Noć je, sjedim za računalom u toploj kući dok grmljavina tutnji, a prolom oblaka natapa Saborsko. U tim mi se trenucima misli vraćaju u jednu naoko sličnu noć ljeta 1991. godine. Toga dana na školsko igralište sletio je helikopter tzv. JNA u kojem je bio načelnik Policijske uprave karlovačke Štajduhar i oficir JNA meni sada nepoznatog imena. Njih dvojica sklapaju opće primirje. JNA je u to vrijeme još uvjek glumila neutralnu stranu u sukobu.

Meni je dobro poznata neutralnost JNA jer sam u ožujku 1990. odslužio vojni rok u Crnoj Gori gdje sam zbog ponašanju oficira i vojnika srpske nacionalnosti imao osjećaj da sam u četnicima. Ništa bolje nije bilo ni sa rezervistima koji su u krugu vojarne otvoreno srbovali propitujući nas vojnike tko je od kuda. Zbog mojeg imena Petar i stoga što sam ličanin sa Plitvica mene su automatski proglašavali svojim jer su bili uvjerenja da je Lika nastanjena samo Srbima.

Kojoj strani je bila naklonjena JNA vrlo lako se može shvatiti iz zapovijedi komandanta vojarne koja je pod prijetnjom vojnog suda zabranjivala da se na istom mjestu smiju naći tri vojnika hrvatske, albanske ili neke druge narodnosti. Odnos komandanta i općenito JNA prema vojnicima drugih narodnosti opisuje i ova apsurdna naredba. Iako nedjeljom nije bilo izobrazbe u vojarni te su nas nedjelje na katolički Uskrs 1989. godine zadužili lopatama i krampovima te nam naredili da okopavamo drveće u vojarni i da krpama brišemo prašinu sa kamenja.

Nedugo nakon radnog Uskrsa bio sam pozvan na razgovor kod oficira za bezbjednost, kako se tada zvao. Prije razgovora uhvatila me trema jer sam prije dolaska u vojsku bio u Njemačkoj kod roditelja i tamo stupio u kontakt sa našom emigracijom. Nakon što me ispitao tko sam i od kuda sam usljedilo je pitanje da li u mom kraju ima nacionalizma. Ja sam mu kao iz puške odgovorio da nema. Na takav moj odgovor počeo se iz svega glasa derati na mene riječima – Kako nema?! Ja znam da ima! Marš, gubi mi se s očiju!Ništa bolje nije bilo ni za vrijeme odlazaka izvan vojarne gdje smo mi Hrvati, ali i Slovenci i Albanci bili predmet napada i svakojakih provokacija.

Niti nepuni sat nakon što je potpisano primirje te nakon što je helikopter odletio izdata nam je zapovijed da izvadimo metak iz cijevi zbog mogućnosti slučajnog opaljenja i time kršenja primirja s naše strane. Ali dok smo se mi držali zapovijedi o primirju četnici iz Ličke Jesenice krenuli su nas tuči iz svih oružja žestinom kao rijetko do tada. Bio je to primjer još samo jednog primirja na papiru, a dolaskom noći uz jeku i bljeskove minobacača nastupila je i nebeska grmljavina te prolom oblaka koji je nakon nekog vremena utišao spodobe željne krvi i unuštenja. Pored mene je bio moj prijatelj iz djetinjstva s nadimkom Oko. Nedugo prije ovih događaja pobjegao je iz JNA, a ja sam mu ustupio svoj službeni pištolj. Bio je izrazito hrabar i sposoban, a cijelo je vrijeme maštao kako će pištoljem zarobiti četnika te uzeti mu naoružanje da bi se on imao s čim braniti.

Ležali smo šćućureni u nekom prirodnom rovu koji smo prije noći ugledali. Bila je mrkla noć, a samo su bljeskovi munja tu i tamo osvijetlili mračno nebo. U jednom trenutku bili smo mokri do gole kože jer je naš rov zapravo prirodno korito koje je stvorila bujica vode koja je za vrijeme proloma oblaka tekla sa brda Sivik.

S nama su još nekolicina dječaka-ratnika koji svojom hrabrošću ne odudaraju od nas nešto starijih. Izdvojio bih braću Zorana i Anđelka koji su tada imali 15 i 16 godina. Njihova je kuća bila 50-tak metara od šumarka iz kojeg su četnici često pucali po selu, a u njihovom voćnjaku je bio rov iz kojeg su odbijeni mnogi napadi. Majka Zorka rodila je petero sinova i svi su bili branitelji od prvog dana agresije na Hrvatsku. Iako smo dva mjeseca bili bez struje i namirnica tetka Zorka je kuhala nama braniteljima kao i svojoj rođenoj djeci.

Prisjećajući se Zorke često se sjetim riječi Josipa Štrka, mještanina koji je poginuo na dan pada sela, a znao je govoriti kao da je slutio svoju sudbinu – Djeco uzmite moje ovce i jedite ih, ionako će ih vragovi odnijeti.

Dolaskom noći četnici su uvijek intenzivirali napade. Tako smo jednom nagovarali tetku Zorku da noću ode u sigurniji dio sela jer smo se brinuli za njezinu sigurnost, na što nam je ona odgovorila – Dico moja, ja ću biti tu uz vas i ničega se ne plašim. Što se ja imam skrivati ako meni moje dite pogine, tada niti meni ne treba života! – u tom trenutku zgrabila je kalašnjikov jednog od branitelja i stresla rafal u pravcu četnika. Dojmile su nas se njene riječi i vještina rukovanjem puškom te je nismo više pokušavali nagovoriti da ode iz svoje kuće.

Iz pravca Vidaković brda četnici su nas iz dana u dan tukli minobacačima 120mm. Petar Matovina je odlučio da jedna grupa nas branitelja ode u dubinu četničkog teritorija te da likvidiramo posadu minobacača. Krenuli smo odlučni u svojoj nakani. Kada smo došli do isturenog zaseoka u Ličkoj Jesenici iz pravca Saborskog odjeknule su eksplozije četničkih mina. Kroz žbunje smo mogli čuti razgovor dvaju naših komšija civila. Tada jedan od njih reče – Al dobro naši danas đeljaju po Saborskom – u tim sam trenucima pogledao Petra kojem su se mišići lica zgrčili od ljutnje i reče – Idemo dalje prema minobacačima. Kretali smo se oprezno, ali u jednom su nas trenutku primjetili četnici iz jednog rova te su zapucali prema nama. Uzvratili smo rafalima prema rovu, ali bili smo prisiljeni povući se neobavljenog posla što nam je svima teško palo.

Vratili smo se u Saborsko na položaje, a četnici izritirani našim pokušajem pucaju po nama iz svih oružja u narednih 24 sata. Sve smo pokušaje njihovih prodora uspješno odbijali.

Jedne noći dok smo slušali radio spojen na akumulator, sjećam se, vrtila se pjesma Đuke Čajića Spremaj majko kreveta i jedna od Lilli Marlen, četnici su nam se približili na dvadesetak metara te otvorili vatru po nama.U tim su nas trenucima samo sreća i Bog sačuvali od pogibije, a Petar je po svom običaju uzeo bren u ruke te krenuo ričući pucati po četnicima. Pomogao mu je i Mile zvani Prelac tromblonima koje je imao uza se.

Nakon opisanih okršaja opet smo ostali pri kraju sa streljivom u prosjeku po dva šanžera po branitelju. Dogovorili smo se da čuvamo svaki metak da bi u slučaju prodora četnika bili u mogućnosti izvući narod preko Kapele. Nakon zadnjeg okršaja došao nam je kurir iz Rakovičkog kraja te nam prenio molbu zapovjednika Panića da povedemo grupu preko Kapele da se naoruža i donesu potrebno streljivo. Zanimljivo da se tada obratio za pomoć onima za koje je prije rekao da bi boce gađali. Naravno, pristali smo bez razmišljanja jer smo smatrali da se Saborsko ne brani samo u Saborskom, a između ostalog to su bili naši Hrvati kojim je pomoć bila prijeko potrebna da bi obranili svoja ognjišta.

Nas devetorica smo se spremili od kojih su neki bili naoružani bombama, a neki pištoljima. U sumrak je stigla grupa od 24 nenaoružana člana iz rakovičko-drežničkog kraja (neki su bili naoružani samo ručnom bombom, ali bez ikakvog ratnog iskustva). Odlučili smo da ćemo krenuti u ranu zoru. O putu preko Kapele i događajima vezanim uz put i povratak u Saborsko pisati ću vam u sljedećoj priči.

Maćan

4 Responses to “Saborsko u paklu rata 3. dio”