Bok svima!

Uslijed dominacije engleskog jezika, većina spoznaja i otkrića (mislim na ona koja mene zanimaju – rubnoznanstvena, mada vjerujem da isto vrijedi i za puno drugih stvari) za koje znam dokaze s engleskog govornog područja. Rekli su mi da se pravo blago krije u materijalima i na internet-stranicama na ruskom jeziku, što vjerujem, jer ruska znanost dugo vremena nije bila korporatizirana kao zapadna. (Nažalost, vjerujem da se i tamo u novije vrijeme događa isti proces.) Osim toga, ruska je duša oduvijek bila sklona mistici.

No, u zadnje vrijeme rubnoznanstvena i ezoterijska materija s kojom se susrećem listom dolazi iz danas već pomalo pregaženog geografskog pojma, ali koji je nekada (sve do Hladnog rata kad je preko njega bačena Željezna zavjesa zauvijek ga rascijepivši i uškopivši) itekako puno značio u kulturnom, tehnološkom i umjetničkom smislu, a čini mi se, i u ezoterijskom. Kad kažem „ezoterijskom“, nalazim se suočen s manjkom riječi jer, kao što će se vidjeti u nastavku teksta, svi pioniri istraživanja svijesti stižu iz Srednje Europe. Smatram da je s misterijem svijesti usko povezano i područje kvantne fizike, mada se danas radi stroga podjela između relativističkih zakonitosti makrosvijeta i kvantnih zakonitosti mikrosvijeta. No, kao što zna svatko tko je proučavao istraživanja u disciplini pomalo nespretno zvanoj „parapsihologija“, kvantni učinci poput nelokalnosti ili oni srodni „efektu promatrača“ postoje i u ovom našem „makrosvijetu“. A Osim što iz srednje Europe stižu pioniri istraživanja svijesti i psihe, otuda također stiže i većina pionira kvantne fizike, koja je prva otvorila enigmu međudjelovanja svijesti i „čestica“ koje čine „tvar“. Među njima se nalaze i drugi (jedna Danac, jedan Amerikanac, jedan Francuz), ali preko pola, i to onih najvažnijih su upravo Nijemci ili Austrijanci
Dakle, Srednja Europa. Njemačka, Austrija, Švicarska, Češka…..

Pogledajmo prvo koji velikani „rubnoznanstvene“ misli dolaze od tamo. Mnogi od njih bavili su se umom, tajnim energijama svijeta, holističkim pogledom, svjesnim i nesvjesnim…(Za svijet je šteta što neki od njih oni spadaju u „rubnoznanstvenu kategoriju“ jer je riječ o nekim od najvažnijih otkrića uopće, ali terminologija je odraz svijeta u kojem živimo).

SREDNJA EUROPA NA RUBU ZNANOSTI

Austrijanac VIKTOR SCHAUBERGER, po mojim tablicama, jedan od najvećih genija 20. stoljeća, došao je do dubokih uvida o načinu kako funkcioniraju temeljne sile svijeta, kako ih upotrijebiti za jednu sasvim drugačiju tehnologiju od današnje i - na kraju, a i na početku – do spoznaje da je voda živo biće, da može biti mrtva ili živa, da je krv zemlje. Osim kratkog razdoblja tijekom 1930-tih, cijeloga života proveo je u sukobu sa znanstvenom zajednicom. To ne čudi, jer je sve što je predlagao i tvrdio je upravo suprotno od onoga što se u ljude programira na fakultetima. Dok se naša tehnologija temelji na eksploziji (što je princip koji priroda koristi za raspadanje), njegova se temeljila na imploziji. Završio je razočaran, ucijenjen u Americi da se odrekne svog rada i otkrića kao naknadu za vraćanje u dom, gdje je potom i umro. Njegov rad je ipak preživio zahvaljujući malobrojnim dovoljno upornim ljudima, a prije svega njegovom sinu i svekrvi.

Egzotični izumi Viktora Schaubergera privukli su i pozornost nacista. Godine 1934. Adolf Hitler pozvao ga je na sastanak u Berlin jer se zainteresirao za njegove koncepte upravljanja energijom. Uputio ga je na znanstvene savjetnike 3. Reicha za daljnje pregovore, no Schauberger s njima nije uspio naći zajednički jezik. Godine 1943. ponovno je postao zanimljiv nacistima. Pod prijetnjom smrću prebačen je u postrojbe SS-a gdje je počeo raditi na tajnom oružju koje bi moglo odnijeti prevagu u ratu. Istraživač free-energyja Nick Cook, koji se zanimao za njemačke ratne projekte, prateći trag generala SS-a dr. Hansa Kammlera Kammlerovih djelovanja, zaključio je da su nacisti zaista istraživali radikalnu tehnologiju koja se zasnivala na načelima antigravitacije. Dok je pregledavao Schaubergerovu arhivu, njegov dnevnik i njegova pisma, postalo mu je jasno da je radio na stroju koji bi mogao lebdjeti i koji se zasniva na načelu „slobodne energije“. Najveći istraživač Vikotra Schaubergera, imenom Callum Coats smatra da je Schauberger proizveo leteći tanjur 1944. ili 1945. godine te da je čak i poletio tri dana prije nego što je američka vojska došla do njega u zapadnoj Austriji. No, nije nije gradio velike tanjure, već je samo razvio princip na kojem djeluju. Naravno, tijekom rada na levitaciji letećih tanjura, Schauberger je primjenjivao iskustva i prirodna načela do kojih je došao u mladosti. U to je vrijeme bio zaokupljen vodenim tokovima koje je promatrao satima. Poznata su njegova zapažanja o pastrvama koje nepomično plivaju uzvodno i uz slapove. Ta levitacijska je sila nevidljiva zato što je nizvodni tok vode manifestacija gravitacijske sile. Levitacijska sila se spiralno uzdiže s dna prema središtu, a ne ide ravno prema gore. Sposobnost uzvodnog plivanja pastrve objašnjava se pojavom „negativnog trenja“. „Negativan otpor“ javlja se kod velikih brzina fluida. Kada vodeni kovitlac velikom brzinom struji oko tijela ribe, u jednom trenutku pastrva uspijeva uplivati u spiralu pa u takvim momentima pliva uzvodno - smatraju istraživači koji su proučavali Schaubergerove radove.

Schauberger je razvio sustav prema kojemu se sve događa prema načelu „dvojnosti“. Primjerice, postoje gravitacija i levitacija te toplina i hladnoća. Kombinacija dviju sila uvijek stvara jedinstvo. Čini se da su u evoluciji zapadne znanosti takve stvari zaboravljene. Postoji zakon gravitacije, ali ne postoji odgovarajući zakon levitacije prema kojemu, barem je tako mislio Viktor Schauberger, stvari mogu stajati uspravno. Ta je sila zaslužna za uspravnost, a ona je povezana s levitacijom. Povezao ju je sa životnom silom jer ona daje život i omogućava živim bićima da se nesmetano kreću.

Sigurno jest da su Nijemci financirali Schaubergera da razvije nekakvu napravu koja može letjeti. Naime, Nijemci su imali drukčiji pogled na fiziku od Einsteinovih pristaša relativističke fizike u 1920-im i 1930-im godinama. Njemački su znanstvenici u to vrijeme na znanost gledali drukčije od ostatka svijeta baš zato jer su oni, kao što sam naveo u uvodu, osnivači kvantne fizike te ih je zanimalo i što se događa na subatomskoj razini. Kao i obično, na području kvantne fizike nalazimo se točno tamo gdje se i sa Scahuberger nalazimo – na rubu znanostvene spoznaje.

No, toliko sam potrošio teksta na Schaubergera, a još je toliko srednjeeuropljana ostalo za spomenuti da bih oslikao taj čudnovati potencijal za koji mi se čini da se, iz nekog meni nepoznatog razloga, nalazio na području srednje Europe

Austrijanac je bio i WILHELM REICH, slavni otkrivač orgonske energije, prvi čovjek koji je na Zapadu prepoznao, definirao i opisao energiju koju Kinezi i Japanci od davnima nazivaju ći ili ki, te potom stvorio tehnologju kojom se može iskorištavati dobrobit te energije. Izumio je orgonske akumulatore i orgonske topove za utjecanje na vremenske prilike, dao posve novo tumačenje mnogih pojmova iz oblasti medicine i zdravlja, a umro je u zatvoru, u kojeg je stigao nakon pravog srednjovjekovnog progona protiv njega, kojega se niti Inkvizicija ne bi posramila. Njegovi argumente se nije htjelo čuti, niti ponoviti njegove pokuse, knjige su gorjele na sve strane, znanstvena zajednica prvo se obrušila na njega svim silama, a potom zašutjela u nadi da će tišina i zaborav progutati Reichovo djelo. To se nije dogodilo, a danas, kroz nastavljače njegova rada kao što je James Demeo, vjerujem da će ostati sačuvano i za generacije koje dolaze.

Austrijanac RUDOLF STEINER bio je filozof, mislilac, arhitekt i ezoterik. Početkom 20. stoljeća utemeljio je novi duhovni pokret, antropozofiju, ezoteričnu filozofiju koja je izrasla iz europskih transcendentalnih korijena. U prvoj fazi je radio na sintezi znanosti i misticizma, koji je nazvao duhovna znanost, a u kojoj je tražio vezu kognitivnog puta zapadne filozofije i unutrašnjih potreba čovjeka. Nakon prvog svjetskog rata počeo je raditi s edukatorima, farmerima, doktorima i drugi profesionalcima da bi stvorio waldorfsku edukaciju, biodinamičku zemljodjelstvo, antropozofsku medicinu kao i nove smjerove u brojnim drugim područjima.
Na Nijemca JOHANA WOLFGANA GOETHEA, kojeg sam znao samo kao pjesnika i pisca, naišao sam na neobičnom mjestu, u knjizi „Tajni svijet biljaka“. Zauzimao se za holistički sustav znanstvenog razmišljanja, nasuprot redukcionističkoj struji prosvjetiteljskog mišljenja onoga vremena. Njegova djela su uređena u 143 toma. Goethe je prvi koji je, davno prije Schaubergera, vodu nazvao „krv Zemlje“, a Zemlju smatrao živim entitetom. Smatrao je da je sve što postoji na Zemlji podvrgnuto promjeni kao dio toga života koji odiše cjelinom. Prije nego nepokretni skup elemenata koji se raščlanjuje u laboratoriju, Zemlja živi i to treba, rekao je, cijeniti svim našim osjetilima.

Za Goethea, opasnost mikroskopa i teleskopa bila je u tome da oni opažaju čak i manje odsječke stvarnosti nego je to nama dopušteno našim ograničenim osjetilima. Naposljetku, ljudsko oko zamjećuje samo djelić golema elektromagnetskog spektra. Naše uši su također udešene tako da skupljaju samo malen dio onoga što postoji. Ali, shvaćena u svojoj cjelini, naša osjetila mogu tvoriti instrument koji ima veću sposobnost opažanja od bilo kojeg uređaja. Jedna od Goetheovih zamisli je pojam izvornika ili arhetipa. Goethe je zapisao: „Ni jedno organsko biće u potpunosti ne odgovara ishodišnoj zamisli. Viša ideja se skriva iza svega. To je moj Bog: to je Bog kojega svi tražimo i nadamo se da će uspostaviti naš spokoj; ali, možemo ga samo slutiti, ne i vidjeti.“.
Spomenimo da iz Švicarske stiže i Erich von Däniken, najslavniji promicatelj teze o paleokontaktima, koji je napisao par desetaka knjiga i o drugim misterijima prošlosti, u kojima je razotkrio svu manjkavost konvencionalnih zaključaka o mnogim fenomenima. Na, najvažniji je po tome što je prvi koji je ideje o susretima s izvanzemljanima u dalekoj prošlosti bacio u javnu arenu.

PIONIRI ISTRAŽIVANJA UNUTARNJIH SVJETOVA

Čini se da naši unutarnji svjetovi povezani s „vanjskim“ fundamentalnije nego što mislimo. Vjerojatno upravo kroz imamo direktan link na univerzalno energijsko polje, divovski hologram iz oje, u sprezi s našom percepcijom i stanjem duha, izvire divovska iluziju stvarnosti oko nas. No, krenimo redom.

Austrijanac SIGMUND FREUD utemeljio je psihoanalitičku školu psihologije. Najpoznatiji je po svojim idejama nesvjesnog uma I obrambenog mehanizma represije, kao i po stvaranju kliničke prakse psihoanalize kroz dijalog između pacijenta I psihoanalitičara. Poznat je i po redefinciiji seksualne želje kao primarne motivacijske energije ljudskg života, kao i po terapijskim tehnikama slobodne asocijacije I interpretaciji snova kao ulaza u podsvjesne želje.

Švicarac CARL GUSTAV JUNG utemeljitelj je analitičke psihologije poznatije kao ‘jungovska psihologija’. Doktorirao je medicinu u Baselu. Godine 1904. razradio je metodu testiranja koja je postala standardni postupak u otkrivanju “kompleksa”. Začetnik je tzv. analitičke psihologije u kojoj se razlikuju dva sloja nesvjesnoga : osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno. Jungova psihologija dala je značajne rezultate u interpretaciji mitoloških i religijskih simbola. Njegova djela imaju snažan utjecaj u mnogim područjima kulturnog stvaralaštva .Jungov je utjecaj vidljiv, npr. u djelima Mircea Eliadea, Josepha Campbella, Ericha Neumanna, Hermana Hessea. Iako je bio psiholog koji je radio kliničku praksu, puno je vremena proveo istražujući druga područja; istočnjačku i zapadnjačku filozofiju, alkemiju, astrologiju, sociologiju, kao i literaturu i umjetnost. Njegove najznačajnije ideje su koncept psihološkog arhetipa, kolektivno nesvjesno i sinkronicitet.

ERICH SELIGMANN FROMM rođen je pak u Njemačkoj, a bio je bio socijalni psiholog, psihoanalitičar i humanistički filozof.
U tom srednjeeuropskom nizu istraživača duha možda je najdalje otiša STANISLAV GROF, koji je rođen u Češkoj, u Pragu 1931, a jedan je od utemeljitelja transpersonalne psihologije I pionir istraživanja upotrebe izmijenjenih stanja svijesti za analiziranje, liječenje i unutrašnji rast te unutrašnji uvid ljudske psihe. Grof je poznat je po svojim ranim proučavanjima LSD-a i njegovih efekta na psihu. Na temeju tih promatranja, kao i teorije traume rođenja Otta Ranka, Grof je konstruirao okvir za pre- i perinatalnu psihologiju I transpersonalnu psihologiju u kojoj su LSD-tripovi I druga moćna emocionalna iskustva mapirana u čovjekovim ranim fetalnim I neonatalnim iskustvima. Tijekom vremena, ova teorija se razvila u dubinsku „kartografiju“ dubokih dijelova ljudske psihe.
Kad je došlo do zakonske zabrane LSD-a u kasnim 1960-tima, Grof je otkrio da se mnoga od tih stanja uma mogu istraživati bez droga, koristeći određene tehnike disanja u okružju podrške. Svoj rad nastavlja i danas pod nazivom „holotropsko disanje“ (Holotropic Breathwork). Transpersonalna psihologija prva je „izvukla„ naš duh izvan ograničnja našeg tijela i naših ograničenja prostora vremena kakve poznajemo, jer je Grof bio zapanjeni svjedok zaista svakojakih neobičnih transpersonalnih iskustava, kako svojih tako i tuđih, u rasponu sve do šamanskih fenomena.

„KVANTNA“ SREDNJA EUROPA

ALBERT EINSTEIN, utemeljitelj relativističke kozmologije, prve postnewtonovskee paradigme, teorije fotona, čestično-stanične dualnosti, koncepta energije nulte točke, kvante teorije monoatomskiog plina koja je predvidjela Bose–Einsteinove kondenzate……ovo je samo par crtica iz enciklopedije. Rođen je u kraljwevini Wurttemburg u Njemačkom carstvu 1879, kasnije se njegova obitelj preselila u Munchen, a još kasnije se Einstein zaposlio u Švicarskoj. No, ubrzo nakon njega (ili paralelno) fizika je iznjedrila još čudnija otkrića. Gdje? Također uglavnom u srednjoj Europi. Evo kratkog pregleda.

WERNER HEISENBERG bio je njemački fizičar koji je dao temeljni doprinos kvantnoj mehanici, a najpoznatijij je po uvođenju principa neodređenosti u kvantnu teoriju. Također, dao je važan doprinos nuklearnoj fizici, kvantnoj teoriji polja i fizici čestica. 1932. je doobio Nobelovu nagradu za fiziku.

ERWIN RUDOLF JOSEF ALEXANDER SCHRÖDINGER rođenu je u Beč, a također je stekao slavu doprinosom kvantnoj mehanici, posebno se proslavivši Schrodingerovom jednadžbom, za koju je donio Nobelovu nagradu 1933. 1935, u prepisci s osobnim prijateljem Einsteinom predložio je slavni misaoni eksperiment s mačkom (znate onom- koja je i živa i mrtva u isto vrijeme).

WOLFGANG ERNST PAULI, još jedan pionir kvantne mehanike, rođen je u Austriji. Dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1945. za “doprinos kroz otkriće novog zakona fizike, Paulijevog principa”. Da spomenemo i činjenicu da je Pauli s Jungom intenzivno istraživao pojavu zvanu sinkronicitet, za koju vjerujem da predstavlja proztor u fino tkanje svijeta oko nas

Njemački fizičar MAX PLANCK također se smatra jednim od utemeljitelja kvantne teorije i jednim od najvažnijih fizičara 20. stoljeća. Dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1918.

U Njemačkoj je rođen i MAX BORN, fizičar I matematičar, jedan od pionira kvantne mehanike I dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1954.

Spomenimo i NIKOLU TESLU, koji stiže negdje s južne granice srednje Europe, a na njega ne treba trošiti riječi. I njegov najveći živući nastavljač, dr. Konstanti Meyl, također živi u Njemačkoj. Kao i dr. Klaus Volkamer koji je eksperimentalno pokazao postojanje i efekte ki-ja, za kojega smatra da je danas poznat kao tamna materija. Kao i još jedan čovjek koji je pribacio revolucionarne spoznaje da smi zračimo fotone – dr. Alfred Fritz Pop…ali zadržimo se ipak na starim legendama.

PIONIRI MANIPULIRANJA SVIJESTI

Potom, da pogledamo i drugu stranu proučavanje ezoterije u srednjoj Europi. Tko danas može osporiti utjecaj ezoterije na jednog od najmističnijih mračnih likova suvremenog doba - ADOLFA HITLERA, čiji je pokret bio prožet okultnim, a i on je, čini se, bio na ‘otvorenoj liniji’ s mračnim silama. Njegova sposobnost da hipnotizira i začara mase već je legendarna, a u sjeni podataka iz povijesnih knjga nalaze se i mnogu drugi, po kojima se vidi da je Treći Reich bio jako središte crne magije.

Najdalekosežniji utjecaj u manipulaciji ljudskim umom, koja je danas sveprisutna, učinio je još jedan manje poznati (osim u stručnim krugovima) Austrijanac – EDWARD LOUIS BERNAYS, Freudov nećak. On je kasnije postao američki pionir na polju odnosa s javnošću. Prvi je koji je manipulirao javnim mnijenjem koristeći podsvijest. Smatrao je da je u društvu manipulacija neophodna. Društvo je smatrao iracionalnim i opasnima zbog ‘instinkta krda’. Magazin Life proglasio ga je jednim od sto najutjecajnijih Amerikanaca 20. stoljeća. Na našu žalost, to je I bio.

U svojoj najvažnijoj knjizi, “Propaganda”, koju je napisao još 1928, tvrdi da je manipulacija javnim mnijenjem neophodni dio demokracije: “Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama I mišljenjima masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmom društva stvaraju nevidljivu vladu koja predstavlja pravu vladajuću moć u našoj zemlji. Ljudi za koje uglavnom nismo niti čuli nama vladaju, oblikuju naše umove, formiraju naš ukus, sugeriraju naše ideje. To je logičan rezultat načina na koji je naše društvo organizirano. Ogroman broj ljudi mira surađivati na taj način ako trebaju živjeti skupa I glatko funkcionirati kao društvo….U skoroj svakoj radnji svakodnevnog života, bilo u sferi politike ili posla, u socijalnim pitanjima ili promišljanju o etici, nama dominira relativno mali broj ljudi koji razumiju mentalne procese I socijalne uzorke masa. Oni su ti koji vuku žice koje kontroliraju javno mnijenje.” Oni su ti za koje je Bernays radio.

Bernays je taj koji je naveo žene u Americi da puše, pomoću ekstenzivne medijske kampanje. Spomenimo I to da mu je glavni klijent bio Rockefeller, jedna od glavnih svjetskih vođa Elite. Bernays je radio na poboljšanju Rockefellerova imidža I imidža njegove tvrtke.

POGLED U EZOTERIJSKU POVIJEST SREDNJE EUROPE

Skočimo opet na trenutak u Češku. Tamo se nalazi, povijesno gledano, najslavnije središte bavljenja magijom i ezoterijom u srednjovjekovnoj povijesti. Češki KRALJ RUDOLF učinio je svoj grad stjecištem svih velikama ezoterijske misli i prakse toga stoljeća, po čemu je Prag i danas poznat. Astrologija i alkemija bile su mainstream-znanost u renesansnom Pragu, a Rudolf je obožavao oboje. Cijeloga života tragao je za tzv. „kamenom mudraca“ i nije štedio kad je trebalo dovesti na dvor najbolje alkemičare toga doba, poput Edwarda Kelleya i Johna Deea. Rudolf je čak I sam izvodio eksperimente u svom privatnom alkemičarskom laboratoriju. On je dao Pragu mističnu reputaciju koja je I danas živa, kroz Aleju alkemičara koju danas posjećuju turisti.

GEOSTRATEŠKI POGLED NA SREDNJU EUROPU

Tko zna, možda ima još nečega iza glavne misli čovjeka o kojem je iscrpno pisao William Engdahl, a koji je još tamo daleke 1904. godine postavio temelje geostrategije koja je na snazi i danas. Britanski geograf SIR HALFORD MACKINDER je te 1904. u Kraljevskom geografskom društvu u Londonu održao predavanje pod nazivom “Geografska os povijesti”. U tom radu objasnio je kako zemljopis utječe na to koje će države postati velike sile, a koje neće.

Njegova je teza - i osnova strategije koja će postati poznata pod nazivom “strategija središnje zemlje” - da onaj tko vlada središnjom Europom vlada i takozvanom središnjom zemljom (za Mackindera su to manje-više središnji dijelovi Rusije), a onaj tko vlada tom središnjom zemljom, vlada i “svjetskim otokom”, kako ga je zvao Mackinder misleći na teritorij Euroazije, od Kine do Zapadne Europe na jednoj i Bliskog Istoka na drugoj strani. Onaj u čijim je rukama Euroazija – ili “svjetski otok” kako ga je on zvao – potencijalno u rukama ima kontrolu nad cijelim svijetom, a početna točka je, dakle, vladavina središnjom Europom.

Britanska je strategija od 1904. godine do danas - a danas je to zapravo američka strategija, što je postala nakon 1945. godine - uvijek bila da kao sila koja vlada tim otokom ne smije dopustiti bilo kakvu koaliciju interesa na tlu Euroazije. To je bio i stvarni povod za Prvi svjetski rat. Velika Britanija je izazvala niz događaja koji su doveli do njega, uključujući i tajnu ulogu u organizaciji atentata na habsburškog nadvojvodu u Sarajevu 1914. godine. Cilj je bio zaustaviti njemačku ekspanziju (koja je prijetila gradnjom željeznice od Berlina do Bagdada) i zaustaviti jačanje njemačke pomorske flote koja je mogla ugroziti prevlast koju su Britanci tada imali na moru. Ova je Mackinderova doktrina u pozadini i Prvog i Drugog svjetskog rata.

Posljednji rad koji je Mackinder objavio prije nego što je 1943. umro rađen je po narudžbi slavnog američkog tijela Elite pod nazivom CFR (Vijeće za međunarodne odnose) i nosi naziv “Kugla zemaljska i njezine posljedice”. U tom radu on iznosi glavne crte poslijeratne američke strategije za stoljeće koje će biti stoljeće američke dominacije. Premda danas Mackindera nitko ne spominje, riječ je o čovjeku koji je definirao cjelokupnu američku poslijeratnu strategiju – od Henryja Kissingera do Zbignewa Brzezinskog koji je danas Obamin savjetnik. S obzirom da moje sumnje da Elita sustavno i tijekom dugog razdoblja od ljudi krije i ono pravo, ezoterijsko znanje o svijetu oko nas, gdje se kriju upotrebljive spoznaje o prirodi stvarnosti i kako je manipulirati (ono što David Icke zove „frekvencijskim kavezom“), možda se, na temelju onoga što sam gore pisao, iza geostrategije krilo i nešto više, neka spoznaja o nekoj drugoj vrsti važnosti srca Europe.

DIVOVSKI ŠAH

Kad već imam inspiraciju, idem pa kud stignemo. Kao klinac sam često igrao šah. Ne baš jako dobro. Ali moj stari si je davao znatno više truda. Knjige, otvaranja, sve to. Sad sam se sjetio da je jedna od temeljnih stvari koje mi je rekao da je ključ pobjede u središnjici partiji zagospodariti s četiri središnja polja na tabli.
K’o da slušamo Mackindera, ne?

Ali zapravo sam htio reći nešto drugo. Šahovske figure netko pomiče, zar ne? Nedavno sam naišao na neke pričice koje su mi dale misliti da se možda zbiva i s nama, da smo možda i mi figure u nekoj divovskoj višedimenzinalnoj partiji šaha koju ne možemo niti naslutiti. ( U kojoj četiri središnja polja možda predstavljaju srednju Europu, tko zna?) Da skratim – riječ je o ovome: u nekim pričicama neke sile kao da vode i čuvaju negativca (Hitlera), a u drugoj pričici kao da neke druge, pozitivne sile usmjeravaju pozitivca (Davida Ickea). Sad ću vam prvo napisati jednu, a pa onda drugu, pa prosudite sami kako je to sve čudno.

HIĆA PRIČA

Konkretno, čitao sam knjigu iz 1938. koja se zove „Ja poznajem te diktatore“ , a napisao ju je britanski novinar George Ward Price koji je imao puno susreta s Musolinijem i Hitlerom, i zanimljiva je zbog pogleda na razne događaje očima suvremenika. No, u njoj sam naišao na dvije crtice iz Hitlerovog života

Hitler je, tvrdi Warden, držao do šestog čula. Ali čini se da ovdje ima i više od toga.

George Ward Price citira i jedan događaj i ratnih Hitlerovih godina iz prvog svjetkog rata. Evo što mu je Hitler ispričao: „Baš sam bio pri ručku s nekoliko svojih drugova“ Iznenada sam začuo glas koji mi reče: „Ustani i idi tamo.“ Glas je bio tako jasan, tako užurban, da sma ga nesvjesno odmah poslušao, kao da sam dobio kakvu vojničku zapovijed. Odmah sam ustao i udaljio se dvadesetak metara dalje u rovu, noseći u panici sa sobom svoj ručak. Potom sam, smirivši se , opet sjeo i nastavio ručati. Tek što sam sjeo, ugledao sam svjetlost i čuo kako dolazi zaglušni tresak s mjesta koje sam napustio. Jedna usamljena granata ekpplodirala je nad mjestom gdje sam se maloprije nalazio i svi moji drugovi bili su mrtvi.“

Koristan neki glas u glavi, zar ne? S takvim čuvarom može se preživjeti čak i masakr 1. svjetskog rata.

Ima još jedna zanimljiva priča.

U proljeće 1932. malo je falilo da Hitler završi karijeru. Ukrcao se u veliki tromotroni avion tipa Junkers, koji je iznajmio od Lufthanse da bi obalom Baltičkog mora išao u Hamburg. U to doba godine jedino je aerodrom Templhof u Berlinu bio opremljen za upravljanje avionima putem bežične telegrafije, pa je pilot bio primoran letjeri prema kompasu i po svojoj slobodnoj procjeni.

Vrijeme je prolazilo, a Hitlerovi suradnici, koji su sjedili iza svog šefa u kabini aviona, ukočeni od zime počeli su nervozno pogledavati na sat. Već su davno trebali sići na cilj svoga puta. Vlažna i siva magla Baltičkoga mora obavijala je krajolik. Ništa se nije moglo vidjeti osim krila aviona. Pilot i putnici naprezali su se na sve strane ne bi li kroz nekakav procjep u magli mogli odrediti gdje se nalaze.
Ali avion je i dalje nastavljao svoju put kroz maglu. Postupno, nelagodan osjećaj pretvorio se u smrtni strah. Hitler je neprestano gledao u svoj zlatni sat, kojega je nosio privezanog za traku od crne svile, a onda je na jednom komadu papira napisao: „Koliko još ima goriva?“ i pružio ceduljicu pilotu. Trenutak kasnije dobio je cedulju s riječima koje su bile napisane iznad njegovih: „Svega još za pola sata“. Hitler je ustao i promolio glavu kroz otvor pilotske kabine i upitao kopilota koji je, sa šljemom i velikim naočalama, upravljao krmom.
„Što mislite gdje smo?“, uzvuknuo je nadvikujući lupu motora.
„Trebali bismo biti između Lubecka i Hamburga:“
„Meni se čini da je vaš kompas pokvaren. Okrenite za sto osamdeset stupnjeva i vratite se putem kojim smo došli. Čini se da letimo ravno prema moru.“

Pilot se okrenuo da bi odgovorio, ali Hiler je uzviknuo: „Učinite odmah ono što sam vam rekao.“
Ton njegova glasa bio je takav da se morao poslušati. Pilot je okrenuo avion koji se za petnaestak minuta našao u vihoru koji se poigravao s njim i njegovih devet putnika. Pilotov pogled išao je od mjerača goriva k sivom zastoru koji je skrivao nebo i zemlju. Za nekoliko minuta bit će prinuđen spustiti se kroz oblake i možda udariti o tlo i prije nego ga opazi.
A onda iznenada, skoro u posljednjem trenutku, sloj magle se razišao, aparat se lagano približavao kopnu natopljenom kišom. Nedaleko se prostirao nekakav gradić. Bio je to Kiel. Na svoje veliko iznenađenje, pilot je vidio da mu se približava leđima okrenut moru. Junkers se sretno spustio, u rezevoarima je imao goriva za još samo desetak minuta leta. Prije nego je okrenuo avion on je neprekidno letio od sjeveroistoka iznad Baltičkog mora, to jest išao je ravno na pučinu.Da Hitler nekako nije znao da je kompas pokvaren, avion bi zauvijek, kao i mnogi drugi prije i poslije njega, sa zaustavljenim motorima nestao u tamnim i hladnim valovima, a čovjek koji je uskoro trebao postai jedna od najslavnijih i najmračnijih figura svjetske političke scene nestao bi skupa s osmoricom suradnika i prijatelja, predajući građane u ruke nekog drugog šefa.

Fascinantno, mogu samo zaključiti da je netko ili nešto čuvalo Hitlera. Možda kao svog pijuna u velikoj partiji. Ima toga još, ali ne stane ovdje. No, „Kancelarova osjetljivost na psihičke podražaje“, piše Ward, ispoljavala se i u njegovim govorima. Na početku govora, njegov način izražavanje je bio spor i mučan: „Tek kad se njegov duh ispuni atmosferom koju je stvorio velik broj sušatelja, razvija se ona njegova rječitost koja ima magični utjecaj na njemačku naciju. Hitler na ovaj metafizički dodir regaira do te mjere da svaki član ogromne množine ima dojam da je u neposrednoj vezi s Fuhrerom.“ Ako možemo biti slobodni nagađati – je li moguće da je nešto drugo govorilo kroz njega? Bar ponekad?

ICKEOVA PRIČA

Drugu sličnu priču, koju shvaćam s pozitivnim predznakom, u intervjuu mi je ispričao Davic Icke (a i napisao u knjizi). Opet se pojavljuju glasovi, opet se netko ili nešto miješa i usmjeruje. Uostalom pročitajte sami cjelovitu priču kako je meni ispričana:

„….No, tada se moj život promijenio, i to vrlo dramatično. Približno 1989. godine počeo sam biti svjestan toga da mi se događaju neobične stvari.

Prvo što sam shvatio bilo je da, kad god sam bio sam, na primjer kad sam bio sam u prostoriji, osjećao sam da nisam sam. Osjećao sam još neku prisutnost. Ako sam pogledao oko sebe, nigdje nije bilo nikoga. To mi se događalo mjesecima, cijele te 1989. godine. Osjećaj nečije prisutnosti postajao je sve jasniji, sve snažniji. I na kraju, jednog dana - u vrijeme kada sam još bio zaposlen na BBC-ju - sjeo sam na rub kreveta u svojoj hotelskoj sobi i rekao - sjećam se svojih riječi: “Ako je ovdje netko ili nešto, javite se jer me ovo izluđuje.”

Život se normalno nastavio dalje. No, nekoliko dana kasnije, možda tjedan dana, bio sam vani sa svojim sinom, koji je tada bio još mali. Planirao sam da malo igramo nogomet, a poslije da odemo na ručak. To se događalo u gradu u kojem smo živjeli.
Kad smo krenuli na ručak, zaustavio me neki željezničar koji je radio na željezničkoj postaji i pitao me nešto u vezi s nogometom - ja sam tada radio u sportskoj redakciji i pojavljivao se na televiziji.

Kad je razgovor završio, vidio sam da mi nema sina. Znao sam da ću ga naći u knjižari gdje se prodaju knjige i novine. Ušao sam u knjižaru i vidio da stvarno jest ondje.U tom se trenutku moj život jako počeo mijenjati. Shvatio sam da se događa nešto vrlo, vrlo neobično.

Pozvao sam sina: “Dođi, idemo na ručak”. Okrenuo sam se da izađem, no stao sam kao ukopan, noge mi se nisu htjele pomaknuti, kao da ih magnet drži na tom mjestu. I dok sam ja tako stajao i čudio se, čuo sam… ne mogu reći da sam čuo glas, nego sam imao jasno formuliranu misao koja mi je prošla kroz glavu, ali nije bila moja misao, a koja je glasila: “Idi i pogledaj knjige na zadnjoj polici.”

Molim??? “Idi i pogledaj knjige na zadnjoj polici.”

Totalno zbunjen, krenuo sam prema dnu knjižare gdje je bila polica s knjigama. Uglavnom su to bili ljubavni romani, koje inače ne čitam. Usred svih tih ljubavnih romana bila je i neka knjiga sa ženskim licem na koricama. Izgledala je drukčije od ostalih. Skinuo sam knjigu s police i okrenuo je da na stražnjim koricama pročitam o čemu je knjiga. Vidio sam riječ “medij”. Autorica je Engleskinja, medij, a knjiga je bila njezina autobiografija. Inače je bila i iscjeliteljica i liječila polaganjem ruku i slično. Knjigu sam odmah kupio, jer sam morao saznati više o toj prisutnosti koju sam osjetio. Brzo sam je pročitao i potražio sam autoricu.

Uopće joj nisam govorio o prisutnosti nečeg nepoznatog koju osjećam, samo sam joj rekao da bolujem od artritisa zbog kojeg sam morao odustati od nogometne karijere i da se nadam da bi mi ona mogla pomoći polaganjem ruku. Ništa drugo nisam rekao, jer joj nisam htio stavljati svoje misli u glavu. Tako sam dva puta otišao k njoj na terapiju, svaki put bismo lijepo porazgovarali i tako dalje. Prilikom trećeg posjeta, dok sam ležao na medicinskom stolu na kojem je radila terapiju, u jednom trenutku - a njoj su u tom trenutku ruke bile iznad mojih koljena - osjetio sam na licu paučinu. Bio je to vrlo jasan osjećaj. Odmah sam se sjetio da sam u njezinoj knjizi pročitao kako u trenutku kada neke druge dimenzije, neka druga bića koja nisu s ovog svijeta žele stupiti u kontakt s vama, osjetite na licu paučinu. Nikad prije nisam doživio ništa slično, ali sam u tom trenutku osjetio da je to upravo to.

Ništa nisam rekao, ona je i dalje radila rukama, ali nekih deset-petnaest sekundi nakon što sam osjetio paučinu, naglo je podigla glavu i rekla: “Bože, ovo je tako jako da ću morati zatvoriti oči.”

Nikad u životu nisam imao veze ni sa čim sličnim. Osjetio sam kako mi leđa klize niz stol i samo sam mislio: “A što je ovo? Što mi se sad događa?” Ona je na to rekla nešto što mi je tada zvučalo kao ludost, a danas više ne: rekla je da u glavi vidi lik i da joj taj lik kaže da mi prenese određenu informaciju. Zapravo je prvo rekla sljedeće: “Oni znaju da ste htjeli da vam se jave, ali nije bio trenutak. Sada je trenutak.” Ona nije znala, nisam joj ispričao što sam doživio u hotelskoj sobi i kako sam rekao “Javite se jer me ovo izluđuje.”

Zatim je kazala da su joj rekli da ću stupiti na svjetsku pozornicu i otkriti velike tajne. Da postoji priča koju ljudi moraju znati i da ću ja pisati knjige i ispričati tu priču. I da je to što ću ja učiniti odavno odlučeno i organizirano - premda se ja toga sada ne sjećam.
Ja sam samo sjedio i mislio: “Ja sam sportski komentator na BBC-a, što ona to priča?”
Dalje su rekli da ću stupiti na svjetsku scenu, i da ću naići na ogroman otpor, ali da će oni - pojma nisam imao tko su “oni” - uvijek biti tu i štititi me.

I još jednu važnu stvar su rekli: da će još za mojega života nastupiti promjene koje će potaknuti masovno buđenje ljudske svijesti. Da će se ljudi sjetiti tko su, odbaciti tu skučenu ulogu sitnih beznačajnih stvorenja koja im je dodijeljena. Da će ljudi ponovno postati svjesni toga tko smo i gdje smo.

Otišao sam od nje misleći kakva je to sve skupa bila ludost. Osjećao sam da ima nešto u tome, ali što? Premda je ova žena bila prvi medij kojeg sam upoznao, od tog sam trenutka neprekidno nailazio na vidovnjake i svi su mi oni prenosili neke informacije koje su se sve međusobno nadovezivale jedna na drugu. Na kraju sam napisao i knjigu koja se zove “Vibracije istine” i koja govori upravo o tome što su mi oni govorili - o tome kako će doći određena promjena vibracije, određena promjena energije, koja će poput alarma duhovno probuditi ljude. Ne duhovno u religijskom smislu, nego u smislu širenja svijesti.

Zatim su se potkraj 1989. godine počeli nizati događaji koji će me dovesti do najveće promjene u životu. Odjednom sam, a ni sam nisam znao zašto, osjećao silnu potrebu da odem u Peru. Nikad nisam bio u Peruu, niti o tome razmišljao. Gledao sam Peru u par utakmica Svjetskog kupa, i to je bilo to. Vođen samo intuicijom, ukrcao sam se na avion za Peru. Slučajno mi BBC nije produžio posljednji ugovor, tako da nisam više morao raditi. Nisam, doduše, imao novca, ali me isto tako ništa nije priječilo da otputujem. I tako sam otputovao.

Imao sam nevjerojatnih doživljaja tijekom ta tri tjedna u Peruu. Svakodnevno su mi se događale slučajnosti zbog kojih sam završio na ovom ili onom mjestu, a sve su to bila mjesta gdje sam dobivao daljnje informacije, upoznavao ljude, stjecao nove spoznaje. I sve je bilo povezano s onim što mi je iscjeliteljica rekla da ću raditi u životu.

Sve je to kulminiralo onog dana kada nam je Peruanac koji je bio moj vodič u Peruu rezervirao sobe u hotelu u gradu Puno na jugu Perua. rezervirao sobe u hotelu u gradu Puno na jugu Perua, blizu jezera Titicaca, za koje se kaže da je laguna na najvećoj nadmorskoj visini na svijetu. Hotel se zvao Sillustani, po ruševinama Inka koje su se nalazile oko sat i pol vožnje od grada. Svugdje po hotelu bile su slike tih ruševina. Gledao sam slike i mislio kako moram tamo otići.

Unajmio sam mali turistički kombi, te smo vozač, vodič i ja krenuli u Sillustani. Bilo je to prekrasno mjesto: brežuljak i na vrhu brežuljka ruševine, s tri strane okruženo lagunom, a sa svih strana, dokle mi je pogled dopirao, bio je vijenac planina. Pusto i nenastanjeno. Jedini ljudi koje sam vidio bilo je dvoje djece i ljama, za potrebe fotografiranja s turistima. Ali ni turista nije bilo.
Prošetao sam među ruševinama, koje su bile lijepe, i krenuo natrag prema kombiju pomalo razočaran, jer premda je mjesto lijepo, nisam doživio ništa što bi opravdalo moju veliku potrebu da dođem ovamo. Ušao sam u kombi, krenuli smo natrag, ja sam gledao kroz prozor i mislio o tko zna čemu. Otprilike tri minute vožnje dalje niz cestu, ugledao sam s desne strane brežuljak. Nisam znao je li pravi brežuljak ili humak napravljen ljudskom rukom. Gledao sam u taj brežuljak, a u glavi sam samo čuo: “Dođi k meni, dođi k meni.” Što je sad to?, pomislio sam. Zamolio sam vozača da stane jer se želim popeti na taj brežuljak. Kad sam se popeo na vrh, vidio sam nešto što iz auta nije bilo moguće vidjeti: krug od uspravnog kamenja, poput malog Stonehengea, visine otprilike meni do struka. Ušao sam u središte kruga, pogledao oko sebe, vidio sam Sillustani, planine u daljini - pogled je s tog mjesta bio prekrasan.

Odjednom sam osjetio žarenje u stopalima. I osjetio sam - nešto slično doživljaju u onoj knjižari, samo ovaj put mnogo snažnije - kao da mi nešto privlači noge tlu. Zatim sam osjetio kako mi se na vrhu tjemena otvara točka i kako kroz nju protječe nešto prema dolje - danas znam da je to energija - i kako mi kroz tijelo struji još jedan tok energije prema gore. Kako je protok energije postao intenzivniji, tijelo mi se počelo tresti. Ponavljam da mi je sve to bilo novo i pojma nisam imao što mi se događa. Zatim su mi se ruke podigle za 45 stupnjeva - same od sebe, nisam ih ja odlučio podići. Ruke su me počele boljeti od napora - ostao sam tako stajati oko 45 minuta ili cijeli sat. Ne znam koliko je to trajalo, nisam mogao mjeriti vrijeme jer sam otišao na mjesto gdje vrijeme ne postoji.
Zatim sam čuo u glavi dvije vrlo jasne misli. Prva je glasila: “O ovome će se govoriti za stotinu godina.” Moja je reakcija na to bila: Ma o čemu će govoriti? Druga misao, koja mi je bila potpuno neshvatljiva, glasila je: “Završit će kad padne kiša.” Zašto mi je bila posve neshvatljiva? Zato što mi je u tom trenutku iznad glave sjalo užareno peruansko sunce na kristalno čistom nebu bez i jednog oblačka.

Protok energije kroz moje tijelo bio je sve snažniji i snažniji, na kraju sam se sav počeo tresti. Pritom sam samo povremeno bio svjestan toga što se događa. Kao kad vozite, pa se ne sjećate posljednja tri kilometra, vozili ste nesvjesno. U jednom od tih trenutaka kad sam bio svjestan, ugledao sam u daljini iznad planina sivu izmaglicu. Siva je boja postajala sve tamnija i shvatio sam da ondje u planinama pada kiša. U sljedećih trideset ili četrdeset minuta, kiša se primakla nama. To je izgledalo nevjerojatno. Znate kako se u vremenskoj prognozi govori o frontama. Ova fronta je bila savršeno ravna, kao da je netko ravnalom povukao crtu. I prelazila je preko neba kao da je netko povukao zavjesu.

Ta kišna zavjesa primicala se ravno prema nama, kao posve ravna crta iznad koje su se kovitlali oblaci kao da ste pustili umjetni led na sceni. Iz njih je pljuštala kiša. Gledao sam kako se prema meni polagano primiče pljusak, zaklanja sunce i sve postaje mračno. Tada sam se već tako jako tresao kao da sam gurnuo ruku u utičnicu. Kad je pljusak došao meni iznad glave, sve je naglo stalo.Ruke su me neopisivo boljele, jedva sam mogao stajati na nogama. Energija mi je istjecala iz ruku i nogu, i to se nastavilo sljedeća 24 sata, osobito iz nogu.

Od tog se trenutka moj život promijenio. Vratio sam se u Englesku. Izašla je moja knjiga “Vibracije istine” i pozvan sam na razgovor u vrlo gledanu BBC-jevu emisiju. Mislim da je to bilo oko tri mjeseca nakon Perua. U ta tri mjeseca, da ste me pitali na kojem planetu živim, ja vam vjerojatno ne bih znao odgovoriti. Sve to vrijeme svijest mi se sa svih strana punila novim spoznajama, informacijama i razumijevanjem. To vam je kao kad na tipkovnici odjednom pritisnete previše tipki - računalo će se “slediti”. Tako je u tom trenutku izgledao i moj um: bio je sleđen jer jednostavno nisam bio u stanju obraditi sve te informacije koje su u ogromnom broju dolazile sa svih strana. Kao da mi je glava eksplodirala. Ta tri mjeseca nisam znao ni gdje sam ni što se oko mene događa.
Nakon ta tri mjeseca, tokom kojih sam postao predmet općeg podsmijeha u Britaniji - “Icke je poludio”, govorilo se, “Kriza identiteta srednjih godina” i slično - odjednom je sve sjelo na mjesto. Računalo je opet proradilo. Tada su mi ljudi prilazili i govorili: “Zašto novine pišu da si poludio? Vidim da si potpuno normalan, isti si kao i uvijek. Zašto to govore?” Ja zaista i jesam izgledao normalno i isti kao i uvijek. Ali nisam bio.

Nisam bio ista osoba. Premda sam izvana izgledao isto, sada sam, kad bih pogledao oko sebe, vidio nešto posve drugo. Vidio sam stvari koje prije nisam mogao vidjeti. Stvari više nisam vidio pojedinačno, nego sam vidio veze među njima. A neke od tih veza koje sam vidio bile su između naizgled nepovezanih stvari i osoba: svjetskih političara, događaja, svijeta biznisa i bankarstva, vlasništva nad medijima. Vidio sam cijelu mrežu zabluda i manipuliranja čovječanstvom koju prije nisam mogao vidjeti.

Moj je život tada postao eksplozija slučajnosti i podudarnosti koja me odvela raznim ljudima, pričama, dokumentima i osobnim ispovijestima, iz kojih sam počeo sve bolje razumijevati tu skrivenu mrežu manipulacije. Nisam samo dobivao velik broj podataka, nego je to zapravo izgledalo kao da mi netko daje dio po dio slagalice i to tako da odmah jasno vidim gdje se uklapa. Inače, kad ja slažem puzzle, obično prvo posložim sve dijelove s ravnim rubom - tako jednostavno funkcionira moj mozak - tako da dobijem cijeli okvir. Tako mogu puno brže naći točno mjesto za ostale dijelove slagalice.

U jednom trenutku - bilo je to 1993. ili 1994. godine - imao sam posložen cijeli okvir te mreže laži: točno sam vidio kako funkcionira i što smjera. U tom trenutku ostale su informacije navrle poput plimnog vala - ne samo o zavjeri bankarstva i politike, i manipuliranja ratovima, nego sve više, i to traje do danas, spoznaje o prirodi stvarnosti. Dakle, daleko sam odmakao od onog “Dobra večer, a sada sportske vijesti”, ali ovo je, ukratko, priča o tome što mi se dogodilo.“

+++++

I eto toliko od mene ovoga puta.

Ako si dopustimo na trenutak slobodu da svijet promotrimo kao mistično mjesto u kojem su svakodnevni događaji tek odraz bitaka nevidljivih sila iz ezoterijskih dimenzija, koje se kroz razne kultove i obrede uključuju u naš svijet, i ako se vratimo na početnu temu, možda nadzor na srednjom Europom, tim središnjim dijelom središnjeg dijela svijeta, nije tek geostrateške prirode. Možda Schauberger, Reich, Steiner, Hitler, Jung, Bernays pokazuju da je središnji dio europskog kontinenta također i mjesto velike ezoterijske moći. Koju se, kao i svaku moć, može koristiti i za dobro i za zlo.

Naravno – kažem: Možda.

I naravno, za kraj vaš je glazbeni urednik odabrao jednu gala pjesmu, bez ikakve veze s tekstom. Malo za promjenu.

Share