Saborsko je malo ličko mjesto smješteno u zakrivljenoj dugoj i uskoj kotlini udaljeno od Plitvičkih jezera oko 10-tak kilometara. Svojim sjevernim djelom oslanja se na slunjski poligon dok se sa zapadne strane sela u gustoj šumi Male Kapele nalazi kompleks vojarne Jugoslavenske narodne armije, Lička Jesenica. Selo Saborsko nalazi se na važnoj cesti koja kroz potkapelsku kotlinu i mjesto Lička Jesenica vodi prema prema Plaškom i Ogulinu. Saborsko je do Domovinskog rata katastarski pripadalo općini Ogulin. Za vrijeme komunističke Jugoslavije selo je bilo stigmatizirano kao „ustaško gnjezdo“ jer se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske oko 600 mještana našlo u ustaškoj vojsci. Više od polovice istih pobijeno je na Križnom putu nakon rata bez ikakvog suda dok su posljednji križari pobijeni u okolici sela 1948. godine.

U ovom djelu Hrvatske Saborsko je jedno od prvih mjesta koje se našlo u potpunoj blokadi, te jedno od prvih koje su napali srpski teroristi. Naime, od „Krvavog Uskrsa“ (31.ožujak 1991.) na Plitvicama, Saborsko je u povremenim prometnim blokadama od strane četničkih terorista s područja Plaškog i sela nastanjenih Srbima u njegovoj okolici, a od 5.8.1991. je u potpunoj blokadi. Tog je dana u 6 sati ujutro iz pravca Ličke Jesenice selo Saborsko napadnuto sa 300 minobacačkih projektila. Do tada su četnički teroristi u više navrata pucali s okolnih brda na policijske patrole koje su od „Krvavog Uskrsa“ čuvale mjesto i to su najčešće radili vrlo podlo s prigušenim naoružanjem.

Vidjevši što nam dojučerašnje „komšije“ spremaju zatražili smo od Policijske uprave karlovačke da se oformi Policijska ispostava Saborsko što je nakon „Krvavog Uskrsa“ i odobreno, te se nas 24 (svi iz Saborskog) i priključilo PI Saborsko.

Mjesto je uglavnom smješteno uz cestu i proteže se u duljini od 7 kilometara što nas je moglo staviti u vrlo nepovoljan položaj u slučaju napada četnika iz više pravaca. Zbog učestalih srpskih provokacija, Policijska uprava karlovačka u Saborsko krajem 6. mjeseca šalje vod specijalaca iz Karlovca koji se stacionira u mjesnoj školi. Zahvaljujući pristigloj pomoći u mjestu koje je tada brojilo oko 650 stanovnika osjetilo se olakšanje. Nije na odmet ni spomenuti da je tako malo mjesto od ljeta 1990. do svibnja 1991. dalo oko 100 redarstvenika.

Veliki broj Saborčana početkom 90-tih živio je u većim hrvatskim gradovima jer su zbog prijašnje srbokomunističke politike i sustavnog iseljavanja koje je ista provodila, morali ići „trbuhom za kruhom“. Saborčani su tijekom jugoslavenskih godina na svojoj koži osjetili „bratstvo i jedinstvo“ koje se najbolje očituje u tome što je bilo opasno dočekati mrak u srpskom selu.

Vratit ću se na 5.8. 1991. godine kada cijeli dan traje minobacačko-pješadijski napad četnika koji pristigli specijalci i domaći policajci uspješno odbijaju, te prikupljaju oružje i opremu koju četnici u bijegu odbacuju. Dolaskom noći, zapovjednik specijalaca naređuje nam da iz sela evakuiramo sve mještane radi njihove sigurnosti, a nama naoružanima naređuje da formiramo linije obrane i branimo selo. Nakon što smo skupili mještane na jednom šumskom predjelu, isti zapovjednik naređuje vodu specijalaca da se forimira kolona, te da krene u pravcu Rakovice. Sjećam se njegove izjave – „Što ako meni netko od ljudi ovdje pogine?“, (tada je imao jednog ranjenog u nogu zbog neopreznog rukovanja oružjem), a ja si pomislim – „Pa nisi ovdje došao trešnje brati!“.

No nas 17 pripadnika policije odbija se evakuirati i napustiti selo, te se vraćamo braniti mjesto. U ranim jutarnjim satima u pomoć nam stiže vod specijalaca iz Slunja i policajci iz Drežnik-grada, te češljamo teren i utvrđujemo linije obrane s težištem prema Ličkoj Jesenici. Jugoarmija iz vojarne na Ličkoj Jesenici još uvijek glumi neutralnost, ali potajno naoružava lokalne četnike. Od 5.8. 1991. napadi četnika su svakodnevni, posebice pod okriljem noći kada nas nastoje iscrpiti kako fizički tako i psihički. Nakon petnaestak dana Slunjani i policajci iz Drežnik-grada odlaze jer su napadnuta i njihova sela od strane četnika iz koreničkog kraja. U to vrijeme nama policajcima pridružuje se i petnaestak mlađih mještana s lovačkim naoružanjem, a neki od njih bili su i bez ikakvog oružja. U tim trenutcima moglo se osjetiti kako hrvatsko srce kuca kao jedno.

Međutim, nakon nekog vremena ostajemo bez zaliha streljiva i sve više izbjegavamo odgovarati na četničku vatru što njih dodatno zbunjuje i obeshrabruje jer ne mogu locirati naše položaje. Početkom rujna nas četvorica odlučujemo se probiti preko Male Kapele do hrvatskog sela Lipice u brinjskom kraju i potražiti streljivo za obranu. U proboj krećemo Pera Gigo, Slavko Ceranić (zapovjednik ispostave), pokojni Darko Dumenčić (on i brat Ante poginuli su na dan pada Saborskog jedan pored drugog braneći Saborsko do kraja) i ja. Krenuli smo oprezno, birajući najnepristupačnije šumske predjele i u smiraj dana stižemo do vrhova Male Kapele gdje smo opazili tragove prisutnosti četničkih zasjeda. Sjećam se da smo tijekom noći iz svojih bluza cijedili znoj, bili smo mokri kao da je kiša padala. Nismo znali gdje smo točno, a o vatri nismo smjeli ni razmišljati da ne bi otkrili svoj položaj. Jedino što nam je preostalo je da zaspimo i odmorimo se. Natrgali smo granja i prostrli ih po zemlji, te legli jedan pored drugog i tako zaspali. Probudili smo se prije zore nakon što je spavanje bilo poprilično neugodno zbog hladne noći. Krenuli smo dalje u neizvjesnost koristeći se najviše intuicijom. Prije podneva smo iz kapelskih šuma izašli u prvom trenutku ispred nepoznatog sela. No, Slavko po sjećanju prepoznaje da je to selo Glibodol čije je stanovništvo miješano, no to nam predstavlja opasnost jer ne znamo pod čijom kontrolom je selo. Slavko je sam krenuo prema selu jer je znao gdje je kuća jednog njegovog poznanika. Nakon sat vremena dolazi u pratnji poznanika sa hranom i vodom, što nam je itekako trebalo jer smo bili izgladnjeli i dehidrirani. Isti nam govori da moramo biti oprezni jer četnici povremeno dolaze u srpski dio sela, te da je najbolje da pričekamo tu gdje jesmo dok on dođe sa svojim automobilom i odveze nas u Lipice što smo i učinili.

Stigavši u Lipice upoznajemo policajca Matu Bićanića koji nas prevozi u Ogulin gdje se javljamo zapovjedniku Ujeviću i tražimo pomoć u ljudstvu, oružju i streljivu za obranu Saborskog. Nakon što smo konačno prenoćili u čistom krevetu kod Slavkovog punca, odlazimo u policijsku postaju u Ogulinu od kuda nas zapovjednik šalje u banku da podignemo plaće za sebe i ostale policajce u Saborskom. Moram priznati da smo svi ostali zatečeni jer nitko nije očekivao plaću i prvo što mi je palo na pamet bilo je – „Pa ljudi moji rat je kakva vas plaća spopala?!“, uostalom u Saborskom kuda se vraćamo od novca nismo imali koristi jer se ničega nije moglo više kupiti. Zapovjednik nam još objašnjava da on nema dovoljno ljudi da ih pošalje s nama jer je i ogulinski kraj ugrožen od strane četnika iz Plaškog, te sve s čim nam on može pomoći jest nekoliko stotina metaka i ponešto sanitetskog materijala.

Saborsko je u to vrijeme već dugo bez struje jer su „komšije“ još prije glavnog napada minirale električne stupove. Za nas Saborčane prilično je neobično bilo gledati ljude u Ogulinu kako na terasama bezbrižno ispijaju kavu i raspravljaju o nastaloj situaciju u Hrvatskoj dok kod nas u Saborskom po trgovinama nema ni osnovnih namirnica. I na nama policajcima se vidjela razlika. Na svaki jači zvuk reakcija nam je bila gdje i kako da zalegnemo jer nam se u krv uvukla borba za preživljavanjem. Slavko je ostao u Ogulinu jer mu je tu bila žena i u to vrijeme malo dijete. Nas ostalu trojicu je njegov punac Dinko odvezao do Lipice i Glibodola od kuda smo sa za nas vrijednim streljivom krenuli prema Saborskom. Povratak je bio još mukotrpniji jer smo sada nosili poprilično teško streljivo s kojim će selo još neko vrijeme odoljevati četničkim napadima. Pri povratku smo se kretali kapelskim visovima s kojih smo u daljini mogli vidjeti Saborsko, a pri kraju puta izbjegli smo patrolno vozilo jugovojske i četnika, te na opće zadovoljstvo branitelja stigli u selo. No, i tada je u selo bilo „nevjernih Toma“ koji su sumnjali da će naš proboj uspjeti, međutim, nas trojica pokazali smo iznimnu hrabrost i odvažnost iako smo u to vrijeme Darko i ja imali po 20 godina, a Gigo je sa 24 bio „stari lisac“.

Ovim našim podvigom otkrili smo „put spasa“ kojega sam ja još koristio kada sam s drugim grupama prelazio Kapelu i na taj način dopremao streljivo u ruksacima da bi imali s čim braniti svoje voljeno Saborsko. Također, taj su put koristila još dva konvoja pomoći koja su kroz četnički obruč išla za Saborsko i slunjski kraj, a naposljetku koristili su ga i Tigrovi u akciji Oluja. Sudionik sam i ovih spomenutih akcija o kojima ću pisati u nastavku.

MAĆAN

3 Responses to “Saborsko u paklu rata”