navigacija

Parkinsonov zakon i studija: Zašto su glasači 'ovce' pogonjene najplićim interesima?

Cyril Northcote Parkinson

Cyril Northcote Parkinson britanski je publicist i povjesničar koji je vrlo precizno detektirao sve boljke suvremene birokracije i populizma, odnosno onoga što krasi 'demokracije u tranziciji' poput Hrvatske.

DIO MOJE KNJIGE 'DRUŠTVENI INŽENJERING' KOJA IZLAZI 21.4.

Vrlo zanimljiva knjiga ovog autora govori o tzv. 'Parkinsonovom zakonu', te je napisana davne 1957. Riječ je o trivijalnostima vezanim uz administraciju i debate - vrijeme posvećeno debati tako je obrnuto proporcionalno njezinoj objektivnoj važnosti. Zašto? Zbog dvaju razloga. Prvi je ideološka komponenta koja najčešće debatu pretvara u politikantsko oružje polarizacije biračkog tijela, te je vrlo drag alat dvaju (ili više) političkih opcija koje se bore za premoć u kampanji. Iz navedenih razloga zaključeno je da su nerješiva svjetonazorska pitanja najbolja 'udica' za javnost, a stranke više ne moraju nužno biti 'lijevo' ili 'desno' već samo oko sebe trebaju privući vlastito biračko tijelo ovisno koji politički smjer glume. U praksi tako ljevičari glasaju za stranke koje nerijetko srozavaju radnička prava ili su pak kripto-desne stranke nekih ranijih propalih sustava (a retorikom se pozicioniraju lijevo) dok desničari favoriziraju partije uronjene u tranzicijski kriminal, prodaju nacionalnih vrijednosti i kolaboraciju s nadnacionalnim elementima (njihova retorika je nacionalna i domoljubna, unatoč oprečnim potezima koje prosječan birač ne zna posložiti). Te dvije stranke u dogovoru ili po nahođenju koriste ideologiju da bi razbili nedovoljno dobro pozicioniranu oporbu.

Drugi razlog je stručnost pošto manje važna i lakše rješiva pitanja proširuju krug debatnih sudionika. To u prijevodu znači da će mase daleko lakše raspravljati o Drugom svjetskom ratu, pobačaju ili gay brakovima nego o ekonomiji, privatizaciji ili sustavnom kriminalu. Boljka tranzicijskih sustava nedovoljna je ekonomska, politička i ina obrazovanost stanovništva pa se prazan prostor upotpunjava temama čija rješenja nisu promptna niti konsenzusna. Kompleksnost teme prepušta je unutar akademskih krugova, a akademije, instituti i fakulteti vrlo često su manipulirani od strane partija koje žele izborne pobjede pa njihovo članstvo tvore skriveni promotori ideologija ili javni stranački pripadnici. Parkinsonova studija tako je kao primjer gurnula sastanak odbora za financije i tri točke dnevnog reda - ugovor za nuklearni reaktor, izgradnju garaže za bicikle i problem toplih napitaka u kantini. Naravno, prva točka se razrješuje najbrže bez prave debate iako je u pitanju 10 milijuna dolara, druga polako načima skupinu kroz nepotrebne rasprave (svađa oko debljine zidova i sličnih trivijalnosti) dok je treća kao stvorena za dugotrajno razmatranje, sazivanje novog posebnog sastanka i nerješavanje kompletnog problema. Zato će recimo pitanja nacionalizacije ili privatizacije, kao i članstva u vojnim savezima biti rješavana unutar stranačkih interesnih skuta dok će građani putem referenduma odlučivati o svjetonazorskim pitanjima.

Parkinson se u ovoj studiji nije samo zadržavao na modelu javne rasprave i manipulaciji, već je kroz svoj poznati zakon umnožavanja administracije želio ispitati fenomen uhljebskog sustava. Zašto svaka jedinica teži isticanju vlastite vrijednosti putem povećavanja broja vlastitog profesionalnog kadra? On nije razmatrao samo očite interesne razloge već i psihološki profil birokratskih sustava. U njima zaposleni rade posve nepotrebne i repetirajuće poslove čime umanjuju efikasnost, zagušuju administrativni proces i hijerarhijskom međupovezanošću usporavaju rad države. Njegovo otkriće potvrdilo je kako obujam posla i broj činovnika nemaju nikakvu logičnu ni profesionalnu povezanost. Birokratski sustavi teže umnožavanju podređenih (ne i konkurenata) i nakrcavanju poslom (koji je često sam sebi svrha). U tranzicijskim zemljama poput Hrvatske gdje relikti starih sustava koče društvene i ekonomske progrese, a politički interesi guše zapošljavanjem u državnim službama - ova druga stavka nije ni potrebna pošto ne postoje zrele analize efektivnog rada u državnoj upravi. Zato je nemoguće procijeniti koliki je objektivni višak zaposlenih u državnoj i lokalnoj upravi. Parkinson je detektirao da se godišnjoj bazi u svim birokratskim sustavima broj službenika mora povećavati od 5.17% do 6.56%, neovisno o količini posla, promjenama u potrebama sustava ili političkom poretku. A za uhljebljivanje višeg stranačkog kadra nužno je razvijati kompliciranu i zbunjujuću mrežu različitih koordinativnih mehanizama poput odbora, povjerenstava, agencija - pošto se povećavanjem broja nalogodavaca i nadzornika otežava koordinacija što logički rezultira novom potrebom za povećavanjem broja zaposlenih, unatoč nepovećavanju obujma posla. Kirurški precizna dijagnoza...

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (11 ocjena)

Komentari

Registracija
  • fijolica

    17.01.2017 u 14:55h

    Što se tiče državnih i javnih službenika - medijskom indoktrinacijom i manipulacijom popularno zvanih "uhljeba" - tu su stvari također malo drugačije nego što ih tumači taj Parkinson. Prvo, ogromna je razlika u državnoj službi u Hrvatskoj i državnoj službi u svijetu - na štetu Hrvatske. Ali ne zbog "viška" službenika (Hrvatska zapravo nema viška službenika), nego organizacije i viška dužnosnika (državni službenik nije jednako državni dužnosnik - to nikako ljudi ne mogu - nisu sposobni - ne žele shvatiti i informirati se o tome). Državni službenici nerijetko rade i za 2-3 čovjeka, nerijetko i prekovremeno što im se ne plaća. Plaće državnih službenika su 2-3 puta niže od plaća državnih dužnosnika i definitivno se ne mogu usporediti s plaćama državnih službenika izvan Hrvatske. Uvjeti u kojima rade su priča za sebe: od premalo papira u WC-u, prozora koji se ne daju zatvoriti pa sve do užasno sporih računala - itd. Najlakše je nekoga paušalno ocijeniti na temelju onoga što u novinama piše, ili čak onoga što je vrijedilo prije 30-tak godina u nekom drugom sustavu. Kirurški precizna dijagnoza!
    0 0% 0
  • fijolica

    17.01.2017 u 14:48h

    Pa, u praksi nije baš sve tako kako taj Parkinson tvrdi. Barem ne kad je riječ o ocjeni važnosti pojedinih problema. U iznesenim se primjerima de facto izjednačuje pitanje abortusa i pitanje parkirališta za bicikle te pitanje strukture obitelji i pitanje toplih napitaka u kantini - što je zapravo jedna užasna manipulacija. Jer - čemu služi ekonomija i zarađivanje novca? Da se troši u trgovačkim centrima, ili da se prehrani obitelj? Ovaj Parkinson, kao i naši ultraljevičari, preokrenuo je neke prioritete i pobrisao veze između nekih prirodno povezanih stvari. I to je u stvari ona prava manipulacija ljudima: da im više ne bude važan vlastiti opstanak nego "samo zabava" i trošenje novca u trgovačkim lancima. I ne pitaju se zašto ima sve više starih ljudi a sve manje djece - to se uopće ne uzima kao neki ozbiljni problem! A bez toga nema ni ekonomije, ni privatizacije niti ičega što taj Parkinson postavlja kao prioritet. Ako izumremo - ništa od toga više neće biti važno. Logika čista i jasna kao sunce. Ne želim nipošto tvrditi da pitanja ekonomije i privatizacije nisu važna - ali je apsurdno samo njih rješavati, a ova druga (pitanja samoga opstanka, života) stavljati u drugi, pa čak i neki stoti plan, i još ih nazivati "samo" tamo nekim bezveznim svjetonazorskim pitanjima. A to nam se već obija o glavu!
    0 0% 0
  • fijolica

    17.01.2017 u 14:55h

    Što se tiče državnih i javnih službenika - medijskom indoktrinacijom i manipulacijom popularno zvanih "uhljeba" - tu su stvari također malo drugačije nego što ih tumači taj Parkinson. Prvo, ogromna je razlika u državnoj službi u Hrvatskoj i državnoj službi u svijetu - na štetu Hrvatske. Ali ne zbog "viška" službenika (Hrvatska zapravo nema viška službenika), nego organizacije i viška dužnosnika (državni službenik nije jednako državni dužnosnik - to nikako ljudi ne mogu - nisu sposobni - ne žele shvatiti i informirati se o tome). Državni službenici nerijetko rade i za 2-3 čovjeka, nerijetko i prekovremeno što im se ne plaća. Plaće državnih službenika su 2-3 puta niže od plaća državnih dužnosnika i definitivno se ne mogu usporediti s plaćama državnih službenika izvan Hrvatske. Uvjeti u kojima rade su priča za sebe: od premalo papira u WC-u, prozora koji se ne daju zatvoriti pa sve do užasno sporih računala - itd. Najlakše je nekoga paušalno ocijeniti na temelju onoga što u novinama piše, ili čak onoga što je vrijedilo prije 30-tak godina u nekom drugom sustavu. Kirurški precizna dijagnoza!
    0 0% 0
  • fijolica

    17.01.2017 u 14:48h

    Pa, u praksi nije baš sve tako kako taj Parkinson tvrdi. Barem ne kad je riječ o ocjeni važnosti pojedinih problema. U iznesenim se primjerima de facto izjednačuje pitanje abortusa i pitanje parkirališta za bicikle te pitanje strukture obitelji i pitanje toplih napitaka u kantini - što je zapravo jedna užasna manipulacija. Jer - čemu služi ekonomija i zarađivanje novca? Da se troši u trgovačkim centrima, ili da se prehrani obitelj? Ovaj Parkinson, kao i naši ultraljevičari, preokrenuo je neke prioritete i pobrisao veze između nekih prirodno povezanih stvari. I to je u stvari ona prava manipulacija ljudima: da im više ne bude važan vlastiti opstanak nego "samo zabava" i trošenje novca u trgovačkim lancima. I ne pitaju se zašto ima sve više starih ljudi a sve manje djece - to se uopće ne uzima kao neki ozbiljni problem! A bez toga nema ni ekonomije, ni privatizacije niti ičega što taj Parkinson postavlja kao prioritet. Ako izumremo - ništa od toga više neće biti važno. Logika čista i jasna kao sunce. Ne želim nipošto tvrditi da pitanja ekonomije i privatizacije nisu važna - ali je apsurdno samo njih rješavati, a ova druga (pitanja samoga opstanka, života) stavljati u drugi, pa čak i neki stoti plan, i još ih nazivati "samo" tamo nekim bezveznim svjetonazorskim pitanjima. A to nam se već obija o glavu!
    0 0% 0