Na današnji dan , prije pune četiri godine , baš u ovo vrijeme u kojem pišem ovaj post, pokucala sam na vrata rodilišta. Da na svijet donesem još jedno malo čudo, željenu i dugo čekanu djevojčicu nakon dva divna dečka, ostvarenje naših želja.

Njen dolazak na svijet bio je buran, pisala sam o njemu u tekstu Inspiracija. Jedna velika , potresna ali i predivna priča  dobila je tada svoje uvodno poglavlje… o životu, smrti i ljubavi, o dodiru Neba i Karmeli koja je otprhnula među anđele  odmah nakon što je pomogla spasiti malog anđela koji se spustio k nama na zemlju, našu slatku Mariju Karmelu. Već tada sam shvatila koliko je posebna ta djevojčica, no nisam mogla ni naslutiti kakav će blagoslov ona donijeti svojoj obitelji, i na koje će sve predivne načine dodirnuti i promijeniti naše živote.

A ona je to zaista učinila! Svojom neviđenom radošću činila je nas sve radosnijima, svojom ljubavlju koju dijeli šakom i kapom, tako lako kao da se radi o najlakšoj stvari na svijetu naučila nas je što ljubav u biti jest, svojom nevinošću i neiskvarenošću plastično nam je predočila što ti pojmovi u biti predstavljaju. A mi smo s njome rasli- kao roditelji, kao ljudi.Svaki dan, svaki mjesec i svaka nova godina u tome smislu za nas su predstavljali napredak. Prošli smo kroz cijeli vrtuljak emocija: od sreće, preko tuge i nevjerice, prihvaćanja i pomirenja, do krajnje ljudske ispunjenosti koju možeš postići kad odbaciš sve skrupule i predrasude što te sputavaju i ne daju ti da jasno vidiš.

Uvijek smo bili vjernici.No malena nas je još više približila  Bogu, što je bilo neizbježno kad svakodnevno promatraš Stvoriteljevo remek djelo  duha netaknutog baš kao dana kada se rodila  i sada četiri godine kasnije. I zato ona priča o blagoslovu zaista nije floskula, već naša realnost. Taj naš put nikako nije bio pravocrtan, našlo se na njemu i suza i teških dana, no one su bile rijetke i vrlo brzo su presušile, kako i  ne bi presušile kad pogledam u te bistre smeđe oči u kojima kao da ponekad vidim odgovor na svako, baš svako svoje pitanje.

Riječi, to jest njihov nedostatak svakako jesu ograničavajući faktor, jer toliko bih joj toga željela reći. No ne znam koliko me može razumjeti. Željela bih joj reći da je volim do neba i natrag, željela bih joj se zahvaliti što me učinila boljom osobom i majkom, željela bih s njome podijeliti saznanje da sada definitivno znam odgovor na pitanje koje me mučilo onog dana prije četiri godine kada sam se probudila iz narkoze: zašto smo preživjele? Koji je razlog, što nam je namijenjeno? Što mi ti, dijete nosiš? Uz to što si donijela sebe vratila si mi i mene, na čemu ću ti biti zauvijek zahvalna.

Mogla bih ti  to sve naravno objasniti dugim rečenicama, bujicom riječi jednom  ljepšom od druge a da bih doslovno mislila baš svaku od njih, i više od toga, no kako su riječi tvoj problem unatoč tome što tvojoj mami eto nisu, ostaje mi da te čvrsto zagrlim i po tisućiti put kažem da te volim, da zagnjurim lice u tvoju prelijepu kosicu i prekrijem ti poljupcima lice, ti moje životno djelo, i da ti kažem: Sretan rođendan ljubavi! Jer, znam da ćeš to razumjeti, kao što možeš  nepogrešivo razumjeti svaku emociju koju ti  odašiljemo i što prema tebi osjećamo, jer si nam uljepšala svijet i učinila ga sunčanim, u vrijeme koje se mnogima čini oblačno i sivo. Ti moja srećo, moja vjero, moja radosti , moje sve. Ne zamjerite ako zvučim patetično, jer takav mi je danas dan.

Jutros kad sam je redila za proslavu u vrtiću, obukavši je u posebnu haljinu s mašnom, svu uzbuđenu jer je shvatila da se danas dešava nešto posebno-  od trenutka kad je otvorila oči mama i tata su joj otpjevali sretan rođendan, do braće koji su je nimalo nježno i potpuno nalik njima zagušili poljupcima, do bake koja je 300 km daleko a tako blizu srcu pjevala unučici preko telefona-  još jednom, ma ne znam koji put u životu sam pomislila kako sam sretna što te imam.

I kad ćemo danas u neko vrijeme zajedno puhati svjećice na torti, i mama će zaželjeti jednu skrovitu i sebičnu želju: da ovako kako je danas bude uvijek… i da ti svaku ovu riječ na potpuno isti način mogu ponoviti i za tvoj peti rođendan. Samo to želim.

Dušo, hvala ti što postojiš!