URAN 99

Na trećoj stranici, na samom dnu sitnim slovima sam zapisao: «straža popušila Uran, a Tomo moralno-političko vaspitanje». No, da i nisam zapisao, tih događaja bih se uvijek sjetio. Apsolutni sam protivnik romantičnog poimanja rata i prikazivanja rata u filmovima i emisijama gdje nema mjesta slabima. Je li opisano konverzija stanja strepnje ili samo nevina šala na ponašanje i trenutak niti sada mi nije razlučivo, međutim, često smo, kada su to uvjeti dopuštali, voljeli izvoditi manje ili više uspješne psine, a osobno sam, uglavnom, bio inicijator i provoditelj tako da sam često bivao okrivljen za neku za koju nisam niti znao.

Kako u to vrijeme nije bilo činova niti oznaka, a ZNG je bio u svom nastajanju, ipak se vrlo brzo moglo zaključiti statusno stanje svakog pripadnika i to bez pogreške, na prvi pogled. Osnovni statusni pokazatelj bilo je vozilo, pa mobitel (tada ih je bilo vrlo malo i bili su glomazni, sjećate se?), pa «motorola» i na kraju američki komplet odore. Kako sam tada bio «glavni» za «motorole», stalno sam bio progonjen od svih znanih i neznanih i svima su bili neophodni ti uređaji jer je o njima u tom trenutku «ovisila sudbina Hrvatske». Kada bih upitao nekog od tražitelja s kim je on razgovarao i ostvario vezu, uglavnom nije bilo odgovora ili bi rekli: «s Čedom». Naime, «Čedo, Čedo, javi se» bio je najčešći poziv preko tih uređaja.

Samu zgradu Zapovjedništva osiguravao je zaštitni vod naoružan s nekoliko pušaka M-48 probušenih cijevi, jer su nekad služile za predvojničku obuku, no pitanje je jesu li stražari uopće znali da su iste neupotrebljive. Boljih nije bilo, odnosno, bile su na potrebnijim mjestima. Budući da je samo Zapovjedništvo bilo na drugom katu zgrade, tko je htio u Zapovjedništvo morao je tražiti dozvolu stražara. Potom bi se on popeo na drugi kat i pitao može li dotičnog pustiti u zgradu te se vraćao nazad. Riki, jedan od dečki, bio je najglasniji i najuporniji tražilac «motorole» za stražu, svaki put čim bi me vidio, odmah mi je obrazlagao neophodnost. Jednom prigodom kolega Marijan dao mi je uređaj za daljinsko paljenje mina. U principu nije bio siguran o kakvom se sredstvu radi, a kako sam slovio za «stručnjaka» za sve što ima antenu, tako je smatrao da sam najmjerodavniji za ovaj uređaj pošto isti ima malu žičanu antenicu, vojnički je zelene boje, ima nekoliko prekidača i taster, crveni, žuti i zeleni indikator i sprijeda dvije «buksne» koje liče na mikrofon (u mraku, dakako).

Zaskoči me Riki na stepenicama i odmah baci priču o neophodnosti «motorole». Još nije niti otvorio usta, već sam imao ideju. Izvadim iz torbe famozni uređaj i uručim ga svečano Rikiju: «Evo, Riki, nije baš originalna motorola, ali poslužit će dok ne nabavim novu. Vi se odazivate na Uran 99, a mi smo…»

Nisam niti dovršio, a on: «Znam, vi ste Uran 40.»

Odmah on prebaci sklopku na zeleno, prinese «buksne» usnama i počne se derati: «Uran 40, Uran 40, javi se!»

Uto se na drugom katu preko ograde pojavi Bibi, dobri duh Zapovjedništva, i istrese se na Rikija: «Zar ti misliš da se samo tebi trebamo javljat, daj ušuti, zovi samo kada je hitno!»

Pokunji se sretni Riki, napokon je i on dobio motorolu, i trk na stražarsko mjesto.

U isto vrijeme, već nekoliko dana moj cimer Tomo naporno radi nekakve dokumente, čita, piše, čita pa piše, znoji se i tu i tamo opsuje. Tomo, markantna muškarčina, crnog, debelog brka koji može pristajati samo tako krupnoj glavi izvornog Likote, duboka, odmjerena glasa, otmjenih pokreta dok puši, uglavnom užicanu cigaretu, određen je za političko-propagandnog djelatnika. Vrlo je ozbiljno shvatio svoju zadaću i sada je predano radi. Naime, nekidan Tomo je baš bio otišao kod Šilje na kavu, a u sobu uđe Želja, SIS-ovac, te mi pokaže knjigu koju je našao: Moralno-političko vaspitanje vojnika u JNA. Debela knjiga koju su i u JNA čitali samo po kazni, odmah mi dade ideju. Stavimo knjigu na Tomin stol, a na knjigu zapovijed. Solidno sam imitirao zapovjednikov potpis pa rukom napišem: «Gospodine, ovu knjigu imate prevesti na Hrvatski jezik i prilagoditi je potrebama Hrvatske vojske. Izvješćujte me o napretku, a rok za izvršenje je sedam dana. Ozbiljnost trenutka nalaže i žurniji rad. Potpis: Božo.»

Kada je Tomo došao nezainteresirano smo mu rekli da ga je tražio Božo i ostavio mu na stolu što treba raditi. Lista Tomo knjigu, psuje i stalno gunđa: «Ništa ja od ovog ne razumijem.»

Primio se i pisanja, psuje, pali cigaretu na cigaretu, mislim da ih je za ovaj slučaj morao i kupiti, čita, pa zapisuje. Na koordinaciji zapovjednik ga pita: «Što ima, Tomo?»

A on će onim svojim dubokim, odmjerenim glasom: „Radim, zapovjedniče, radim.»

Vjerojatno sretan što ne mora brojčano izjasniti koliko je učinio.

Treći dan kola mi se slomiše. Kod straže naiđe Kruno inženjerac, taman kada je Riki dozivao Uran 40. Gleda Kruno Rikija i čudi se, a Riki mu objašnjava: «Tekut mi je dao ovu motorolu, niti čujem Čedu, niti Uran 40. I na krov smo se penjali, ali ova motorola ne može nikud dobaciti.»

«Jebo vas Tekut, koga ćeš i čuti na uređaj za daljinsko paljenje mina.» Kruno se skoro svalio od smijeha niz stepenice.

Tih je dana Tomina i moja soba bila najprometnija. Svi su se izredali sažalijevati Tomu zbog teške zadaće, a kad bi izašli na hodnik pucali bi od smijeha. Kada se Tomo pohvalio Želji i Buci da je napisao 70 stranica, ali da svejedno ništa ne razumije što je napisao, nisu mogli izdržati od navale smijeha.

I nakon nekoliko dana, kada sam se vratio s dobrovoljnog terena, stražari su, imao sam osjećaj, žarko željeli «dejstvovati kundakom», a Tomo bi dugo na moj pozdrav samo zarežao ispod svoje brčine.

PRVE IMPRESIJE – LIJEVO KRILO

Krenusmo, dakle, snimiti stanje na lijevom krilu. Zemljopisno i bojno gledano u danom trenutku, to i nije bilo baš krilo. Kad proiciraš situaciju na zemljovid, više je ličilo na lančić odlomljen i zaostao za krilom. Put do Kostajnice i Kozibroda vodio je autocestom do Novske pa onda uz Unu, Hrvatska Dubica-Bačin-Kostajnica-Kozibrod. Ostale prometnice četnici su već balvanizirali. Uporna šutnja mog vozača, Zdravka, kako sam nakon desetak dana provedenih s njim doznao da se zove, i mene je pomalo bacila u „bad“. Začudo, Zdravko je, za razliku od većine gardista i policajaca, vozio normalno, uglavnom poštujući sva ograničenja, iako je policijski BMW koji smo koristili pružao iznimne mogućnosti, što smo kasnije u više navrata i utvrdili.

Odmah na Galdovačkom mostu pozdravljam Slavka, inženjerijskog poručnika, koji s dvoje ljudi čuva most. Na licu mu se očitava da je vani već danima (i noćima). U Palanječkom Novom Selu prvi «check – point». Zanimljiva je ikonografija tih punktova postavljenih posvuda s logikom, a više bez nje. Gotovo svi su na isti kalup, ali se iz njihove ikonografije lako očitava statusna razina čuvara punkta. Većinu tih punktova postavili su samoorganizirani ljudi na ulazima u svoja mjesta, na ulazu u svoj kvart ili jednostavno na cestu ispred svoje kuće. Po logici i načinu postavljanja drastično su se razlikovali od profesionalno i logično postavljenih policijskih punktova, a često su odudarali i svojom nakaradnoćšu. U Rambo stilu, visoko uzdignutih ruku nasred ceste, s «vlajnom» u ruci zaustavlja nas mlađi čovjek kose povezane crnom trakom oko čela, neizostavnim Ray-ban naočalama, iznad gojzerica američke maskirne hlače te za bar dva broja manji borbeni prsluk na golom tijelu, a na prsima ogroman zlatni križ na isto tako zlatnoj lančini. I ostali koji su izvirivali iz zaklona isto su izgledali. Zdravko je smanjio brzinu, blicnuo rotirkom i sirenom. Rambić, stalno uzdignutih ruku s oružjem, pomaknu se u stranu i propusti nas bez zaustavljanja. BMW je ovdje učinio svoje.

Tijekom nekoliko dana upoznao sam cijeli teren i zaključio da je ovo jedan od «najjačih» punktova, parirali su mu samo Odranski i Palanječka «Banana», i to samo po brojnosti, no po opremljenosti i «krvoločnosti» ovi su ih šišali. Uvijek se nasmijem kad se sjetim tih punktova i njihovih čuvara, kako li su samo brzo nestajali ti ljuti borci zajedno sa svojim punktovima kada smo ih pokušavali uključiti u postrojbe i stvarnu obranu. Čast izuzecima.

Na Lonjskom mostu sušta suprotnost, pozdravlja nas nekolicina iznurenih, napola obučenih i nenaoružanih inženjeraca iz Slavkove grupe.

Sablasno praznom autocestom brzo silazimo u Novskoj. Jasenovac, pozdravlja nas nekolicina vidno umornih policajaca. Hrvatska Dubica, isto, sve se događa i vrti oko policijske postaje. Vidno umorni samo pitaju za pojačanje, smjenu, opremu… Krizni stožer postoji, ali sad je tu, sada tamo, tko uopće zna koliko ih ima i ima li ih uopće. Stanje na cijelom području nije loše, očajno je. Niti ljudi niti opreme, a četnici pritišću sa svih strana. Čuvajte se do Kostajnice, nagazite, savjetuju nam.

Zdravko ne žuri, razgleda, tu i tamo nas pozdravi poneki gardist ili policajac. Na cesti nikoga. Meni je svejedno, pokušavam se sjetiti poznanika iz Baćina i pogledom tražim njihove kuće. Danas kad vozim tom cestom noga sama pritisne gas, no tada još nismo dobili pošteno po repu. Cijelim nam putem prekrasna Una ljeska ususret. Rosulje. Zlokobnim crnim okom Šuplji kamen promatra cestu.

U Kostajnici gužva. Uglavnom policija i garda. Na dva-tri mjesta se dimi. Porazbijani izlozi, izvaljena vrata i prozori. Tu i tamo jave se četnici s Čukura rafalom ili minobacačkom. Nitko osim mene se niti ne obazire. Nesvjesno se trznem i uvučem glavu u ramena. Kratko porazgovaram sa zapovjednikom policije. Kod njih je sve jasno, zna se tko zapovijeda, od koga primaju zapovijedi. Problem je naoružanje, oprema, umorno ljudstvo… Garda? Tu su ovi, tu su oni, «Zebre»…

Idemo do Kozibroda, a na povratku ću potražiti nekog od zapovjednika Garde ili Kriznog stožera. Vozimo i razgledamo, zastanemo kod «Skele».

«Mičite se, pucaju!» Dere se jedan «lovac» u gardističkoj košulji iza zaklona. Razgovaramo u kući u kojoj je smještena policijska ispostava. Koliko će dugo ovdje izdržati? Ovako malobrojni, lako naoružani na ovako velikom prostoru? Što će biti s preostalim ljudima iz Zamlače, Struge, Divuše, Unčana… Sutra bi im trebala doći smjena, preumorni su…. Tko će smijeniti one «lovce» i domaće policajce? Oni nemaju izbora, kao ni obitelji koje pokušavaju zaštiti. I razumijem i ne razumijem, siguran sam jedino da nam viđeno ne daje gotovo nikakve šanse. Ovako malobrojni, ovako naoružani i raspoređeni, nikako uvezani?

Šutljivi i narogušeni Zdravko daje još jači ugođaj turobnosti dok se vraćamo nazad. Bar da četnici zapucaju, u bijegu ne bi imao vremena razmišljati o ovoj besperspektivnosti. U dnevnik sam samo zapisao «Kozibrod-Volinjski Jarak-Volinja» i stavio veliki upitnik.

«Zebre» u Kostajnici nemaju vremena, vuku neke kutije u svoje improvizirane oklopnjake, osim toga: «Oni znaju svoju zadaću i ajde bok …»

Jedini su dobro opremljeni gardisti koje sam do sada sreo i vidio na cijelom području. M-16, Hackler, Steyr snajperi, pištolji, noževi, bombe, sve prva klasa. Već su bili i na duplerici. Odlazim potražiti tko zapovijeda drugim gardistima. Svi su baš danas nekud otišli. Svi trebaju oružje, opremu. I onda bar nešto, radi CMIO. Oslonac, makar i slamka, ipak je nešto. Preko njega ćemo učvrstiti vezu. Prikupljam telefonske brojeve, linije još rade iako spojni putevi idu isključivo preko područja koje kontroliraju četnici. Podvlačim ovu činjenicu jer očito postoji interes četnika da ne presjeku veze, sumnjam da su zaboravili.

Zdravko me gleda svojim krupnim crnim očima, naslonjen na BMW, dok ja rezignirano šutam potpuno nove cipele razasute po nogostupu ispred razbijena izloga prodavaonice obuće.

Dok sunce lagano zalazi iza Čukurskog brda, a Kostajnica ostaje za leđima, Šuplji kamen sablasnim okom i dugim sjenama zuri ususret.

PRVE IMPRESIJE – DESNO KRILO

Sve me živo boli. Bunovan izvodim vježbe razgibavanja. Nije ni čudo, do jučer sam spavao u mekom krevetu, a sad se budim na smrdljivoj vojničkoj vreći prostrtoj na podu. Jebote! Tko to toliko galami po hodniku, a još ni svanulo nije? Prepoznajem Božin glas. Upravo je odnekud stigao i sad buči. Koliko sam se poslije puta pitao kad taj čovjek spava, i spava li uopće, osim u autu između dvije destinacije. Čak sam ga pokušao u par navrata nasmijati da vidim da mu očnjaci nisu dulji od drugih zubi. Nisam uspio.

Tome, cimera, nema. Nije ga bilo ni sinoć. Obuvam smrdljive čarape. Izdržat će još danas. Drugih niti nemam.

Pero, intendantski časnik, već je skuhao lonac kave u kuhinji na kraju hodnika. Miris kave nas nepogrešivo privlači. Pero, žut kao prezrela kukuruzovina, sićušan, mršav tridesetpetogodišnjak, kao uostalom i svi mi, plavih očiju sa stalnim izgledom pitanja u njima, drhtavom rukom profesionalnog kockara toči kavu. Gotovo smo svi tu. Gdje je Tomo nitko ne zna, a inženjerce je Božo noćas ostavio negdje na zadatku. Razgovaramo. Osjećam se kao da se s tim ljudima znam oduvijek, zar je moguće da se tako razumijemo nakon samo nekoliko dana?

Na koordinaciji iznosim svoja zapažanja od jučer i plan za danas – desno krilo. Koordinacija završava jako brzo, svatko si je već odredio zadaće za tekući dan, a Božo zasad nema većih primjedbi, samo zapisuje.

Zdravko, nakostrušen poput vepra, već spreman čeka na hodniku: «Kuda?»

I današnja cjelodnevna konverzacija ostala je na samo toj riječi.

Policija na punktu «kod Ivajke» samo nas pozdravlja u prolazu, kao i na drugim petrinjskim punktovima. BMW čini svoje, čak niti Mošćeničani na svom «check-pointu» nisu bili znatiželjni. Petrinja djeluje gotovo normalno, tu i tamo pokoji policajac. Cesta prema Glini prazna. Odjednom u Župiću kolona vozila iz suprotnog smjera. Na čelu kolone «pinzgauer» pun vojnih policajaca, pa vojni «deutz», pa petnaestak osobnih automobila raznih marki, pa ponovno na kraju vojni «deutz». Smanjio Zdravko na desetak kilometara na sat i puzi. Zurimo mi u njih, zure oni u nas i svi se čudimo. Za razliku od «deutza», u «pinzu» sve golobradi derani, očito ročnici. Bijeli uprtači, strogo pravilno paradno držanje s oružjem među koljenima i pozdrav „na le-vo“. Nama! Naravno. U oba «deutza» rezervisti. Uglavnom bradate, čupave spodobe vire u nas ispod cerade kamiona, obučeni u SMB i do zuba naoružani. Krmeljavci, nisu zanimljivi. Zanimljiviji su oni u osobnim vozilima. Ovo su neki drugi igrači. Civilna vozila tablica zamotanih u novinski papir! U njima uglavnom čupave spodobe, ali u onim njihovim daždevnjački šarenim odorama. Zdravko i ja samo smo se pogledali i nastavili, brže, dakako.

U Prekopi desno, ravno je već dulje vrijeme za nas zabranjeno. U Dvorišću ne zamjećujemo žive duše, samo neki čovjek trpa sijeno na livadi uz prašnjav put kojim gmižemo. U Donjem Viduševcu kod kapele policija, poležali po hladu, svi spakirani, čekaju smjenu. Svraćam rodnoj kući. Majka na dvorištu, otac je otjerao krave na pašu. Danas oni preko – pokazuje prema Glini – još nisu pucali po nama, pa da bar nešto posvršavam. U bunaru najbolja voda na svijetu, čak se i Zdravko napio, bez riječi, dakako. Obećavam, navratit ću u povratku nešto pojesti. Tu dole niže kuće položaj drže policajci pa se ona i otac ne boje, veli.

Brata nalazim na bunkeru kod groblja. Stavili oni nekakvu trklju preko ceste i drže položaj. Gledam ga, puno je mlađi od mene i sada samo nekoliko ispita prije kraja ostavio je i Zagreb i fakultet i tu je. Odmah preko ograde, još cvijeće na vijencima povenulo nije, pokopan mu je najbolji prijatelj, Tomislav.

Za sada se sve snage ovdje oslanjaju na policijsku postaju i satniju Druge gardijske brigade, najviše logistički. Pravog zapovjednika nema, ali zajednički uglavnom funkcioniraju kako-tako. Napravili su nešto položaja, uvezali se međusobno i tako funkcioniraju. Prema van nemaju gotovo nikakve veze. Slavko, Demo, Dražen upoznaju me s uočenim četničkim položajima. Pokazuju gdje na glinskom groblju izlaze tenkovi na uređene položaje. Na malom trgu ispred doma gdje je uređena policijska postaja, lokalno zvanom «vulica», okupljaju se brodski policajci, treba im doći smjena. Naime, prije petnaestak dana rečeno je da će smjena biti danas, oni vjeruju iako nema nikakvih informacija o smjeni. Domaći dečki, što u policijskim, što u kombiniranim gardističkim odorama nezainteresirano puše u hladu, neki se šutaju gore na igralištu, čujem galamu. Nitko ne misli da bi samo jedna četnička granata napravila pokolj, a ovdje, na «vulici», imaju nas iz Gline. Na sreću, tog dana je i četnicima valjda bilo vruće da bi se hvatali cijevi.

Kroz Pariz i Šatornju put je očajan, rupe i prašina. Ne možemo novom cestom za Topusko pa prašimo starom do Marovića pa kroz Gređane, ni starom se dalje ne može. Tu smo. Mirko, zapovjednik policije odlazi s nama u Šumariju. Tu je Ivan, on zapovijeda Gardi. Surađuju dobro, dopunjuju se, čak su i radnu kartu nacrtali. Nije baš po propisu, ali i to je veliki napredak. Praktički su u okruženju, preostaje im samo taj nesigurni put do Viduševca. Mjerim oko 27 kilometara linije obrane koju drže.

«Da mi je barem 100 naoružanih ljudi, ja bih to ovako!» Gura Ivan olovku po karti slikovito pokazujući kako bi razmaknuo četničku opsadu.

Kod «Dva jelena» su dosta čvrsto zapriječili cestu, kažu da dolje na željezničkoj postaji ima desetak tenkova. Uvezali su se unutar, ali prema van gotovo nemaju veze ni s kim.

Topusko je gotovo pusto, nekoliko izgorjelih kuća. U dvorištu kuće ispod Šumarije vojni TAM 110, tzv. K-Šk-a. Pretražujemo ga. U stolici (taj tip vozila ima šuplje stolice posebne izrade u kojima se mogu čuvati stvari) nalazimo četničku šubaru. Stožasta, crna, čupava šubaretina s velikom kokardom, ne znam od kuda mi se javio osjećaj da je puna buha, s gađenjem je ostavljam na podu kola.

Marjan Gašljević

5 Responses to “Ratne priče: iz knjige “Zapisi s Banovine – dnevnik jednog Tekuta” 2. dio”