Archive for the ‘Maćan’ Category

Vlada varljivo zatišje jer komšije u nepravilnim intervalima na Saborsko ispaljuju tek nekoliko minobacačkih projektila, iako znaju da imamo zarobljene četnike i ne mare za njihovu sudbinu. S druge strane,novopridošli branitelji se privikavaju na eksplozije i raspoređuju se na linije obrane. Osim nekolicine dragovoljaca sve su to domaći dečki koji dobro poznaju svaki šumarak i stazu, što uveliko olakšava njihov razmještaj.

Zarobljeni četnici dugo se premišljaju otkriti tko im je veza u Ogulinu jer je to naš uvjet da bi preko te veze dogovorili njihovu razmjenu. Na kraju ipak otkrivaju da Dane Mikulica, milicajac u ogulinskoj postaji može prenijeti poruku drugoj strani. Zanimljivo je to da me je Dane zaduživao oružjem i opremom po prijemu u policiju. Isti je nakon razmjene ovih zarobljenika pobjegao iz Ogulina u Drežnicu jer mu je javljeno da je otkriven. Nakon što su Srbi Drežnice i Jasenka vratili oružje koje im je podjelila JNA, Mikulica se vraća u Ogulin sve dok nije prodao stan i pobjegao u Srbiju (nije trpio nikakve sankcije što nije bio dugo vremena na poslu, a o suradnji s pobunjenim četnicima nitko ga vjerojatno nije ništa ni pitao.

Novopridošla pomoć koja je stigla u Saborsko preuzima zapovjedništvo nad obranom mjesta kojim su na čelu Hodak i Krizmanić te forsiraju razmjenu zarobljenih, pokušavajući na neki način pružiti ruku komšijama i šalju najmlađeg od zarobljenih kao kurira u Ličku Jesenicu. Isti se vraća s porukom da oni pristaju na razmjenu koja će se obaviti na ničijoj zemlji, to jest na cesti između Saborskog i Ličke Jesenice.Kurir donosi i pismo Nikole Sertića iz Poljanka koji ima rodbine u Saborskom, te isti moli i preklinje da ga uvrstimo u razmjenu.

Razmjena je dogovorena i na dogovoreno mjesto četnici dovode tri civila i zauzvrat dobivaju devet uniformiranih četnika. U vrijeme dok traje ova razmjena četnici već imaju trojicu branitelja Saborskog koje su zarobili na području poligona Slunj jer su bez ičijeg znanja krenuli prema Slunju obaviti neke privatne poslove. Četnici su namjerno izigrali razmjenu te su ova trojica branitelja mjesecima mučena u više četničkih zatvora i logoru Manjača.

Komšije nastavljaju po starom receptu i opet tuku Saborsko iz svih oružja i pod okriljem mraka napadaju linije obrane. Oformljavamo jedan izviđački vod koji svakodnevno krstari šumama oko Saborskog i pomaže gdje je to potrebno.

Prilikom jednog izviđanja u pravcu Plitvica, primjećujemo da su upaljači s postavljenih mina skinuti te tragove vršljanja četničkih grupa. U tom pravcu pojačavamo linije, a četnici po prvi puta minobacačima iz pravca Bigine Poljane napadaju Kuselj kojom prilikom ranjavaju desetogodišnjeg dječaka.Prema preciznosti pogodaka minobacačkih mina vidi se da su sada posade minobacača u rukama aktivne vojske te razaranja veća no ranije.

Izviđačka grupa nastavlja s obilaskom šuma oko Saborskog i jednog dana dok smo se nalazili u ranije iseljenom djelu Saborskog, zvanom Lug, začujemo u daljini iz pravca Čorkove Uvale brujanje tenkovskih motora. Brujanje tenkova u pokretu sve nam je bliže i shvaćamo da oni to idu ravno na nas, a mi smo podjeljeni u dvije grupe i naoružani samo pješačkim naoružanjem. Izlaskom tenkova iz šume na livade u Lugu, isti se raspršuju i otvaraju paklenu vatru bez da su nas primjetili. Brojimo dva tenka i tri oklopna transportera. Samo da posjedujemo protuoklopno naoružanje lako bi ih uništili jer su se zaustavili točno između naše dvije grupe te bili idealna meta. Nakon što su ispalili desetak granata u pravcu Saborskog isti se povlače otkud su i došli. Bilo je ovo najvjerojatnije ispitivanje naših snaga ili su se četnici ponapijali pa za okladu došli opaliti koju granatu na Saborsko. Ovo je moj prvi susret s ovim grdosijama i samo brujanje tenkovskih motora ulijeva tremu u čovjeka a kamoli kad borbeno djeluju.

Na području Luga postavljamo protutenkovske mine i redovitu zasjedu naoružanu ručnim raketnim bacačem u slučaju da četnici opet pokušaju doći ovim putem.

U prvoj polovini listopada,točnije 12. 10. 1991. godine u jutarnjim satima u selo je stigao civil iz Sertić Poljane koji nas obavještava o četničkoj grupi koju je vidio u blizini mjesta.

Odmah po dojavi okuplja se udarna grupa a za vodiča se javlja Nikola Sertić kojeg smo dobili u razmjeni za zarobljene četnike, a pošto je on iz Sertić Poljane najbolje poznaje ovaj teren. Ovaj čovjek je bio mudar i iskusan te nije dozvoljavao grupi da se kreće cestom, a on je trčao ispred i izviđao teren. Ova mjera opreza spasiti će grupu od pogibelji, jer su četnici naoružani do zuba postavili zasjedu na cesti iznad provalije potoka Sartuk te imali dobar dio ceste kao na dlanu.

Zasjeda je primjećena i dolazi do žestokog obračuna pri čemu vještina rukovanja ručnim bombama daje željene rezultate našoj strani a Petar po svom ustaljenom receptu mitraljezom krči put pred sobom bez imalo straha i zastajkivanja. Tu je i Iva Krivica koji u napucavanju s četnikom, biva pogođen u stopalo i umjesto da jauče, steže zube i prijeti ovom četniku da će mu jebati mater kad dođe do njega i uhvati ga. Vidjevši da s ovako žestokim braniteljima nemaju nikakve šanse, četnici panično bježe i pri bjegu skaču u provaliju ispod ceste, ostavljajući za sobom mrtve i osobno naoružanje.

I mi imamo pet ranjenih od čega dvojicu dosta teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od dobivenih rana preminuti će u bolnici Bihać, dok je Petar ranjen u lijevu stranu prsnog koša i nekoliko metaka pogodilo ga je u tjeme lubanje te mu je otkinut komad uha. Petar je u svom naletu prema četnicima ostao bez municije te ga je četnik potom pogodio rafalom a on pištoljem nije dozvolio da mu se isti približi, te se sam izvukao iz ove situacije.

Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice, Maricu i Mariju Matovina koje do jučer nisu imale veze s medicinskim pozivom, međutim, stručno su i hrabro zbrinjavale ranjenike. Marica, inače moja školska poznanica, došla je konvojem dragovoljno iz Rijeke napustivši udobnu kancelariju te se priključila pomoći u obrani mjesta. Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi da ga utješim, no on ničim ne pokazuje bol koju trpi, kao da njemu nije ništa govori mi da dobro pazimo na liniju obrane iz pravca Plitvica jer je od umirućeg četnika saznao da su četnici krenuli u sveopću ofenzivu na ovom području. Ne mogu vjerovati koliku ovaj čovjek ima energiju te da i u ovim teškim trenucima za njega on i dalje vodi brigu o obrani mjesta.

Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima koji graniče s vojnim poligonom. Jedna grupa kreće kamionom naprijed na kojem se postavili dva mitraljeza, a za nama ide bolničko vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez da smo naišli na zasjede i predajemo ranjenike medicinskom osoblju koje se zdušno trudi pomoći im. U mislima duboko žalim za ovim ljudima, a posebice za Petrom jer je nenadoknadiv branitelj Saborskog.

Iste noći u Saborsko stižu kolone ljudi izbjeglih iz Drežnik Grada i okolice koji su zauzele četničke snage. Zbrinjavamo ove promrzle ljude po kućama, trudeći se da im osiguramo nešto za jelo jer situacija sa zalihama hrane nije baš sjajna, ali narod je spreman podjeliti ono što još ima. Govore o zvjerstvima i paljenju od strane četnika te su se odlučili povući prema Saborskom tražeći sigurnost za svoje obitelji. Branitelji iz ovog područja stacioniraju se u području Rakovačke Uvale od kuda djeluju po neprijatelju. Oni su nama sada most prema Slunju kod evakuacije ranjenika.

Naša izviđačka grupa upada u minsko polje na području Kuselja te imamo Petra Sertića teško ranjenog u predjelu leđa (oštećena su mu pluća). U četničke ruke već je pala i Rakovica te je vozilom sada nemoguće proći do Slunja. Vozimo ranjenika noću bez upaljenih svjetala, šumskim cestama, plašeći se da je za njega svaka minuta dragocjena jer mu se u plućima skuplja krv. Stižemo u Rakovačku Uvalu i predajemo ranjenika ovim hrabrim ljudima koji će ga pored četničkih punktova odnijeti u Slunj na rukama i spasiti mu život.

Dolaskom ljudi iz drežničkog kraja u Saborsko, usprkos četničkim napadima buja život jer je prema nekim procjenama stiglo oko tisuću ljudi koji imaju veliko povjerenje u branitelje Saborskog. Srećom će ovi ljudi biti evakuirani 10. 11. 1991. u Slunj jer bi 12. 11. 1991., padom Saborskog bili svi pobijeni od strane krvožednih komšija.

Krajem druge polovine listopada pada odluka da se pokuša kroz četnički obruč provući još jedan prijeko potreban konvoj. Zalihe municije, hrane kao i zimske odjeće su nam prijeko potrebne a dijelom konvoja pomogli bi i blokiranom Slunju kao i drežničanima koji ove hladne dane i noći provode na otvorenom i ne pomišljaju se povući.

Pada dogovor da nas osmorica krenemo preko Kapele i provedemo konvoj u Saborsko. Krećemo točno u ponoć, birajući najnepristupačniji teren zbog mogućih zasjeda. Hodamo u koloni držeći ruku pred licem da nam se granje ne zabija u oči. Već je pao prvi snijeg i u vrletima Kapele ima ga petnaestak centimetara što nam otežava kretanje. Zastajemo da se odmorimo i ja uspjevam zaspati u snijegu, dečki me bude i čude se kako mi je to uspjelo. Umor i iscrpljenost učinili su svoje.

Dosta mi je bauljanja po snijegu i vrletima, te predlažem da siđemo na cestu jer smo već prošli kasarnu Lička Jesenica. Govorim dečkima da vraga sada i četnik čuči u zasjedi na ovom snijegu i predlažem da ću ići prvi, pedesetak metara ispred. Pridružuje mi se Prelac te polaganim hodom krećemo prema križanju cesta Glibodol – Dabar – Lička Jesenica. Vrijeme je smjene noći i dana to jest cik zore, jele i smreke okićene su prvim snijegom i zaklanjaju vidik. Dolazimo na stotinjak metara od križanja, to jest okretište šumskih kamiona. Pred sobom ne vidimo ništa sumnjivo i ja se šaptom obraćam Prelcu – što sam vam rekao? leži četnik pičku materinu na ovom snijegu u šumi! -. Nakon ovih riječi okrenem glavu iza sebe i na dvadesetak metara iza nas ugledam plamičke dogorjele vatre. Tisuće misli prostrujaše mi u glavi i dajem signal Prelcu i rukom signaliziram ostalim dečkima iz grupe, jer kroz misli mi je prošlo da smo Prelac i ja na nišanu i sad čekaju ostatak ekipe da nas sve pobiju. Dečki, zalegnuvši po kamenitoj cesti napraviše izvjesnu buku, no nitko još ne puca u nas. Cijelu vječnost traje dok okrećem pušku u pravcu vatre i sad osjećam olakšanje jer shvaćam da pijana bratija spava a i vrijeme u koje smo došli navlači san na oči i najčvršćem stražaru. Pužemo prema dečkima i dogovaramo se da ćemo proći pored njih ne dirajući ih jer će onda prolazak konvoja biti upitan a bitno je da znamo gdje su te ćemo ih likvidirati kad krenemo s konvojem.

Pužemo maksimalno oprezno pored njih jer da se i jedan od njih probudi može nas na brisanom prostoru sve pobiti. Prelac i ja prošli smo pedesetak metara od njih te Prelac s olakšanjem zabaci pušku o rame, a ja gledajući ispred sebe opažam lijevo od nas još jednu vatru, te upozoravam Prelca koji mi ne želi vjerovati. Hvatam ga za rame i pokazujem rukom u pravcu vatre. Pogledam natrag i vidim da naši dečki nisu prošli niti prvu vatru. Sad više nemamo izlaza, nego u grupi krenuti naprijed pa što bude. Vraćam se dečkima i rukama im dajem znakove da krenu i oni polako krenuše. Vraćam se do Prelca koji je u međuvremenu na smjeru našeg kretanja otkrio žicu protupješačke mine i kaže mi da upozorim dečke. Dočekujem dečke i svakog osobno upozoravam na minsku žicu. Kada su svi uspjeli prijeći žicu, krećem ja te shvaćam da sam potpuno iscrpljen od opisanih događaja te s mukom prelazim. Nakon nekoliko stotina metara svi smo legli potpuno iscrpljeni ali sretni što je još jednom ljubav Gospodinova bila na našoj strani.

Dolaskom u Lipice saznajemo da se konvoj sastoji od petnaestak vozila i 80 ljudi te oružju, municiji i hrani koje moramo provesti kroz četnički obruč u Saborsko. Olakšanje mi je to što sad u metar znam gdje su četničke zasjede i vjerujem u stopostotni uspjeh. Od ljudi u konvoju, izgledom se izdvaja Željko, dugokosi div, ko od brda odvaljen. On je također Saborčan, koji živi i rođen je u Njemačkoj ali dolazi dragovoljno braniti domovinu. Ovakvi primjeri ulijevaju dodatnu energiju i volju da obranimo svoja ognjišta.

Slijedećeg dana, u 4 sata ujutro pripremamo opremu i moja grupa kao prethodnica konvoja, kreće prema Glibodolu i Kapeli. U grupi mi nedostaje Prelac koji je negdje zapeo i nije se do polaska pojavio. Od ljudi iz grupe u njega imam najviše povjerenja jer smo do sada puno puta bili u akcijama i dobro se razumijemo u kritičnim situacijama. Prolazimo kroz Glibodol a lavež pasa otkriva našu prisutnost. Svjesni smo da prolaskom kroz dio sela kojim su nastanjeni Srbi naša akcija neće dugo ostati tajna ali računamo ako četnicima bude dojavljeno ,neće imati vremena da se organiziraju i dovuku pojačanja. Od Glibodola do Kapelskog Križa djeli nas 6 kilometara makadamske ceste i ulaskom u šumski dio, hodam pognut, vukući prst po cesti ispred sebe s nadom da ću na taj način osjetiti žicu mogućih protupješačkih mina. Dolazimo do olupine autobusa koji je nedavno nagazio na protutenkovske mine, iako su bili upozoreni od naše strane da idu u sigurnu pogibelj ovi ljudi, inače Bosanci na privremenom radu u inozemstvu odlučili su ipak krenuti preko Kapele u pravcu Bihaća jer njih se ovaj naš rat u to vrijeme nije ticao te su ovdje stradali na četničkim minama. Od autobusa do Križa ostaje nam još oko kilometar ceste i sad se dogovaramo kako ćemo likvidirati zasjede na Križu i omogućiti nesmetan prolazak konvoja koji čeka u Glibodolu naš znak za polazak. Odjednom zaštektaše mitraljezi iz pravca Križa i naznačiše nam da u osvajanju Križa od iznenađenja nema ništa već moramo osvojiti četničke punktove izravnom borbom. Otvori se vatra po nama i s lijevog boka, kojeg nam je po dogovoru trebala štititi brinjska grupa. Shvaćamo da to brinjska grupa puca po nama jer su kasnili s napredovanjem te od nas pomislili da su četnici. Ovdje mi prilazi grupa ljudi iz rakovičko-drežničkog kraja što je olakšanje jer prema njihovom ponašanju shvaćam da su to već prekaljeni ratnici, dolaze s drugih ratišta pomoći u obrani svog rodnog kraja. Napredujemo u pravcu Križa nailazeći na ogromne količine stabala srušenih na cestu i obilaskom jedne takve barikade,na pola koraka ispred sebe primjećujem žicu protupješačke mine. Kroz misli mi leti da sam upao u kombinirano minsko polje te je sad opasno pomaknuti nogu i tu ostajem kao ukopan dajući znak ljudima iza sebe. Prilazi mi do tada nepoznat čovjek i kaže da se dobro kuži u mine i da će on to demontirati, što i čini. Kasnije ću saznati da je ovom hrabrom čovjeku nadimak Medo (on i dvojica braće poginuli su tijekom rata, braneći domovinu).

Približavanjem Križu shvaćamo da su pucnjevi četničkih mitraljeza sve udaljeniji i da to oni zapravo bježe u dva pravca. Kasnije ću doznati da je grupa moga brata koja nam je trebala osigurati križanje cesta kod vojarne na Ličkoj Jesenici greškom upala u zasjedu na Križu i da to četnici po njima pucaju, a kad su čuli pucnjeve između nas i Brinjaka dali su se u bijeg, shvativši da će biti opkoljeni i likvidirani. Osvajamo Križ i tad mi javljaju da je grupa moga brata uletjela u zasjedu te se o njima ništa nezna. Strah me je da ih četnici nisu zarobili i odveli sa sobom. Nalazim u blizini Križa djelove njihove opreme što još potkrepljuje sumnju da su zarobljeni. Moramo nastaviti s pokretom jer nas čeka još tri kilometra ceste do vojarne i nesmijemo dati vremena Armiji i četnicima da se organiziraju te nam blokiraju put. Olakšanje dolazi kad mi javljaju da je grupa moga brata neozlijeđena i da su se priključili konvoju. Po dogovoru, iz Saborskog je svim oružjima napadnuta Lička Jesenica te na taj način odvraćena pažnja četnicima od našeg proboja. Javljamo konvoju da krene i oni to čine uklanjajući spaljeni autobus pod kojim pronalaze još neeksplodiranih protutenkovskih mina a u barikadama koje režu motornim pilama pronalaze još tucet protupješačkih mina koje uspješno uklanjaju i prolaze. U vojarni ne primjećujemo nikakve pokrete jer su se valjda iznenađeni našim probojem, zavukli u mišje rupe pa mi konvojem prolazimo bez ikakvog otpora. Četnici tek sad shvaćaju koja je naša stvarna namjera i krenut će za nama cestom koja prolazi kroz vojarnu i spaja se s ovom našom na Javorniku, te će otvoriti vatru po konvoju. Na Javorniku nailazimo na naše dečke koji su nas čekali i osiguravali nam ovaj dio puta te se srdačno grlimo u znak ovog velikog uspjeha. U trenu kad četnici otvaraju vatru po nama, većina ljudi iz konvoja misli da se to puca u znak proslave uspješne akcije i pucaju u zrak. Vidim tragove obilježavajućih metaka teške strojnice i shvaćam da smo napadnuti te uzvraćam vatru u pravcu četnika, pritom vičem ljudima da smo napadnuti i da pucaju u zadanom pravcu. Četničkom vatrom ranjena su dvojica ljudi iz konvoja a sva sreća da se četnički mitraljezac usredotočio na cisternu za gorivo u konvoju misleći da će nas tako najlakše dignuti u zrak, no cisterna zapravo nije bila ispravna za prijevoz goriva te se u njoj prevozila zimska odjeća što je bila sreća po nas. Joso Matovina ovom prilikom udara tromblonskim minama po četnicima. On sazdan u stotinjak kilograma mišića, ispaljuje ih kao obične metke a i ljudi iz konvoja otvaraju ubitačnu vatru koja ušutkava četnike. Ulazimo konvojem u Saborsko i našoj sreći nema kraja jer mi mali ljudi u svojoj želji da obranimo svoja ognjišta, srcem i ludom hrabrošću još jednom nadigrašmo do zuba naoružani, školovani četnički kadar. Doprema ovog konvoja u nama budi još veću nadu u uspjeh naše borbe do konačnog oslobođenja domovine.

Maćan