RATNI MEMOARI 2: Fantomi Turnja (2. dio)

DOLAZAK U VELIKU JELSU

Autocesta Zagreb – Karlovac. U zoru smo prošli naplatne kućice. Rampa je bila podignuta, kao da salutira. Opremljeni do zuba, odjeveni u maskirna odijela sa znakom ZNG-a na ramenu. Zapovijed je došla 20. rujna, dok smo osiguravali Gliboki Jarek. Darko je rekao da nas trebaju u Karlovcu. Pridružit će nas 110. brigadi koja piša krv na kordunskom bojištu. Tako su odlučili u zapovjedništvu. Za Vukovar nećemo ići.

Malo nas je to pogodilo. Zar nismo dovoljno dobri? Tamo je najgore, njima treba pomoć više od svega, a oni nas šalju u Karlovac. Pa to je 50 kilometara od Zagreba! No, dobro, prihvatili smo činjenicu da je potrebno osigurati liniju obrane na karlovačkom bojištu zbog prijetnje od strane JNA i mogućnosti proboja četnika sve do Zagreba. A to bi bilo jako loše, pogotovo zbog vojarni koje su još uvijek odolijevale našim pritiscima da se predaju.

Pojačanje nam je stiglo sa Begom i njegovim vodom. Jedva se uspio malo oprati i srediti. Veli da su ih četnici gadno isprašili na Baniji.

Pero je vozio TAM 110. Bio je oduševljen kamionom. Sjedio sam kraj njega u kabini dok se iza, u teretnom prostoru, tiskalo dvadeset dragovoljaca. Nije im bilo teško. Noge su držali na sanducima s municijom i glasno se šalili na račun Perine vožnje.

„Vozač, može izać’?”, vikao je netko.

„Jebote! Pa ne voziš krumpire!!!”

Pero se samo cerio i dodavao gas. Vidjelo se da mu godi voziti takvu mrcinu sa pogonom na sva četiri kotača, Webasto sistemom hlađenja i grijanja, moćnom grdosijom koja guta cestu iznenađujućom brzinom.

Darko i Beg projuriše pored nas u kampanjoli.

Kolona je držala razmak zbog mogućih zračnih napada. Nedavno su avioni tukli po Lučkom i natjerali policiju da se sakrije u podrume.

Pero zapali cigaretu. Pušio je više od dvije kutije na dan. Naglo se zakašlja i nakon nekoliko pokušaja ispljune hračak kroz prozor.

„Odapet ćeš od cigareta…”, rekoh.

„Prije od metka…”, odgovori hladno.

Kolona je prošla naplatne u Karlovcu i nastavila prema hotelu Korana. Došavši do Korane, parkirali smo vozila na veliko parkiralištu ispred hotela. Tamo nas je dočekao pripadnik 110. brigade, zvan Loptica.

„Jeste putovali bez problema?”, upita on Darka i Bega, koji su došli prvi.

„Bez problema.”, odgovori Darko.

„Najbolje bi bilo da požurimo sa smotrom. Nismo baš sigurni ovdje, ovako, na otvorenom. Previše nas je na jednom mjestu, a u Karlovcu i zidovi imaju oči i uši. Eto, danas smo imali situaciju kod koranskog mosta gdje su probali ući u grad, al’ su ih naši sredili!”

Postrojili smo se. Brzo smo saznali što se očekuje od nas.

„Jedan vod će sa mnom na Rečicu, kao pojačanje osiguranja prelaska rijeke Kupe na poziciji Rečica – kolodvor.”, reče Loptica, “Zapovjednik Darko će s jednim vodom biti smješten u vatrogasnom domu u Velikoj Jelsi. Taj vod pružat će pomoć našim snagama u opsadama vojarni kojih u Karlovcu ima oko trideset i šest. Samo su tri manje vojarne do sada osvojene. Dozapovjednik Beg će sa jednim vodom i pratećom desetinom biti smješten na Mostanju, kraj igrališta NK Mostanje.”

Darko mahnu rukom prema meni. “Vi ćete sa mnom.”, reče, „Uzmite stvari i odmah krećemo.”
Rasporedili smo se brzo. Pogledom sam prešao preko hotela Korana. Bio je prepun rupa od teškog naoružanja. Tko zna čime su ga sve gađali?

Kada se 110-tka zaustavila kod Vatrogasnog doma u Velikoj Jelsi dečki su sa olakšanjem izašli iz kamiona, već dobro rasklimani od truckanja na drvenim klupama. Brzo smo prebacili opremu u dom te se smjestili u velikoj dvorani gdje su se u sretnija vremena održavale svadbe. Darko me pozvao na stranu.

„Ovako stoje stvari. Pridružit ćemo se narodnoj zaštiti i vojnoj policiji u opsadi vojarni „Petrova Gora”, „Ivo Lola Ribar” i „Braće Domani”. Potrebno je osigurati hranu, vodu i napraviti smjene kak’ ne bi ljudi bili previše umorni, a onda nastaju pizdarije… Kad su umorni. U gradu ste sa civilima i treba biti oprezan. Pazite se snajpera. Dobro proučite vojarne i blokirajte glavne pravce izvlačenja, ako se ne dogovore o mirnoj predaji. Imamo motorole i čujemo se. Ako zaškripi, odmah nas obavijesti da pošaljemo pojačanje. Ja ću se naći sa zapovjednikom 110. brigade i dogovoriti daljnja djelovanja. Jel’ sve jasno?”

„Jasno da jasnije nemre bit’…”, rekoh.

Dok sam gledao kako se Darko sprema otići prema Karlovcu prišao mi je najstariji gardista u vodu. Zvali smo ga Dida. Dida je bio vozač u ZET-u. Nije mu bilo teško ostaviti dobro plaćeno radno mjesto i pridružiti nam se. Svima je bio simpatičan i nismo ga mogli odbiti. Topusko je prošao bez ogrebotine. Njegova najveća briga je bila da svi ostanemo živi i da nitko od nas ne ostane gladan. Tvrdio je da je samo sit gardist dobar gardist. Sit i napit. Cigareta mu se uvijek dimila u uglu usnica.

„Šefe, a jel su oni riješili kaj bumo mi jeli?”

Nisam o tome uopće razmišljao.

„Nemam pojma, Dida.”

„A nekaj moramo jesti?”

Okrenuo sam se i dozvao Darka, koji je upravo ulazio u kampanjolu:

„Ej, šefe, a hrana?”

Darko odgovori:

„Loptica mi je rekao da hranu dobivamo iz Pivovare, za sada. Prva klopa dolazi sutra ujutro. Organiziraj da se podijeli na sve ravnomjerno pa pošalji stražama kad vi uzmete svoje.”

„Eto, čuo si. Pošto si ti tak brižan proglašavam te ekonomom i zadužen si za hranu i piće. Organiziraj to.”

Dida izvadi čik iz usta i odgovori:

„Nemaš brige. Ne bumo mi gladni u ratu.”

Vod se raštrkao po vatrogasnom domu. Razvukli su vreće za spavanje, opremu raširili po podu, vrijedno spremajući u borbene rance sve što bi im moglo zatrebati. Čistilo se naoružanje, punili spremnici sa municijom, okviri su se lijepili izolir trakom kako bi imali više metaka na kalašnjikovu. Kacige koje smo dobili iz raznih izvora umatale su se u ostatke podrapanih maskirnih košulja i stavljao se hrvatski grb na njih. Nitko nije htio JNA kacige. S gnušanjem su ih bacilli još u Glibokom Jarku. Neki su imali američke, neki stare njemačke iz drugog svjetskog rata. Iste one koje smo dobili kad smo išli za Topusko. Svatko je nešto dodao na uniformi, neki svoj osobni stil. Bili smo šaroliko društvo, bez činova. I morali smo vjerovati jedno drugome da bi ostali živi.

________________________________________________________________________________

* Kordunsko bojište obuhvaća područje općina Slunj, Ogulin, Vrginmost, Vojnić, Duga Resa i Karlovac. Geostrateški, područje je iznimno važno zbog toga što povezuje okupirana zapadnoslavonska s ličkim i kninskim okupiranim hrv. područjima, a zbog blizine Zagreba i mogućnosti presijecanja Hrvatske u smjeru zapada. Tijekom rujna opkoljen je Slunj, u Karlovcu vlada nesigurnost zbog prijetnji iz vojarni. Rat zahvaća prostor sjeveroistočno od Karlovca, prema Zagrebu.

________________________________________________________________________________

SNAJPER

Do grada nije trebalo puno. Ceste su bile puste, kuće i zgrade obljepljenih prozora sa ljepljivom trakom djelovale su napuštene, bez svjetla, bez traga života. Ljudi su se povukli u podrume, na sigurno. Svakim danom opasnost je postajala sve veća. Neizvjesnost se uvukla u svaku kuću, svaki dom. Oko prilaza vojarni postavljeni su ježevi. Na svakom punktu bilo je nekoliko naoružanih civila iz narodne zaštite zajedno sa pripadnicima karlovačke specijalne policije Grom. Prije polaska iz Velike Jelse pripremio sam smjene straža za tri desetine, kako bi mogli funkcionirati dvadeset i četiri sata. Po šest sati dečki bi sudjelovali u akcijama držanja položaja oko vojarni. Smjene su bile nužno potrebne da ne bi došlo do umora i pada koncentracije.

Trojke su se rasporedile na punktovima nazvanim Moto, Javni WC i Libero. Mile, majstor od vojne tehnike, nosio je mali ručni bacač od 60 mm ispod ruke. U čudu sam ga pogledao.

„Kaj će ti to?”

„Šut’, sine, neće oni izići samo tako! Treba im malo motivacije…”

„A rek’o je Darko da nema granatiranja! Jesi lud! Pogodit ćeš civile.”

„Nije Mile od jučer, šefe. Znam ja sa ovom bebicom. Iš’o Mile u JNA školu za artiljerca. Dobro su me naučili pa bi bio red da im zahvalim.”

S njim je bio Čelo, niski, crnomanjasti momak, šlampavo navučene uniforme, s prevelikim hlačama i odvezanim vezicama na čizmama. Bez obzira na izgled jako je dobro znao izviđati i bio nam je od velike pomoći.

„Mislim da bi bilo dobro popeti se na ovu zgradu i pogledati kaj ima unutra.”, predloži Čelo, a Mile s odobravanjem počne mahati glavom.

„Ostavit ćemo Ajkulicu pred zgradom na straži, a mi ćemo se popesti gore.”

Ajkulica, mladić koji je po struci bio mesar pripravnik, imao je isti iskričavi sjaj u očima kao i ova dvojica.

„Nemojte srati! Nema granatiranja i točka. Jeste vi popizdili, koji vam je kurac?”

Morao sam podignuti glas iako sam još uvijek šaptao. Dečki iz narodne zaštite, sa tanđarama u ruci, zblanuto su nas gledali.

„I koji kurac po mraku možete vidjeti tamo dolje?”

„Pa ne znam dok ne vidim!”, procijedi Mile.

„A nemoj bit taki papak, jebo te, nije ovo ništa drugačije neg’ Topusko. I tam’ smo se gađali svako malo.”

S druge strane ulice smjestili su se Hammer, Pajo i Deska. Deska, stari zagrebački ribič, uvijek nasmijan i raspoložen za starogradske pjesme i čašicu više, pridružio se ekipi zbog prijateljstva s Pajom i njegovom braćom.

Pajo nije mogao dugo izdržati, te u cik – cak liniji pretrči cestu.

„Eee, šefe, a da mi pročešljamo kvart? Možda ima snajpera?”

„Samo mi to još treba… Pa da ubiješ nekog jadnika sa metlom u ruci…”, rekoh shrvano. “Kaj vas nije Beg otfurao na Mostanje da se malo ispucate.”

„Uopće nisi kolegijalan.”, veli Pajo, „Ucrvat ću se na onoj barikadi.”

„Ti se vrati tamo, šuti i čuči, a vas troje napravite to kaj ste zamislili. Bez minobacača! I mene interesira kaj rade unutra.”

Čelo je spremno otrčao do ulaza u zgradu. Mile odloži minobacač uz negodovanje.

Lagano je svitalo. Pridružio sam se Čizmi i Klobuku, koji su se nedavno pridružili satniji.

Sa danom koji je svanuo izašli su i ljudi na ulice. I dalje se moralo raditi, ići u kupovinu ili obaviti samo ono najnužnije.
Svjesni opasnosti obavljali su to žurnim hodom.

Motorola za pojasom prvo je zašuštala, potom zapiskutala i onda se javio Darko.

„Cobra 3, javi poziciju.”

„Mmmm… neke Braće vojarna, da je jebeš ak’ znam kak’ se zove!”, odgovorih.

„Pripazite. Javljeno nam je da su uočeni neki pokreti unutar vojarne.”

„Možda im se sere?”, veli Klobuk.

„Iz Mekušja izlaze tenkovi. Moglo bi biti gadno. Imamo dojavu o pokušaju uvođenja četnika u opkoljene vojarne u gradu. Budite oprezni!”

„OK. Svašta njima pada na pamet. Javim se ak’ bu pizdarija.”

Mahnuh rukom prema Paji da dođe do mene kako bi mu prenio vijesti. Pajo ponovi poznati cik – cak manevar pretrčavanja ulice. Na pola zastane, kao u čudu, pa se baci iza nekoliko prevrnutih kanti za smeće. Zvuk nalik na zujanje pčele ili ose dopre do naših ušiju.

„Snajper!”, viknu netko.

Pajo je ležao iza kanti.

„Jesi živ?”, viknuh.

„Dobro sam. Pizda me fulala!”, odgovori Pajo. „Koju pizdu materinu je mene čekao?”

Gledali smo prema neboderima zaklonjeni iza ćoška zgrade. Svi prozori bili su zatvoreni, balkoni prazni.

„Di je, jebem mu mater?!”, pitao se Čizma. Pajo se pomaknuo prema naprijed kako bi došao do najbliže zgrade i uletio u prolaz. Opet je fijuknulo i kanta je zazvonila kratkim i jasnim blang.

„Di je, di je? Mater mu jebem!”, vikao je Pajo. Hammer je lagano provirio iz mračnog ulaza u zgradu. Prstom je pokazivao na neboder stotinjak metara od nas. Podigao je četiri prsta u zrak. Pogledali smo prema četvrtom katu. Prozor je bio otvoren, rolete lagano podignute, tek toliko da se može vidjeti van. Svi drugi prozori bili su zatvoreni, rolete spuštene ili navučeni zastori.

„Možeš ga jebat. Kak’ da ga tam’ skinemo?”, prozbori Klobuk.

Pat pozicija. Nismo se mogli maknuti. Ljudi su sa prvim pucnjem nestali sa ulice. Navukao sam kacigu na glavu. Lupala me po nosu svaki put kad sam se pomaknuo. Toliko me živcirala da sam je skinuo i bacio na pod.

Jedan od policajaca trkom se prebacivao od suprotne zgrade prema njemu najbližoj. Snajper je opet zapucao i promašio. Policajac je uskočio u haustor.

Sa zgrade u koju su ušli Mile, Čelo i Ajkulica začuje se rafal. Pajo je iskoristio priliku i četveronoške otpuzao do haustora gdje je bio policajac. Snajper nije pucao.

„Dobro je. Malo se usr’o!”, rekoh.

Pajo i policajac pretrčali su do druge zgrade. I opet ništa. Tad su se ohrabrili i potegli dvadeset metara do one iz koje su dolazili hici.

Ušli su u zgradu. Mile dotrči do mene.

„Al’ su se uzjogunili unutra. Sve vrvi od četnika, majke ti!”

„Ne smijemo ništa poduzimati… Za sada… ‘Ko je pucao od vas?”

„A jebi ga, Čelo lagan na okidaču.”

„Vrati se natrag i reci Čeli da prestane sa trošenjem municije. Neću da mi ispadnemo krivi za prekid pregovora.”

„Ma pregovarao bi’ ja s njima… preko nišana…”, promumlja Mile i otrči lagano pognutog tijela dok mu je torbica sa okvirima lupala po guzici.

Pajo je izašao iz zgrade. Rukom je mahnuo da mu se pridružim. Pognuto sam pretrčao tih pedesetak metara. Oprema me ubijala. Najradije bih sve bacio sa sebe.

„Jebeni oficir se nije htio predati. Drot ga je koknuo.”, prošapta Pajo.

„Jel bio sam?”

„Skroz na skroz. On i Badel.”

„Nek to policija riješi. Vrati se na poziciju.”

Pajo klimne i otrči natrag do svog ćoška. Policajac je već javljao preko radio veze svojima da je jedan snajperist manje u Karlovcu.

 

Neno

Share

Post to Twitter

13 Responses to “RATNI MEMOARI 2: Fantomi Turnja (2. dio)”

  • This is something special! never seen this before! thank you!!!

  • Neno:

    Bonzo, hvala na komentaru!
    Essay writers, i can not believe that you read it and you liked it! Thanks.

  • tplech:

    Neno, odlično pišeš, samo nastavi! Bio bi super scenarij za film!

    Hvala na svemu što si učinio za nas.

  • Odlična ratna crtica, daj hoćemo još :)

  • Brkoni:

    Svaka cast majstore! Podsjeca me na Sven Hassela. Jos kad se sjetim da je i moj prvi teren ’91. bio blizu. D. Resa, pa do Turnja.
    Pozdrav

  • ribafish2:

    Nisam znao da si prešao u pisce.Svaka ti čast na detaljnom opisu događaja.Sven Hassel je napisao 6 ili 7 knjiga, pa bi i ti trebao bar još nekoliko dijelova. Pozdrav od Ribe

  • Strš:

    Brkoni@ Bilo bi jako lijepo da i ti opišeš svoje terene, da i njih čitamo na ovom blogu.

  • Neno:

    Riba, nis ti ja neki pisac, ali činilo mi se zgodno napisati kaj smo mi, zagrebački dečki, proživjeli i doživjeli u ta vremena kada su vladali Vjetrovi promjena i Braća po oružju.
    Pozdrav svima i hvala na komentarima, baš me vesele!

  • Brkoni:

    @ Neno bas sam procitao i 3 dio. Sve 5, osim pohvale za klopu iz Jugoturbine, uh kako ja ne volim variva, a kuhali su ih stalno. :-) Pojeo sam u ratu dovoljno konzervi da cu kad otegnem papke ostati konzerviran bar 100-tinjak godina :-)
    @ Strš mozda, razmisljao sam o tome.
    Pozdrav svima

  • Bonzo:

    Nemoj bit tolko skroman Neno, mozda nisi pisac ali imas taj instinkt ili osjecaj da pises tak da covjek cita dalje i ocekuje kaj bude. Neznam ja to objasnit, nit sam pisac nit znam tak pripovjedat ko ti :) Al uz to, bliske su mi te zagrebacke spike i to, tak da me to odmah vrati 20 godina natrag. Iskreno, svaki put kad dodjem pogledat te blogove prvo odem do UHD91 pa vidim dal ima kaj novog od Nene. Ak ima, onda se skuha kavica i krene citanje :) Pozdrav

  • Strš:

    Brkoni@ Vtijeme razmišljanja treba ostaviti iza nas jer, neprijtelj ne spava i im plan, a bit njegovog plana je da se zaboravi gdje smo bili i što smo proživjeli, a najgori dio plana je da nas ušutka i da nikome ne kažemo zbog čega smo žderali te konzerve i zbog čega od njih nismo mogli normalno na veliku nuždu. Nekima je to nebitno, ali nama koji smo sve to prošli je jako bitno jer znamo zašto, a najgore od svego je to što to nismo dobili. Nismo tražili priznanja, mirovine i povlastice, tražili smo samo slobodu za sebe i svoju domovinu, a na krajiu nismo dobili ništa osim laži na naš račun i optužbi za neučinjene zločine. Zato piši, bilo kako sve će prepraviti i ispraviti, nije bitan ni stil ni gramatika,bitna je istina, a zbog nje vrijeme razmišljanja je prošlo. Došlo je vrijeme da se djeluje.

O blogu
Pozivamo SVE hrvatske branitelje da zapišu svoje ratne priče i događaje i da nam ih pošalju
da ih objavimo. Svjesni smo da je teško proživljavati opet takve događaje, ali smatramo da
to treba ostati zapisano zbog novih generacija. Svjedoci smo današnjeg odnosa prema hrvatskim
braniteljima i Domovinskom ratu i upravo zbog toga je bitno da mi sami zapišemo istinu o najvećim
danima ponosa i slave hrvatskog naroda.

Udruga hrvatski dragovoljac 1991

E-mail: admin@uhd91.com

Kategorije
Arhive