Tresla se Varšavska, rodio se miš. Radovi na najpoznatijem hrvatskom gradilištu neometano se nastavljaju dok organizatori prosvjeda najavljuju nastavak akcije tek na jesen, ostavljajući zbunjujući dojam profesionalnih boraca za javni interes koji su, poslije udarničke sezone, od sredine srpnja na kolektivnom godišnjem s kojeg se tek u rujnu opet vraćaju poslu, tj. prosvjedovanju.

Na kraju, kada se oljušte sve političke, politikantske, egotriperske i druge naslage oko ovog slučaja, ostaje nepobitna činjenica: zagrebačka gradska vlast u pogledu Horvatinčićeva projekta nije dovoljno štitila javni interes. Pozitivno je što će se investirati u gradsko središte, što će polumrtav stambeni blok preurediti ugledni europski arhitekt, divno je što će se otvoriti nova radna mjesta i što ćemo dobiti H&M.

No iz svega toga ne proizlazi da je grad trebao darovati privatniku dvjesto deset metara četvornih javne površine u Varšavskoj bez kompenzacije. Pobornici projekta često ističu kako se i u arhitektonski mnogo važnijem središtu Beča rade slične interpolacije, garaže i rampe, ali ne kažu je li ikome od investitora grad Beč darovao ijedan kvadrat javne površine.

To je čvrsta jezgra problema i šteta je što se prosvjed nije usredotočio na nju, nego je lutao od patetične obrane arhitektonski ni po čemu posebno vrijedna stambenog bloka i cmizdrenja nad navodnom Vidrićevom rodnom kućom, kao da je bit odnosa prema pjesniku idolopoklonstvo spram mjesta na kojem je fizički izvirio na svijet, pa sve do prošlotjedna vezivanja crvenih vrpca i neumjesna vrijeđanja policajaca i države kao da je bila riječ o tienanmenovskom mučeništvu.

Trenutak u kojem je vjerodostojnost prosvjeda visjela o koncu zbio se prije nekoliko mjeseci kad se išlo protestirati Bandiću, ali se preskočio gradski SDP. Ali ovog su ljeta adresati prosvjeda bili uravnoteženi, dobrim dijelom zahvaljujući i besramnu pokušaju gradskih SDP-ovih čelnika da se pridruže protivnicima projekta koji su sami izglasali. No i dalje ostaje nejasno zašto vođe prosvjeda više energije troše na dokrajčivanje politički mrtvog Bandića, umjesto na bit stvari – dvjesto deset javnih kvadrata koji se daruju bez kompenzacije.

U tom lutanju i neusredotočenosti treba tražiti dio razloga zašto je na vrhuncu prosvjeda samo sto pedeset ljudi sjelo na vruć asfalt, a ne njih petnaest ili sto pedeset tisuća, što u marice ne bi uspjela potrpati ni pekinška policija. Ako je bitka za Varšavsku izgubljena, kao što se čini da jest, dugoročna borba za javni interes poslije ovog slučaja ipak je na dobitku. Nakon svega što se dogodilo teško će se bilo gdje u Hrvatskoj lokalne vlasti i poduzetnici olako odlučiti na slično muljanje. Sjena prosvjeda iz Varšavske automatski će se nadviti nad slične primisli.

Čak i ako su, kako su ih protivnici optuživali, sve ovo radili iz politikantskih motiva u službi Kregara, HNS-a ili frakcije SDP-a, čak i ako dogodine spazimo Celakoskog kako krišom kupuje u H&M-u na Cvjetnom, prosvjednicima se ne može osporiti rezultat promjene horizonta očekivanja lokalnih moćnika i senzibiliziranja javnosti za ovakve probleme. Na vrhuncu boja Horvatinčić je preko providnih medijskih kurira gradio sliku sebe kao pravednika koji gradi, zapošljava, čak i dovodi H&M, čime je dobrom dijelu Zagrepčana koji godinama odlaze u austrijski Graz kupiti povoljnu i dobro dizajniranu odjeću, lukavo udario u bolnu žicu.

Prikazivao se kao predstavnik najbolje strane kapitalizma, koju utjelovljuju simboli kao što su H&M ili Ikea, svima pristupačna privlačna i solidna roba. Sve što je govorio zvučalo je lijepo, no ako je istina da u kapitalizmu nema besplatna ručka, onda ne bi trebalo biti ni 210 besplatnih kvadrata.

Ono što se konkretno moglo i trebalo tražiti jest da investitor, kao kompenzaciju za rampu u Varšavskoj, dadne gradu barem jednako velik trak svog zemljišta u istom bloku, za proširenje pješačke zone. No očito se htjelo nešto više. Što točno, možda doznamo već na jesen, čim se revolucionari vrate s godišnjeg.

Dva na prvi pogled potpuno nepovezana prošlotjedna događaja svjedoče o zabrinjavajućoj društvenoj tendenciji – uzimanju stvari u svoje ruke, mimo mjerodavnih institucija.

Prvi događaj sam po sebi bio bi smiješan kada se ne bi ticao vrlo bolnih stvari. Predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak na povratku s odmora svratio je nenajavljeno u selo Varivode kod Kistanja i u “A je to” maniri, uz pomoć čavla i ljepila, na brzinu popravio drveni križ podignut u spomen na devetero mještana srpske nacionalnosti ubijenih 1995. te bez dodatnih objašnjenja produžio za Zagreb. Čičkov ekspresni popravak izazvao je ogorčenje mještana i lokalnih vlasti, a posebno rodbine ubijenih civila, koji su osudili njegov čin kao nedostatak pijeteta prema žrtvama.

Nakon što je križ prije dva mjeseca oštećen, policija je uhitila počinitelja, no spomen-obilježje i dalje je stajalo polomljeno. Da je počinitelj ostao nepoznat, ostavljanje polomljenog križa moglo se shvatiti kao čin prosvjeda, no budući da je slučaj riješen, Čičak, kao i svatko drugi, ima je pravo pozvati lokalne vlasti na odgovornost jer taj jednostavan i gotovo besplatan popravak nije obavljen. Umjesto toga, otišao je korak dalje.

Prva je moguća interpretacija Čičkove intervencije – žao nam je što se to dogodilo i u ime većine osobno popravljam stvar. Radilo bi se tada o nekoj vrsti plemenitog performansa na tragu radova Siniše Labrovića koji je svojedobno zavojima zamatao oštećenu skulpturu ranjenika. Druga je moguća interpretacija – sramite se što niste popravili spomenik, već nepotrebno kukumavčite i dižete tenzije, budući da je pravna država otkrila počinitelja i kaznit će ga.

U oba slučaja fizička intervencija predstavlja neopravdano miješanje koje ne vodi računa o osjećajima ljudi koji su spomenik podigli i svih onih kojih se tiče. Drugi slučaj uzimanja stvari u svoje ruke dogodio se u Splitu. Mladići iz kvarta naoružani palicama napali su skupinu ljudi za koje tvrde da su alkoholičari i narkomani koji se već godinama okupljaju ispred kvartovskog dućana, stvaraju nered i maltretiraju stanare. Policija je uhitila napadače, no slučaj je samo dijelom riješen. Ono što je zabrinjavajuće jest da su stanari okolnih zgrada već tri godine upozoravali na kršenja javnog reda i mira ispred dućana, no policija je ostajala gluha i nijema, što je stvorilo plodno tlo za nasilno “uzimanje
stvari u svoje ruke”.

Premda se, za sada, radi o sitnicama, učestalost ovakvih događaja svjedoči da je došlo do znakovitih poremećaja u logici funkcioniranja društva, što u budućnosti može dovesti do ozbiljnih problema. Teorija društvenog ugovora pojednostavnjeno objašnjava odnose u uređenoj zajednici kao prešutni dogovor kojim se pojedinci odriču dijela svojih sloboda i prava te ih prenose na državu i njezine institucije koje im potom jamče sigurnost. Pored zakonski reguliranih odnosa, u društvu se oblikuju i neka nepisana pravila, norme, ovlaštenost za neke činove i postupke, takt, bonton.

No što ako dođe do kršenja društvenog ugovora, a institucije ne reagiraju? Ako vas policajac ne štiti od maltretiranja ili ako onaj tko bi trebao popraviti spomenik koji ima veliku simboličku težinu u javnosti to ne čini? Sve su nas barem jednom zasvrbjeli dlanovi, ali se uglavnom suzdržavamo i bolje je da je tako, jer kada logika individualnog presuđivanja jednom krene, teško ju je zaustaviti.

Političke zloporabemtog fenomena već su počele pa stvar sve više podsjeća na stara loša vremena i ne vidi joj se kraj. Heraklit je upozoravao kako se narod treba boriti za svoje zakone kao za zidove svoje. Ako se na vrijeme ne bude upozoravalo na propuste sustava i otklanjalo ih se u sklopu pravne države, vrlo ćemo ih brzo početi popunjavati muvajući se okolo naoružani magnumom kao osvetnik Charles Bronson ili čavlima i ljepilom kao Čičak.

Ilustracije: Robert Solanović

Pojmovi ljevice i desnice u cijelom demokratskom svijetu, a pogotovo na politički konfuznoj i dezorijentiranoj sceni kao što je u Hrvatskoj već odavno se pokazuju kao neprecizne i neupotrebljive kategorije za određivanje ideološke i političke pozicije. Neki skupovi vrijednosti koji su ranije samorazumljivo bili zajedno na jednom polu danas su suprotstavljeni i obratno.

U Hrvatskoj je tobože lijeva vlast predvođena SDP-om za četiri godine vlasti radila desničarski posao reduciranja radničkih prava. SDP-u izrazito skloni, navodno lijevi mediji, već godinama brutalno promiču ideologiju liberalnog kapitalizma. Istovremeno HDZ-ova „desna vlada“ provodila je socijalističku politiku subvencioniranja sve i svakoga za volju socijalnog mira.

Umjesto jednodimenzionalne osi lijevo-desno stoga predlažem trodimenzionalnu, unutar koje bi se politička orijentacija određivala prema tri razine:

Prva se tiče nacionalne političke pozicije, na jednom kraju su politički Hrvati, a drugom Jugoslaveni. Politički Hrvati imaju izražen hrvatski državotvorni osjećaj, smatraju da hrvatski narod ima pravo, i povijesnu obvezu, stvoriti i održati svoju nacionalnu državu u kojoj će sam odlučivati o svojoj sudbini.

Poznaje londonske restorane
Na drugom kraju su oni koji su suprotstavljeni ili su ravnodušni prema hrvatskom državnom projektu, premda su većinom etnički Hrvati. U prošlosti su uglavnom bili politički Jugoslaveni, dok su danas deklarativno veliki Europejci, teže regionalnom povezivanju, anacionalni su. Označit ćemo tu opreku kao H-J, tj. Hrvati-Jugoslaveni. Druga dimenzija se tiče vrijednosti koje propitujemo u svakodnevnom životu (pitanje pobačaja, eutanazije, dekriminalizacije lakih droga, gay brakova, spolnog odgoja i sl.). Na jednom polu bi bili konzervativni ili tradicionalni, a na drugom permisivni ili liberalni građani. Označit ćemo ovu opreku kao T-P, tradicionalni-permisivni. Treća se odnosi na odnos prema radu i kapitalu. Na jednoj strani su socijalno osjetljivi, a na drugoj su oni na strani liberalnog kapitalizma. Opreku označavam kao S-K.

Kombiniranjem ove tri osi: Hrvati-Jugoslaveni, Tradicionalni-Permisivni, Socijalni-Kapitalisti, dobiva se osam mogućih kombinacija: HTS, HTK, HPS, HPK, JTS, JTK, JPK, JPS.

JTS (Jugoslaven, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Jutes). Jutes je vrsta u izumiranju. Njezin najčistiji predstavnik je subnorovac. On je nepokolebljiv politički Jugoslaven. Tradicionalan je (svojevremeno je šišao čupavce, tukao pedere…, socijalno je osjetljiv. Jutes je danas potpuno irelevantan. Za koju godinu će iščeznuti.

JPS (Jugoslaven, Permisivan, Socijalan; skraćeno Jupes). Jupes je Jutesov naivniji, nesposobniji ideološki (uglavnom i doslovno) potomak. On je, ovisno o godini rođenja odrastao na Novom valu, Poletu, Radiju 101, Feralu… Tranzicijski je gubitnik. Nostalgično živi na proizvodima jugoslavenske masovne kulture iz osamdesetih ili kasnijim proizvodima iz „regiona“. Usput je upio liberalno-hedonističke vrijednosti i proizvode kapitalističkog Zapada, no frustriran je što ih, zbog neimaštine, ne može konzumirati koliko bi želio. Za sve svoje nedaće okrivljuje Hercegovce, Tuđmana i tajkune.

JPK (Jugoslaven, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Jupek). Jupek je vladar današnje Hrvatske. On je figura koja drži političku, ekonomsku, medijsku, i kulturnu moć. Jupek je Jutesov uspješni, pametniji sin koji se na vrijeme s Marxa i Lenjina prebacio na Poppera i Soroša. Jupek je danas europejac, svjestan potrebe regionalnog pristupa, rafinirani hedonist, poznavatelj londonskih japanskih restorana, oštar kritizer Katoličke Crkve i hrvatske lijene radničke klase. Jupek iskorištava glupljeg mlađeg brata Jupesa.

JTK (Jugoslaven, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Jutek). Jutek je samo teorijska kombinacija, u praksi ne postoji. Komunistička vlast je nakon 1945 zbrisala staru građansku klasu, među njima i projugoslavenske hrvatske kapitaliste.

HTK (Hrvat, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Hatek). Hatek je lik poput Jure Radića ili Ivice Mudrinića. Nakon 1999. godine Hatek uglavnom pasivno slijedi jupekovsku matricu. Sanaderština je najplastičniji primjer te devijacije. .

Borba za duše i umove
HTS (Hrvat, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Hates). Hates je najveći Jupekov protivnik i dugoročno najveća prijetnja jupekovskoj hegemoniji iz razloga što su JPK i HTS suprotstavljeni na sve tri razine (nacionalnoj, vrijednosnoj i socijalnoj). Između Jupeka i Hatesa će se voditi velika ideološka i kulturna borba oko umova i duša zadnje dvije kategorije u koje spada velika većina mladih u današnjoj Hrvatskoj.

HPS (Hrvat, Permisivan, Socijalan; skraćeno Hapes). Najčešće je pripadnik generacije odrasle nakon osamostaljenja Hrvatske. Kao takav nije bio ni interesno ni emocionalno vezan za bivšu državu pa je pitanje političkog hrvatstva za njega besmisleno jer je samorazumljivo. Stasao je na komercijalnim televizijama, usred potrošačkog društva i liberalnog hedonizma. Kao i većina njegovih europskih vršnjaka posjeduje spontanu, mladenačku naklonost slabijem i nezaštićenom iz čega proizlazi njegova izrazita socijalna osjetljivost. Brojni je od Jupesa i Jupeka, ali se njegov glas nedovoljno čuje u javnosti.

HPK (Hrvat, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Hapek). Sličan Hapesu, s tom razlikom što nije socijalno osjetljiv već je na liniji liberalnog kapitalizma. Takav stav uglavnom ne proizlazi od vlastitog osviještenog uvida u potrebu za zdravim kapitalističkim duhom i slobodnim tržištem, već od činjenice da je Hapek potomak Hateka. Hapek je vrlo sličan Jupeku i nije isključeno da će za pet-deset godina, nakon prvog razočarenja u EU, upravo Hapek zamijeniti Jupeka na poziciji dominantne društvene klase.