervirani» kao da je «neki čudni plašt bio iznad njih.» Ponašanje im je bilo «vrlo zabrinuto». Wolfe je već bio zapanjen kad je vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta, što nije imalo nikakvog smisla.

Potom su ga odveli u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. »Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta», ispričao je Wolfe projektu Disclosure, «nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kojim podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao, rekao mi je: ‘Usput, otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca’.

‘Čiju’, upitao sam, ‘ne razumijem što misliš, čiju?’

A on je rekao: ‘Da , otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca.’

U tom sam trenutku postao uplašen i malo užasnut, razmišljajući da smo u opasnosti i u nevolji ako itko sad uđe u sobu, jer mi on ne bi smio davati te informacije. Bio sam fasciniran, ali sam također znao da je prešao granicu koju nije smio. Onda je izvukao jedan od tih mozaika i pokazao mi tu bazu na Mjesecu, koja je imala geometrijski oblik – tamo su bili vrlo visoki tornjevi, okrugle zgrade, stvari koje su nalikovale radarskim tanjurima, ali su bili ogromne strukture…Taj čovjek i ja bili smo istog čina; mislim da je bio vrlo nesretan. Imao je isto bljedilo i zabrinutost kao znanstvenici izvan sobe; bili su zabrinuti poput njega. I imao je potrebu s nekim popričati o tome….Neke od struktura bile su velike pola milje. To su gorostasne strukture. Na različitim fotografijama bilo je struktura različitih veličina. Neke su zgrade bile vrlo visoke, tanke strukture, ne znam koliko visoke, ali morale su biti vrlo visoke. Bilo je snimaka pod kutem sa sjenama. Bilo je tamo i vrlo velikih okruglih i kupolastih zgrada. Vidjele su se vrlo jasno, jer su to bili veliki objekti. U umu sam ih pokušao povezati sa strukturama na Zemlji, ali ih se ne može usporediti ni sa čime ovdje, niti po mjerilu niti po strukturi…Nisam htio duže gledati slike, jer sam osjećao da mi je život u opasnosti. Želio sam ih gledati, volio bih imati kopije, volio bih da mi je više o njima rečeno, više objašnjavano, ali znao sam ne mogu. Znao sam da je mladić koji je to podijelio zaista prekoračio svoja ovlaštenja. Osjećao sam da je samo trebao s nekim razgovarati, jer nije imao s kime pričati niti prodiskutirati i nije imao skrivenih motiva osim činjenice da je, mislim, osjećao težinu svega toga i to ga je uznemiravalo… U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja. Nakon nekoliko trenutaka, netko je ušao u sobu. Ondje sam radio još tri dana, a kad sam se vraćao kući, sjećam se da sam naivno mislio da ću sve o ovome čuti na vijestima.”
Neke vijesti očito ne nalaze put do nas.

Ili možda ipak da?

Los Angeles Times je objavio snimak kojega je 20. studenog 1966. američka automatska istraživačka sonda Lunar Orbiter-2 snimila u području Mora tišine, s visine od pedesetak kilometara, visokorezolucijskom kozmokamerom, a prikazuje neobične kupolaste tvorbe pravilna oblika. U blizini kupolastih tvorbi proteže se neki ogroman ravan rov kojega su neki interpretirali kao trag neke gorostasna građevina koja se tu nekad nalazila. Na ostalim orbitalnim panoramskim snimkama tog područja Mjesečeve površine načinjenih s manje visine uočeno je, prema izjavama stručnjaka koji su ih imali priliku vidjeti, više pravilnih geometrijskih struktura te veći broj ravnih ili pravilno zakrivljenih linija na pješčanim površinama nalik tragovima vozila na pješčanom tlu. Naime, te je snimke u svome glasniku ubrzo objavila američka tvrtka «Boeing» specijalizirana za proizvodnju civilnih i vojnih zrakoplova te svemirskih letjelica. Otada su snimke netragom nestale iz vidokruga javnosti, a javnosti nisu dostupne niti danas.

Ako se odvažimo spekulirati, možda ne treba čuditi što se prvo slijetanje na Mjesec (Apolo-11, 20. srpnja 1969.) dogodilo u Moru tišine, gdje su prethodno iz orbite snimljene kupolastih tvorbi neprirodnih oblika, koje, prema procjeni NASA-inog geologa Farouka el Baza koji ih je analizirao, veličinom daleko nadmašuju naše najveće monumentalne građevine. Štoviše, na temelju razlika u nijansi boje materijala od kojih su sazdane i okolnog terena ustvrdio je “da je za njihovo podizanje korišten građevinski materijal koji ne potječe iz predjela Mora tišine”. Njegovo mišljenje da se ne radi o prirodnim tvorbama dijelili su i dr. William Blair, antropolog i arheolog zaposlen u Boeingovom institutu za biotehnologiju te dr. Aleksandar Abramov, ruski stručnjak za svemirske letove.

Da su na Mjesecu zaista uočeni tragovi prisutnosti izvanzemaljskog inteligentnog života upućuje i kratka vijest američke novinske agencije UPI objavljena 14. veljače 1973. U njoj stoji da je sovjetski Lunohod-2 prilikom vožnje kraterolikom dolinom Littrow u Mjesečevu gorskom lancu Taurus, koji se proteže približno u smjeru sjever-jug s istočne strane Mora vedrine, snimio neki geometrijski pravilan monolit

Lunarni modul Apola-17, posljednje istraživačke misije na Mjesecu s posadom, je 11. prosinca 1972, samo dva mjeseca prije Lunohoda 2, sletio upravo u tome području. Možda koincidencija, a možda ciljano istraživanje nečeg što je uočeno analizom fundusa od tridesetak tisuća visokorezolucijskih orbitalnih snimaka Mjesečeve površine.

Nedavno je Pravda objavila tekst o dokumentarcu koji je nedavno emitirala jedna od glavnih ruskih glavnih televizija, a tvrdio je da su američki astronauti susreli izvanzemaljsku civilizaciju. U filmu ruski ufolog Vladimir Ažaža i astronom Jevgenij Arsjukin govore o navodima da su ekspedicije lansirane na Mjesec 1969-1972 navodno imale susrete s NLO-ima. Rekli su da su objekti izvanzemaljskog podrijetla stalno špijunirali američka Apolla. Pustili su i snimke koji prikazuju sjajne objekte kako slijede američke brodove. U film su uključene snimke komunikacije. Kad ih se kasnije dešifriralo, pokazalo se da je u njima rečeno da su američke misije vidjele lunarne baze, ostatke svemirskih letjelica i napuštene gradove na Mjesecu. U filmu se tvrdilo da ta bića na Mjesecu nisu bila spremna dugo tolerirati Zemljane. Kad su Amerikanci dopremili, kako kažu, lažni auto da zaore u mjesečeve kratere, stvorenja koja žive na satelitu pokazala su ljuti protest protiv američke prisutnosti na Mjesecu. U filmu je rečeno da su stanovnici Mjeseca rekli Amerikancima da idu doma jer su htjeli sačuvati tajnost podzemnih mjesečevih baza iz kojih su motrili na život na Zemlji. Rečeno je da se NASA bojala ući u konflikt s visokorazvijenom civilizacijom i smjesta prekinula program. Teba li vjerovati tom filmu, pitali u se u Pravdi? Nekoliko dan kasnije Amerikanci su pustili svoj dokumentarac o Apollo ekspedicijama, „In the Shadow of the Moon“, sa snimkama letova na Mjesec koje su bile posebno izrađene nakon što su videoarhivi mjesečevog programa nestali. Jesu li dosta arhivi nestali, pitali su se u Pravdi, navodeći da je CIA htjela izbrisati trake koje pokazuju kontakt između astronauta i izvanzemljana. Kažu da je javna tajna da je film koji prikazuje spuštanje američkih astronauta na Mjesec i Armstrongovu - izgubljeni. Štoviše, u filmu kažu da zapisi o zdravstvenom stanju astronauta tijekom letova na Mjesec, informacije o svemirskim brodovima i drugih sedamsto poruka slanih sa svemirskih letjelica lansiranih u vremenu misija Apollo također nedostaju. Prije kasnih 1970-tih filmovi su čuvani u američkima Nacionalnih arhivima (US National Archives), kasnije su preseljeni u NASA-u, a još kasnije su potpuno nestali. NASA-ini službenici su cijelu godinu tražili filmove, ali su uspjeli naći tek deset filmova. Može li se lako povjerovati da će dokazi o tako velikom trijumfu tako lako nestati iz arhiva NASA-e? Ekspertiza slika s Mjeseca pokazana u ruskom dokumentarcu pokazala je da to nisu bile uobičajene fotografije već tek neke „mazarije“.

U svojoj knjizi Penetration, slavni jasnovidioc, pionir i začetnik istraživanja remote viewinga, Ingo Swann opisuje svoje sudjelovanje u tajnom projektu dalekovidnog ispitivanja Mjeseca i otkrićima izvanzemaljskih baza na tamnoj strani našeg satelita. Radim na tome da od pribavim prevedene neke dijelove iz te Swannove knjige. Naime, kad sam prije koju godinu saznao za nju i potom je negdje uspio i pronaći u pdf-u, bila mi je toliko uzbudljiva da sam je odnio svom prijatelju, uredniku časopisa Svjetlost i Nexus. On je kao feljton objavljivao dijelove knjige, koje je prevela Natalija Hromin, u nekoliko brojeva časopisa Svjetlost, pa čekam da mi stignu da mogu neke ovdje prenijeti. No, ukratko: Poznatog vidovnjaka Inga Swanna na osnovu preporuke jednog prijatelja, visokopozicioniranog političara u Washingtonu, usred noći je nazvao predstavnik neke supertajne službe te ga zamolio za suradnju. Idućeg dana uz dramatične mjere osiguranja odveden je u nepoznatu podzemnu bazu gdje je sazna za postojanje izvanzemaljskih baza na tamnoj strani Mjeseca. Šokiran tim saznanjem pokušavao je iz svojeg šutljivog i tajanstvenog sugovornika izvući barem neke konkretne informacije. U tome je i uspio, a riječ je bila o tome da su se te službe odlučile na egzotičnu metodu remote viewinga jer su prije tridesetak godina zapravo „protjerani“ s Mjeseca. Tijekom seanse gledanja na daljinu Swann je otkrio je da bića na Mjesecu iznenada primijetili njegovu telepatsku prisutnost. Domaćin je zaključio kako bi bilo bolje da ga više ne izlažu daljnjoj opasnosti. Što je vidio – u slijedećem postu.
Nakon ponešto nedokučivih savjeta uslijedilo je rukovanje, kapuljača, vožnja helikopterom, te je istim automobilom, bio dopremljen po vlastitom htijenju na željezničku stanicu u centru Washingtona. Na odlasku iz pomno skrivene ustanove tog gospodina Axelroda podsjetio ga je na obavezu šutnje sljedećih deset godina. “Ne brinite, Axel”, odgovorio je Swann. “Nemam namjeru uništiti svoj službeni istraživački rad iznošenjem nečeg tako ekscentričnog kao što je tvrdnja da sam vidio izvanzemaljce koji rade na Mjesecu. Ionako mi nitko ne bi vjerovao.”

Držao se svog obećanja znatno duže od deset godina.

Nakon što je napustio Axelroda vrativši se u New York, Swann je zaključio da je potpuno slomljen. Spavao je dva dana tupo buljeći u ekran u pauzama između sna. Tada, kad je TO počeo povezivati sa svim pratećim implikacijama, odlučio je napraviti nekoliko skica prema sjećanju na one što je crtao za Axela. Nije se mogao sjetiti brojeva koordinata, a nazive kratera i ravnica na Mjesecu nikad nisu koristili tijekom seansi gledanja na daljinu.Stoga nije znao gdje se točno na Mjesecu nalaze te strukture i konstrukcije.
Ipak, teško da je mogao zaboraviti ono što sam vidio.

Napravio je nekoliko većih crteža te ih je odlučio smanjiti da stanu na dva lista papira koja je zatim pohranio u banci, u svojem sefu, vođen vizijom potajice obavljene premetačine njegovog stana i ateljea. Paranoja ga je žestoko držala još poprilično dugo. Pretpostavljao je da je njegov sigurnosni pretinac tajnim moćnicima bio jednako lako dostupan kao i bilo što drugo.

Swann piše da, uzevši u obzir doista dramatične aspekte poslovanja s Axelrodom, može se u prvi mah činiti nemogućim da bi na njih mogao zaboraviti. Ipak, osim susreta pokraj prepariranog slona te kapuljače navučene na moju glavu, rad s Axelrodom nije se nimalo razlikovao od mnogih drugih službenih i neslužbenih eksperimenata koje je obavljao. Mnogi od tih eksperimenata sadržavali su podjednako dramatične elemente. Većina se iz predostrožnosti izvodila u tajnosti, pa je njegov tjedni raspored u skladu s tim bio pretrpan poslovima ove vrste. Nekoga će, kaže on, možda začuditi kako je moguće zaboraviti na humanoide i konstrukcije na Mjesecu. Nadalje, kao što je slučaj sa svim ostalim psi eksperimentima, moguće je bilo da je bila riječ samo o njegovoj mašti i imaginaciji. Koliko je shvatio, neće dobiti povratnu informaciju koja bi pomogla da raščisti je li riječ o imaginaciji.

Jednako kao što su ljudi skloni funkcionirati na temelju povratne informacije, tako su jednako skloni i zaboravljati sve za što ne dobiju reakciju, kaže Swann. Uz to ovdje su, kako se čini, prisutna dva dodatna fenomena, doduše toliko suptilna da bi mogli dobiti smisao samo ako ih se prepozna i uzme u razmatranje.Prvi se fenomen odnosi na činjenicu da većina ljudi zaboravlja (ili izbjegava) sve što se ne uklapa u stvarnost na koju su navikli. Drugi fenomen se odnosi na činjenicu da je većina ljudi sklona potpuno zaboraviti na Mjesec. On je ONDJE, dakako. Međutim, dalje od toga interes za njega je neizmjerno malen.

To je donekle teško objasniti. Možemo početi tako, kaže Swann da istaknemo kako su ljudi jako zainteresirani za Mars ili za moguće postojanje inteligentnih bića u VRLO udaljenim predjelima svemira. No kad je riječ o Mjesecu gotovo kao da je svijest Zemljana nečime omeđena što ih: 1.) sprječava da misle previše o tome i 2.) navodi da se ne obaziru na neobične lunarne fenomene.
Pokušao je bolje obrazložiti ove dvije pojave.

Rekao je da se tada, 1975. i 1976. iako zapravo nije bilo zaboravljeno, njegvo sjećanje na događaje s Axelrodom povuklo u neka dublja podsvjesna područja memorije. Kad bi napokon ipak na to pomislio, bila je to samo konstatacija da se dogodilo, da je završilo, da su s time gotovi i da se ne usuđuje o tome govoriti zbog toliko brojnih razloga da je i njih najbolje zaboraviti.
Međutim, tko god ili što god da je bilo iza zavjese, dijeleći karte sudbine, još nije bio dovršio poslove s Axelrodom. Jer, u nekom se trenutku (mislim, tijekom ljeta) otvorilo drugo poglavlje situacije s Axelrodom.

Naime, primio je poštom običnu omotnicu bez povratne adrese i poštanskih žigova iako je imala marke. U omotnici se nalazila knjiga i ništa više. Naslov joj je bio “Netko je drugi na Mjesecu” autora Georga Leonarda (koju već dugo vremena tražim, ali je nikako ne mogu naći). Nekoliko sljedećih sati Swann je proveo u čitanju, nakon čega ju je još dva puta ponovno pročitao.

Leonard je, izgleda, nabavio NASA-ine fotografije Mjeseca, koje su na kraju krajeva javno dobro budući da se djelovanje NASA-e financira novcem poreznih obveznika.
“Što NASA zna,” stajalo je na uvodnoj stranici, “a ne želi objaviti!”
George Leonard je, kaže Swann, s pomnom logikom i razumijevanjem proučio sve činjenice (uključujući službene NASA-ine fotografije i snimke astronauta Apolla) ne bi li dokazao svoju teoriju o visokonaprednoj izvanzemaljskoj civilizaciji koja kopajući, proizvodeći, komunicirajući i gradeći obrađuje površinu Mjeseca!” Leonardova knjiga obilovala je provjerljivim informacijama, službenim fotografijama, skicama struktura i sl. koje je napravio na osnovu fotografija. Tada je Swann posegnuo za vlastitim crtežima te proveo čitav tjedan uspoređujući ih sa skicama i fotografijama koje je George Leonard priložio u svojoj knjizi. Mnoge Leonardove skice bile su slične njegovima.

Kao što je Leonard naglasio, jedna od najznačajnijih fotografija koju su snimili astronauti Apolla 12 prilikom leta oko Mjeseca prikazuje ono što je navedeno kao Velika brazda “Super Rig” 1971 (Nasa, fotografija 71-H-781) što je vrlo slično jednoj drugoj fotografiji Velike brazde “Super Rig” (NASA, fotografija 66-H-1293) snimljenoj pet godina ranije.

Astronauti Apolla 14 (1971.) sigurno su OČEKIVALI da će vidjeti ovu Brazdu ili neku drugu, sličnu. Ono što se očigledno pojavilo nazvali su “Annabel”: “baš kao ona što smo je vidjeli jučer. Pruža se preko grebena i sigurno je visoka više od kilometar i pol. Jeste li vidjeli OVO! Bljeskovi svjetla dolaze iz tamnog dijela kratera, baš ispod Annabel. O kamere, nemojte nas sad razočarati!” (Ovaj je razgovor parafraza transkripta objavljenog na stranicama Leonardove knjige).

Doista, čini se da su na Mjesecu brojni “tornjevi” uz jednak broj s njima povezanih nejasnoća. Kako je Swann otkrio (kad je kasnije započeo vlastito ozbiljnije istraživanje Mjeseca), NASA je početkom šezdesetih godina na Mjesec slala orbitere kao prethodnicu Apollo misijama s ljudskom posadom.

Objavljena NASA-ina fotografija označena kao Lunar Orbiter III – 84M prilično jasno prikazuje dvije strukture koje strše u području Sinus Medii. Jedna od njih postala je poznata pod nazivom The Shard. Ova se struktura uzdiže sa mjesečeve površine oko dva i pol kilometra. U blizini Sharda nalazi se druga struktura nazvana The Tower. Slikana je četiri puta sa različitih visina. Podiže se oko osam kilometara i pokrivena je nečim što nalikuje kockama povezanima tako da tvore vrlo veliku krunu nalik gljivi otprilike širokoj više od jednog i pol kilometra.

Nekoliko neovisnih geologa koji su proanalizirali fotografije naznačili su da nema poznatih prirodnih procesa kojima bi se ove dvije strukture mogle objasniti. Što je prilično ublažena izjava. Molim da se uzme na znanje kako se kopije navedenih fotografija još uvijek mogu nabaviti u NASA-i. Rečeno mi je, doduše, da su tornjevi u međuvremenu retuširani.

Slike iz filma “Gretaest Story Ever Denied”

Nakon proučavanja Leonardove knjige sljedeća dva tjedna Swann nije znao da li da spava ili da ostane budan. Očekivao je da će Leonardova knjiga uzbuditi duhove ljudi širom planeta. No, većina ljudi koje je obavijestio samo bi se nasmijali i rekli da “sigurno postoji neko logičnije objašnjenje.” Čak su i neki ljudi koji se bave proučavanjem NLO-a, a koje je poznavao jedva pokazali interes, što je (tada i sada) smatrao prilično zbunjujućom i misterioznom činjenicom. Pokazalo se da ljudi, čini se, ne mogu izaći na kraj s implikacijama Leonardove knjige. Danas kad im to spomene ljudi ustuknu, nikad za to nisu čuli, i onda kao da im se u očima pojavi neka membrana. Da oni to ne ŽELE čuti, Swannu je mnogo vjerojatnije.

Swann se ubrzo vratio svom iscrpljujućem tempu života i istraživačkom radu. Brzo je na sve “zaboravio” . Ako bi se uopće nečeg i sjetio onda je to bila tek daleka primisao da se u Leonardovoj knjizi nalazi povratna informacija, i to je bilo sve.

Za kraj ove priče, skočimo opet do danas već slavne konferencije “Disclosure”. Zanimljiv je I dio svjedočanstva izvjesne Carol Rosin koja se od 1974 do 1977, dok je radila za Fairchild Industries, upoznala s Wernerom von Braunom, tvorcem znanosti o raketama. On joj je tvrdio da se svima laže da je proces naoružavanja u svemiru usmjeren jedino i prvenstveno protiv zlog carstva, Rusa. Vizionarski joj je rekao kako će se nakon Rusa tvrditi da se svemirsko naoružanje razvija zbog terorista i zemlje trećeg svijeta, odnosno problematičnih nacija, ili kao zaštita od asteroida, mada je izvanzemaljska prijetnja, po njegovim riječima, pravi razlog njegove gradnje. Po von Braunu, SAD će uvijek «pronaći» neprijatelja zbog kojega će se graditi svemirsko naoružanje - čija se cjelokupna strateška opravdanost bazira na laži.

Prvo su, dakle, razlog bili Rusi. Potom se ostvarilo Braunovo proročanstvo da će slijedeći neprijatelj biti terorizam, čemu smo svjedoci bili kroz namještaljku zvanu „rat protiv terorizma“. (Gdje li su se skrili ti teroristi, protiv koji je već 7-8 godina na snazi „rat“?). Sad je već i ta karta bačena i potrošena, tko zna hoće li slijedeći razlog za „ujedinjenje“ svijeta doista biti još jedna lažna priča – ona o invaziji „zlih izvanzemljana“, kako je Braun najavio i na nekim drugim mjestima? Svakako, bit će to prvoklasna medijska kampanja. Kroz uvijek pouzdane američke, britanske i druge medije medije i svjetske novinske agencije.

Kako god da bilo, ako su na Mjesecu, čini mi se da im se ne mogu dopadati rakete sa Zemlje, pa niti ako im je svrha traženje vode.

Uostalom, kako bi se Zemljani osjećali da netko s Mjeseca pošalje raketu na Zemlju?

Ma, samo razmišljam na glas.

Čitamo se!

Share