Iskreno, i meni je trebalo neko vrijeme da sama shvatim ovo što sam napisala u naslovu. Život je nepredvidiv i često nas iznenadi, stvari rijetko teku glatko i predvidljivo, turbulencije su neminovne, a na nama je da naučimo kako održati ravnotežu.

Kada imate posebno dijete, malo po malo i na vas prelazi  ta njegova aura posebnosti. Ta rečenica nije nikakva intimna utjeha jedne majke djeteta s teškoćama u razvoju, već naprosto životna činjenica sazdana od čistog, nepatvorenog i sto posto iskrenog vlastitog iskustva.

U trenutku kada sam počela pisati ovaj blog misao vodilja bila mi je predočiti čitateljima jedan vid drugačijeg roditeljstva. Kako prije svega prihvatiti činjenicu da imate drugačije dijete, saživjeti se s njom, kako preživjeti, kako živjeti i kako na kraju- uživati. Primila sam nedavno jedan dosta zloban komentar  u kojem je pisalo  da u svakom slučaju nisam pružila dovoljno informacija o autizmu i da svojim pisanjem ostavljam dojam da je autizam neizlječiv i da ja kao mama tu ništa ne mogu promijeniti u smislu da je stanje moje djevojčice nepromjenjivo danas, sljedeće godine ili za pet godina…u biti ništa nije dalje od istine jer ja osobno smatram da je mojoj maloj ljepotuški samo nebo granica i da smo mi tek na početku svog zajedničkog životnog puta gdje si, međusobno se prožimajući, imamo toliko toga za reći!

Mogla bih pisati o tome što mislim o povezanosti cjepiva i autizma( iako je moj spiritus movens pitanje kako dalje, a ne zašto…nek se time bave neki drugi ljudi stručniji po tom pitanju ), zatim što mislim o biomedicinskom pristupu, dijetama i uzimanju suplemenata, na kakav smo se vid rehabilitacije odlučili, na što ću rado odgovoriti svima koji me osobno upitaju, a ovdje ću reći  kako nisam liječnik, psihijatar, nutricionist ili defektolog. Ja sam samo mama jedne predivne jedinstvene djevojčice i pišem o onome što najbolje znam- kako jednostavno voljeti i uhvatiti život u njegovoj punini.

Kako sam se povezala s dosta roditelja djece s teškoćama u razvoju, s većinom virtualnim putem, svjedok sam njihove patnje. Njihovog umora, rezignacije, zasićenosti u borbi s vjetrenjačama. S tugom sam primjetila kako su mnogi od njih dopustili da autizam njihovog djeteta obuzme i njih. Da ih obuzme i tuga, i ogorčenost i jad, i da to krene upravljati njihovim životima i njihovim odnosima s ljudima… sve to znam jer sam i sama bila tamo. Prošla sam cijeli spektar tih emocija, iskusila sve i shvatila da ne mogu tako živjeti. Da to nije fer ni prema Mariji, ni prema njenoj braći, ni prema nama kao obitelji.

Trebalo je početi ispočetka- postaviti stvari drugačije. Kako se ono kaže- kada ti život ponudi limun, ti napravi limunadu.

Odmaknula sam se od svega negativnog, distancirala se od vlastitih suza i crnih misli, prestala biti jadna zbog stvari koje Marija ne može i počela istinski uživati u onome što mi to dijete svakodnevno pruža. Svaki dan jedan njen biser razgali mi srce. Baš jutros sam je odvela u vrtić, veselo je cupkala prema svojoj sobi, nasmiješila se obožavanoj teti- uzela je za ruku- i poljubila joj tu ruku. I kako da ja sad žalim nad izostankom uvriježene komunikacije ” dobro  jutro, kako si, jesi li gladna”, kad sam umjesto toga bila svjedokom  onog neverbalnog , ali potpunog i najdubljeg dječjeg iskaza ljubavi i privrženosti… Kako da ne vidim da to dijete gađa baš u sridu? Razumijete li sad kako poluprazna čaša postaje ne samo polupuna, već puna do samog vrha? Kad sam osvijestila samoj sebi da je Marija upravo rekla  ” Teto ja te volim ” prestalo mi je biti bitno što ne posjeduje kurtoaznu komunikaciju. Još jednom mi je skinula koprenu s očiju i srca i ukazala mi što je zbilja bitno i važno. Kada imaš kraj sebe nekoga tko ti to čini na dnevnoj bazi to postane istinski blagoslov.

Sjaj njene posebnosti  tako je malo- pomalo počeo obasjavati i nas, njezina urođena sreća i joy de vivre zarazna je poput najjačeg virusa, samo što se prenosi ljubavlju.Postali smo sretniji, neposredniji. Baš poput nje!

Tako ti nebitne stvari postanu toliko nebitne da ih otreseš poput prašine s kaputa, gotovo nesvjesna njihovog postojanja… susrećeš se sa zlobom no ne prima te se, odbije se od tebe i putuje dalje, sve što nije važno nek putuje dalje, a malena Učiteljica i dalje nas marljivo uči  temeljnim životnim lekcijama. Ne samo mamu i tatu, već i svoju braću uči razumijevanju i altruizmu, što je neprocjenjivo. Dar samo takav.

Kad mi je teško, kad imam težak dan i kad me pritisnu jadi, često se sjetim one Augustinove molbe Gospodinu ne da mu dadne lakši teret, već snažnija ramena da ga lakše nosi… a onda pogledam ova slatka mala krhka ramena kako ponosno i hrabro koracaju kroz život, i opet shvatim, pomalo u nevjerici, da imam snage za micati planine i razgrtati sve zapreke, jer su mi ramena u cijeloj toj priči otvrdnula i ojačala, i vidim i znam da ona mogu podnijeti još i puno više, koliko ustvari baš i treba, jer treba živjeti život a ne njegovu imitaciju, sa srcem na dlanu, s dušom moje duše, i još joj jednom iz srca zahvaliti što je obasjala baš-mene.