Ovih se dana pojačano borim sa strahovima.U srijedu šaljem svog desetogodišnjeg sina prvijenca s nogometnim klubom na pet dana u Italiju. Prvi puta moje malo /veliko dijete ide u svijet a da s njime nisu roditelji, i iako će biti u grupi djece i  biti će dobro zaštićeni, svejedno moj štit optimizma  svako malo probija tračak straha i sumnje jesam li ga uopće trebala pustiti. Da, djeci je to doživljaj samo takav, klub već ima iskustva jer svake godine vode djecu u Rimini, sve je dobro funkcioniralo, nema razloga da tako ne bude i ovoga puta…no eto….u mojoj glavi se ničim izazvan pojavi crni scenarij nestajanja djece, ma  u najboljem slučaju izgubljene putovnice. Hoće li se on znati brinuti o dokumentu-pita se mama kontrol freak-hoće li izmrljati zubnu pastu po njemu, po odjeći, odijeliti prljavo rublje od čistog, sad kad neće biti mene da o tome vodim brigu,a stanje u njegovom školskom ormariću baš ne daje previše mjesta mom optimizmu?

Pitam se: gdje je ta granica između zdrave i pretjerane roditeljske brige ? Kada ih štitimo i brinemo se, a kada ih ta naša briga u biti počinje ograničavati u razvijanju vlastite zdrave samostalnosti? Kada bi se mene pitalo, potpisala bih da mi djeca funkcioniraju u našem zaštićenom mikrosvijetu do osamnaeste…no tako ne ide. Nisi jednog dana dijete, a drugog se probudiš kao odrastao čovjek. Proces je spor, sazrijevanje i učenje samostalnosti traju i traju,a na nama roditeljima je da si neke stvari što prije osvijestimo, jer, ponekad dok mislimo da radimo u najboljem interesu svoje djece, činimo upravo suprotno. Djetetu treba dati šansu da samostalno profunkcionira u nekim stvarima, a da bi to uspjelo, ponekad se mi roditelji jednostavno trebamo- maknuti.

Tako sam osvijestila samoj sebi cijelu ovu situaciju, odlučila imati vjere i misliti pozitivno. Uživam u njegovom uzbuđenju koje se, kako se datum približava, već pretvara u pravu putnu groznicu, u činjenici da će iskusiti život u drugačijoj sredini, naučiti malo talijanskog, prodati specijalni dedin dribling Talijanima , a možda i pokoji bicikl,  bude li sreće…. kako će se vratiti kući sretan i bogatiji za jedno isustvo, možda  kao samosvjesnija mala osoba koja je i sebi i drugima dokazala da se  eto zna brinuti o sebi i kad nema mame i tate u blizini da nadgledaju stvar. Da, kad se stavi na vagu s jedne strane moja zabrinutost a na drugu benefiti koje mi dijete od ovog iskustva dobiva, odluka mi se nametnula sama od sebe: moram duboko udahnuti….i pustiti ga.

Sjećam se kao danas našeg prvog iskustva odvajanja. Josip je imao pet i po godina i išao je s vrtićem na šest dana u Crikvenicu. Znala sam da je u dobrim rukama, znala sam da obožavana i nikad zaboravljena teta Duda ima u svojim nogama puno utakmica…bezbrojne generacije malih Jaskanaca vodila je na ta divna vrtićka putovanja… pa ipak, promatrala sam autobus kako odlazi, i tek kad sam bila sigurna da me Josip ne vidi, dala oduška suzama. I dok su one tekle, a ja ih brisala malo posramljena što se ne mogu suzdržati i cvilim na javnom mjestu, shvatila sam da smo ušli u jednu novu fazu, pupčana vrpca je drugi puta bila presječena, moje srce raspolovljeno…no ipak cijelo. Moje dijete raste!

Čovjek bi mislio da sam se sa sljedećim djetetom naučila pameti, no trik sa mlađom djecom je u tome da ih uvijek doživljavate malima…u odnosu na starije. I tako cijela priča kreće ispočetka. Sjećam se Rokovog prvog dana škole. I tu ne računam onaj dan kad smo malo zajedno odsjedili , roditelji i djeca zajedno s učiteljicama, već onaj dan poslije…kad je trebao ostati u novoj i nepoznatoj okolini. Dovela sam ga tog dana u školsko predvorje, poljubila ga i ponovila mu da će prvo na doručak, a onda u razred. Gledala sam tu malu plavu glavicu kako plaho odmiče prema  drugom hodniku, pitajući se kad se to moj mali Šporkačun pretvorio u odgovorno dijete, dizala se na prste da vidim kuda će skrenuti, spremna da unatoč činjenici da roditelji nisu imali pristupa van predvorja tog dana skočim i samo mu pokažem gdje će ići oprati ruke prije doručka,ma samo na čas da mu pokažem…a onda gdje je blagavaonica,  kako li će to sam znati !I dok mi se želudac grčio, duboko sam udahnula…i pustila ga.

Kako je Marija od prvog dana jedna posebna priča, možete misliti što s njome proživljavam. Naša pupčana vrpca još nije prekinuta…nisam je spremna još prekinuti. Ne još neko vrijeme. Zato sam svaku njenu suzu dok je bila na privikavanju u vrtiću osjećala doslovce kao fizičku bol, kao uteg na duši, znajući s jedne strane koliko joj treba socijalizacija, njoj je to vid terapije, a s druge strane se boriti s osjećajem nemoći kad dijete pruža ruke za mnom, a ja okrećem leđa. Gledala sam tih prvih dana kazaljke na satu i kunem se da su tada sporije odmicale, još i danas to mislim, i sva sreća da su suze brzo presušile jer iskreno ne znam bih li to mogla podnositi na duže vrijeme. Da je vrijedilo, znam, kad je vidim kako veselo trči k teti i svojim vršnjacima, što je s još nekim tko nije obitelj, a to je njena teta Andrea,  ostvarila ljubav i povezanost na jednoj drugoj razini no što je roditeljska , a ja sam sumnjala hoće li to ona moći. Vidite kako ju je u biti moja pretjerana briga i nespremnost da je pustim ograničavala? Za što bih je zakinula da sam je držala i ne puštala? Neki dan mi je teta mejlala ovu sliku, nazvala sam je Čista sreća jer je smatram personifikacijom sreće, i svaki put kad je vidim razgali mi srce , jer me još jednom uvjerila da sreća čeka moje dijete ..i kad ja nisam kraj nje.

Ovaj osmijeh kao da mi govori: Mama, imaj vjere. Ti si mi još uvijek najvažnija kako to već mame i jesu, no moraš me pustiti. Da otkrijem svijet.

I kako da to onda ne učinim? Kako da ne uzmem zamišljene škare i ne presiječem spone koje sputavaju, a ostavim one koje povezuju?

U nadi da ću imati mudrosti da razlikujem jedne od drugih, duboko ću udahnuti …i pustiti ih. Život je lijep, sva čuda svijeta čekaju na njih, da ih otkriju.Valja ih pustiti da nađu svoje mjesto u njemu.

( Ja ću ionako uvijek virkati  sa strane:))