Opisati ću jedan događaj 1993, opet selo Brvnik, u općini Orašje. U tom selu imali smo više sudara s neprijateljem u prethodnoj godini, ginuli smo, ali smo i uništavali neprijatelja u svakoj prilici koja nam se ukazala. Selo kao selo, maleno, uništeno ratnim razaranjima, prazno… jezivo… Osim nas, … i njih, s druge strane. Nadmudrivali smo se, bilo je to kao utakmica, tko će koga više poniziti … poraziti … uništiti… Bilo je to vrijeme ubijanja. Ubij ili ćeš biti ubijen.

Uvijek sam gledao sa respektom neprijatelja, učio sam od njih, pokušavao se staviti u njihovu poziciju, pretpostavljajući njihove sljedeće korake, da bih/bismo na vrijeme mogli adekvatno odgovoriti.

Pokušati ću opisati ovu situaciju sa vremenske distance od oko 20-ak godina…

Krajem 1992.godine, prilikom našeg preuzimanja sela Vučilovac na istoku općine Orašje, zarobili smo između ostalog, i tenk T-34. Bio je potpuno ispravan, neoštećen. Normalno, razmišljajući u kontextu tog vremena, to nam je puno značilo. Bez obzira kakav je to tenk, stara kanta ili ne, ipak je to bio oklop, kojega nismo imali dovoljno i koji nam je puno značio.

Znajući za sve nedostatke tog tenka, uveli smo ga u operativnu upotebu, ali ne u klasičnom smislu oklopnih postrojbi i upotrebi u ofenzivnim djelovanjima, već čisto u klasničnoj upotrebi u defanzivnim djelovanjima, odnosno, na crti, ukopan, u odsudnoj odbrani.

Bio je ukopan s lijeve strane sela Brvnik, od groblja prema mjestu Obudovac, oko 500 metara daleko. Pokrivao je desni bok naše brigade. Postavljen i usmjeren na par kuća ispred crte, pokrivao je ujedno i jedinu komunikaciju u smjeru kojom bi neprijatelj mogao udariti.

I o ovom tenku bih mogao pričati kako je i gdje zarobljen, te kako smo se napatili dok smo ga uspjeli izvući na svoju stranu. Naime, prilikom njegovog izvlačenja iz Vučilovca, noću, jer ga nismo htjeli ostaviti (da nam ga neka druga postrojba ne “ukrade”), vozač koji ga je vozio, je s istim sletio u nekakav odvodni kanal. Dva dana smo se patili da ga izvučemo…

Kao što sam već rekao, nadmudrivali smo se. Gledajući s današnje vremenske distance, usudio bih se reći, igrali smo se. Čekali smo pogreške jednih ili drugih. Ovo je bila njihova pogreška. Nasjeli su…

Par dana prije događaja koji ću pokušati što realnije opisati, a s o9bzirom da smo bili u interventnoj satniji, “upucali” smo dva mb60 mm na kuće u selu, koje su bile ispred naše crte. Bila je to “ničija zemlja”, i jedni i drugi smo se kretali u njoj, ovisno tko je kretao…

Tenk, o kojemu pišem, takođe je bio “upucan” na te kuće, djelovao je samo po potrebi, jer nismo imali puno granata za isti.

I… oni su krenuli…

Dobili smo naredbu za intervenciju… Baš na dijelu na kojem smo ih očekivali…

Bili smo “interventni”, nešto kao nekakva specijalna postrojba, ali daleko od toga da smo imali nekakve specijalne obuke. Možda smo bili samo ljudi s većim “mudima” u to vrijeme, nikakvi specijalci ili nešto takvo. Čisto, mladi obični ljudi…

Poznavali smo prilično raznoliko naoružanje i opremu s kojom smo dolazili u dodir, mi, koji smo vodili te ljude, inzistirali smo da svi sve znamo, ali… gledajući sa današnje vremenske distance – ma, nismo ništa znali…

Bilo nam je dovoljno dvadesetak minuta od zahtjeva za intervenciju da stignemo na kritični dio. Slobodni dio općine Orašje, mogao se prokrstariti u pola sata vožnje … u to vrijeme. Stigli smo i preuzeli odgovornost na crti…

S druge strane, krenulo je tridesetak ljudi. Pustili smo ih, bili su u “potkovici”. Kad su stigli na dio koji smo već par dana ranije “upucali”, iz minobacača 60 mm smo “rafalno” pustili po sanduk (po 12 mina), sasjekli smo ih… Normalno, poznavao sam psihologiju razmišljanja vojnika u toj situaciji, pretpostavljao sam da će potražiti zaklon u čvrstim objektima (barem bih ja tako postupio), … i ušli su u kuće… Greška…

Tada nastupa T-34. Imao je izvrsno precizan top. Tukli smo neprestano svaku kuću, u više navrata… Odradio je protiv bivših “vlasnika” izvrsno. Tragove smo vidjeli kasnije… Bili su jako “krvavi”…

Da ne ispadne da smo samo mi udarali, da smo bili kao na streljani, … udarali su i oni, … njihovo topništvo… bilo je izuzetno precizno…

Pogađali su oko 10-ak metara od “naše”/”njihove” tridesetčetvorke… “Bodra” je dobio… U obje noge… gadno…

Priskočilo nas je nekoliko da mu pomognemo, noga visi samo na koži, sve je pokidano…

Nikomu nije svejedno vidjeti takve ozljede, nije niti nama bilo… Bio sam ubijeđen da nema nikakve šanse da mu se noga spasi… Otvoreni prijelomi … dio mišića i tkiva nedostaje … ma nema šanse…

Život je pun pogrešaka, i ja sam tada pogriješio u procjeni, noga mu je spašena … oštećena jako ali ima svoju nogu…

Kemo Z. mladić iz moje postrojbe, u tom trenutku je tražio nož, da mu odsiječe kožu na kojoj je visio ostatak noge… Bio je spreman to učiniti … ja nisam imao toliko hrabrosti … srećom…

Kemo Z. jedan je od velikih boraca iz tog vremena, isto kao i njegovi bratići “Pupi” i “S****Zo”, bili smo zajedno, znamo što se dešavalo … znamo tko je bio… kad je trebalo…

Master

Comments are closed.