Archive for the ‘Neno’ Category

FANTOMI TURNJA

Vojarna Petrova gora izgledala je kao da je uragan maloprije prošao kroz nju. Posvuda razbacani dokumenti, nevažni pamfleti bivše vojske, ostavljeni u žurbi nasred poda. Bacio sam stvari na najbliži krevet samo da ih ne moram držati na ramenu jer mi je već i to predstavljalo veliki teret. S gađenjem sam gledao oko sebe i mislio si kako je bilo dobro okupati se u kadi punoj tople vode. Nakon odmora od dva dana gdje smo uspjeli izljubiti familiju, oprati sebe i stvari, pojesti nešto ljudski i probavljivo, vratili smo se u surovu stvarnost zvanu rat. Popunjeni s novim ljudima vratili smo se u Karlovac.

Izašao sam na poligon vojarne. Skupina gardista iz 110. zaduživala je oružje.

Dobili su nove Singapurke, SAR jurišne automatske puške, kopije američkog M 5. Za trenutak sam bio ljubomoran. Pogledao sam svoju staru kalju punu ožiljaka i njenu crvenkastu, zahrđalu cijev. A onda se nasmijah u sebi. Bit će im gadno kad potroše municiju koju su dobili. Jer, metke za kalju si mogao pronaći svuda i bilo kada, a ova puškica ljepotica ispaljivala je NATO standardizirane metke, 5,56 mm. Okrenuh se, još uvijek sa smješkom na licu dok su moji dečki pasli očima nove igračke u rukama Karlovčana.

Tamo daleko, u Haagu, postignut je sporazum o bezuvjetnom povlačenju snaga JNA iz Republike Hrvatske. Sporazum je osiguravao da oficiri i podoficiri bez posljedica dragovoljno napuste JNA najkasnije do 10. 11. 1991. To nama nije značilo puno. Naša crta još uvijek je bila gdje smo je ostavili, na Turnju. Čekala nas je kao crna rupa u svemiru. Zlokobno, ništavno crnilo. Gutač ljudskih života, rasturač ljudskih sudbina, predvorje pakla.

Tri dana smo čekali nove zapovijedi od strane zapovjedništva obrane Karlovca. Darko je stigao u vojarnu i priopćio nam da se treba razmjestiti na stare položaje, Turanj i Sajevac.

„Čujte, dečki, očekuju se kolone vozila iz Zagreba, Jastrebarskog, Karlovca. Svi oni moraju proći preko Turnja. Ne smijemo ih provocirati, napadati bez opravdanog razloga. Sladoledari su u pratnji i sve kaj napravimo ići će direktno protiv nas. Zato, samo ih lijepo otpratite i držite položaje. Primirje je i ne treba preveć pucati, da ne bi mi ispali krivi kaj su četnici tukli po Karlovcu.”

„’Ko bu kriv neg’ mi! Samo nas i krive da zbog nas rasturaju Karlovac. Najbolje bi bilo da se maknemo pa nek uđu čede u grad i niš’ im ne bu falilo.”, komentirao je Bilanđija.

„To me ne zanima. Znam samo da trebamo i dalje biti takvi kakvi jesmo. Gore, na Sajevcu, treba opet uzet’ onih 100 metara koje smo izgubili za ovih tri dana. Ne znam zakaj, ali dečki su se povukli pa se čede šepure u našem kvartu. Na Turnju treba paziti da se ne’ko iz kolone ne bi našalio i pokušao napasti. Dobro otvoriti oči, ne vjerujte nikome, ni našima ni njima! Dostava hrane je kao i obično, štab satnije je na starom mjestu, i sve je kao i prije. Složite si rance i sutra, u zoru, na položaje. Kišne gliste su obaviještene da dolazite pa ih lijepo pozdravite i preuzmite položaje. Municija je u štabu, dobro se opremite.”

„A kaj će nam kad je primirje?”, primjeti Pero.

„Baš zato.”, odgovori Darko.

„Meni se iskreno žuri odavde. Sjedimo u njihovoj vojarni kao glineni golubovi. Znaju koordinate i samo čekam kad će nas zasipat minama. Čija je to glupava ideja da nas tu smjesti?”, upitah.

„Bez brige, ne bute gladni ni žedni…”, začu se poznati glas. Nasmijali smo se. Dida se vratio, s čikom u gubcu.

„Pa, Dida, jebo te, si živ?”, zagrmi Pajo.

„Jes. Sve olrajt. Samo kaj me sad Darko ne da više u akcije već me stavil za ekonoma u štab.”

„E, prošla tvoja ratna avantura… Ne’š više lovit’ snajpere po Baščini, hehe.”, naceri se Pajo.

Za Didu je bilo vrijeme da se makne od nevolja jer, kako je krenulo, mogao je i poginuti. Sin mu je bio sa Meglom koji je stalno tražio nevolje pa bi to bila dvostruka tragedija.

Megla je, već prvo jutro, krenuo u izviđanje. Čim smo stigli na Sajevac i preuzeli položaje od Kišnih glista Megla je odlutao između kuća, kao fantom. Junior ga je pratio u stopu. Znali su sve prolaze kroz dvorišta i kuće ne koristeći se cestom i putevima. Zauzeli smo trenutne položaje, preispitali situaciju i odlučili se za akciju, bez obzira na primirje. Čekali smo da se Megla vrati.

Junior se popeo na kat kuće koja je gledala prema Šumariji. Polako je podigao glavu i promotrio okolne kuće. Sve je izgledalo pusto. Megla je polako, pognutog tijela, prišao do prozora. Junior je vidio mitraljesko gnijezdo i minobacače kod Šumarije, predaleko za bilo kakvo djelovanje. Onda skrene pogled na kuću udaljenu dvadesetak metara od njih. Sasvim blizu naših položaja uoči kako se u prizemlju nešto miče. Pričeka trenutak, a onda pokaže Megli kažiprstom smjer koji bi trebalo provjeriti. Megla lagano podigne pušku i pogleda kroz ciljnik. Prstima lagano podesi na okularu daljinu, približi sliku koliko je bilo moguće, i pričeka. Prostorija je bila prazna, sa nešto rasute robe po podu i dva otvorena ormara. Čekao je. Junior je pazio na stepenice koje su vodile na kat na kojem su se nalazili kako im ne bi netko prišao s leđa. Za sve vrijeme nisu progovorili ni riječ. Čekanje se isplatilo. Nakon nekih deset minuta pojavio se lik na vratima kuće. Otkopčao je hlače i počeo pišati po crknutoj kokoši. Tada ga je drugi lik povukao u kuću i nešto mu glasno prigovorio. Megla uzme motorolu.

Čelo je primio poruku. Poslao je Paju i Mileta po zolje dok je ostatak desetine otkočio kalje i zauzeo položaj prema cesti i dvorištu kuće. Megla je opisao kuću u kojoj su uočili čede. Pajo shvati da se radi o kući nasuprot Rihtine desetine, s lijeve strane ceste za Sajevac. Znači da će pokušati iznenaditi naše dečke kroz dvorište. Pajo otkoči zolju, otvori je i nacilja. Mile učini isto. Ispalili su istovremeno. Jedna raketa završi u krovu kuće dok je druga udarila u kat. Rihtina grupa odmah je otvorila vatru prema dvorištu kuće. U tom trenutku Megla je repetirao snajper. Laganim pokretom ruke pratio je vrata na kojima je maloprije vidio četnika. Od udara rakete u krov i zid kuće digla se prašina i sve je bilo u dimu. Vrata su bila s druge strane udara i Megla je očekivao da će tu izaći. Čuo je kako netko uzvraća paljbom iz kuće prema položajima. Nakon par sekundi prvi se pojavio na vratima. Nosio je par videorekordera u ruci dok mu se puška klatila na ramenu. Megla povuče okidač. Videorekorderi su se rasuli po zemlji.

Drugi je već uperio pušku u zrak, tražeći pogledom neprijatelja. Megla je bio brži. Junior se spustio niz stepenice i preskočio potrgana vrata te stao uz izlaz u dvorište. Još dva četnika istrčala su iz pogođene kuće i pokušali se domoći sljedećeg zaklona. U taj trenutak još dvije rakete udariše vrlo blizu te obojica popadaše na zemlju. Jedan je uspio ustati i sakriti se iza ograde dok je drugog dostigao Meglin metak. Junior je viknuo da je prolaz čist i njih dvoje nestaše iz kuće kako su i došli. Rihtini dečki zauzeli su tri kuće prema Sajevcu i pomakli se pedeset metara prema Šumariji. Čelo je svoje poveo u susret Megli. Vratili su se na stare položaje i učinili da sto metara ničije zemlje bude ispred nas. Četnik, koji se uspio izvući, alarmirao je svoje drugove te su odmah poduzeli mjere odmazde.

Dok su minobacači tukli po gradu, uništavajući civilne objekte, pročešljali smo sve zauzete kuće i javili Darku da je situacija pod kontrolom.

DAN ZA PLAKANJE

Gladni, prljavi i promrzli čekamo još jednu od svakodnevnih provokacija četnika. Kad god bi se sladoledari vratili u Karlovac počelo bi ispucavanje iz svog mogućeg oružja, kojeg su imali sve više i više. Svaka kolona koja bi prošla Turanj ostavila bi nešto lokalnim četnicima kako im ne bi ponestalo municije i mina da nastave sa razaranjem grada. Primirja su bila nikakva i vrijedila su samo na papiru. Zbog naših akcija dobili smo šamar od zapovjednika 110. brigade koji nas je nazvao kaubojima i optužio da smo krivi za razaranje grada. To je bilo tako ružno izrečeno da smo bili u stanju pokupiti stvari i otići za Zagreb. No, Darko je samo odmahnuo rukom i rekao da se ne obaziremo na riječi bivšeg oficira JNA jer se dobro zna zašto smo tu i koji nam je cilj. Iz Zagreba je došla jasna poruka. Samostalna satnija se ne miče sa Turnja dok se ne zapovijedi drugačije. Čak je odbačena ideja da se integriramo sa 102. novozagrebačkom brigadom koja je bila u formiranju.

Ostavljeni u blatu, smradu i okruženi mirisom smrti, braneći ovu tanku i krhku liniju, saznali smo da je grad heroj pao. Vukovar više nije mogao izdržati. Pomislih na to kako smo mogli biti tamo. Koža mi se naježila. Tko zna da li bi preživio taj pakao? S druge strane, ni ovaj pakao nije bio puno drugačiji, osim snaga koje su nas napadale. Teren je bio drugačiji, Srbija je bila daleko, i nisu toliko bili hrabri da bi pokušali proboj preko mostova. Pokušali su doći do Kupe, postaviti granicu Krajine, i to ih je očito zadovoljavalo. Karlovac su htjeli, ali ne toliko da bi ginuli za njega.

Znali smo da je Vukovar pao jer su se četnici glasno veselili. Čuli smo njihove povike, pjesmu, čuli smo rafale koji nisu bili upućeni nama, vidjeli smo gdje gore hrvatske kuće protjeranih obitelji iz okolnih sela, i znali smo da će taj pir, pod utjecajem alkohola, uskoro doći pred naša vrata. Kako je dan dolazio kraju tako je pjesma bila sve jača. Slavila se Velika Srbija, slavio se Draža.

Napunili smo puške, pripremili tromblonske mine i čekali. Napad je krenuo iz pravca Šumarije. Pravi partizanski napad, uz glasno vikanje „Hura!”. Spotičući se u vlastite noge, dok su im torbice s municijom zveketale oko struka, a redenici oko vrata više smetali nego koristili, četnici su prilazili prvim kućama koje smo držali u tišini, sakriveni laganim sumrakom koji se spuštao na Turanj. Levi se lagano nasmiješio, namignuo mi i stisnuo objema rukama Browninga. Protuavionac je gromoglasno rasparao sumrak. Crvene strijele poletjele su prema zgusnutoj neprijateljskoj formaciji. Već od same siline udara rasprskavajućeg zapaljivog metka nekolicina je pala, pokošena, na mokru cestu. Kao po koncu, sa svih strana, iz svake kuće, prozora, krova i dvorišta, sastavila se kiša olova, pljušteći po razularenoj hordi bez vođe i pameti. Oni koji su ostali na nogama nemoćno su pokušavali odvući svoje drugove sa čistine.

Paljba nije trajala duže od minute. Levi nije želio trošiti više ni metak na pijane budale. Gledali smo ih kako odvlače svoje ranjene prema tenku, koji se pojavio na cesti, iz pravca Kamenskog. Osa je pripremio raketni bacač. No, tenk nije krenuo prema nama. Kad su se četnici povukli i on se sakrio iza kuće. U trenutku smo pomislili da je to bilo dovoljno upozorenje da se pijan i bez plana ne upuštaš u napadačke akcije, ali Saka je javio da je krenuo napad u Mikšićima. Javili smo mu da se mora obraniti kako zna jer nemamo dovoljno ljudi koji bi mu mogli doći u pomoć. Poslao nas je u materinu i prekinuo vezu. Levi zakoči Browninga i reče da će se on sa nekolicinom prebaciti do Mikšića i pomoći Saki. Brzo smo se zbrojili i rekoh mu da požuri. Nestali su u mraku. Nadao sam se da ovdje neće više pokušati jer su vidjeli što im se dogodilo.

Dok je Levi stigao do položaja u selu Mikšići tamo je napad već počeo. Isti scenarij kao i kod nas. Istrčali su iz kukuruza te, preko čistine, navalili na branjeno dvorište zadnje kuće u Mikšićima. Meci su prštali na sve strane. Saka i desetina bili su dobro zaštićeni drvenom građom, vrećama sa pijeskom i svime što su našli u kući i dvorištu. Levi je preskočio ogradu i našao se u voćnjaku, sa desne strane četnicima. Grupa koja ga je pratila zalegla je iza drveća i otvorila vatru. Zbunjeni udarom sa desne strane koji nisu očekivali, četnici su se počeli povlačiti prema kukuruzu. Gardista koji se priključio kod zadnjeg popunjavanja satnije, nadimak mu je bio Slovenac, ustade i krene za njima. Levi ga pokuša zaustaviti, ali Slovenac je previše bio u nekom svom filmu. Jurio je, pucajući iz kalje, i derao se iz sveg glasa. Četnici su uzmaknuli u kukuruz i tamo se zaustavili. Otvorili su vatru prema Slovencu i ovaj je pao kao pokošen u travu. Glasno opsovavši Levi ustane kako bi otišao po njega, ali Danko je bio brži. Danko je također ušao u ekipu prije nekoliko dana. Silno je želio biti s nama i boriti se za svoju zemlju, kako je rekao dok se prijavljivao u stožeru satnije, u Remetincu. Sakini dečki neprekidno su pucali prema kukuruzu i pokrivali izvlačenje ranjenog gardiste. Danko mu je prišao i povukao ga za ruku. Naglim trzajem nabaci Slovenca na leđa i pokuša ga maknuti do prvog zaklona, ali nije mogao. Levi je pokušao priskočiti u pomoć i doći do njih, ali ga zaustavi rafal s druge strane. Danko napravi dva tri koraka, nesigurno se klateći sa Slovencem na leđima. Tada se začu jedan reski pucanj i Danko zajauče i pade. Snajper još jednom opali kako bi bio siguran da je dokrajčio gardistu koji je izvlačio ranjenika sa čistine. Levi podigne oprezno glavu i pogleda u smjeru ove dvojice. Ni Slovenac ni Danko nisu davali znake života.

Rafalna paljba nastavila se još nekoliko minuta i kad su Sakini bili sigurni da četnika više nema priskočiše u pomoć ranjenima. Doc je već bio spreman sa vozilom. Položili su obojicu u sanitet. Levi je uskočio kao pratnja dok je Doc nagazio gas. Do Švarče su stigli za desetak minuta. Slovencu su doktori spasili život i zakrpali ga na vrijeme dok Danku nije bilo pomoći. Krvarenje je bilo prejako te je iskrvario na putu za bolnicu.

KARAVANE PROLAZE, A PSI LAJU

Sada je već bilo sasvim sigurno da je karlovačka brigade oformljena do kraja. Sve više su se poduzimale akcije u koje nismo bili uključeni. Naš zadatak bio je obraniti liniju koju smo držali bez obzira na događanja lijevo ili desno od nas. Tamo su se odvijale akcije koje nisu završavale kako se očekivalo i gdje god bi udarili ne bi učinili ništa pametno. Darko je trebao otići u Zagreb na konzultacije o daljnjim zadacima satnije pa su me pozvali u stožer kako bih ga mijenjao. Računali smo da će nas pripojiti 102. novozagrebačkoj brigadi koja se formirala već neko vrijeme. Bilo je logično da iskoriste naše znanje i ratno iskustvo jer se radilo o mobiliziranom ljudstvu bez ijednog dana ratovanja.

No, Darko nije stigao na sastanak jer je doživio prometnu nesreću i završio u bolnici. Iz zapovjedništva su nam javili da ostajemo na Turnju i da Zapovjednik obrane Zagreba ne dozvoljava da nas se spoji sa 102. brigadom. Tako sam zapeo na Mostanju, a Cobre na Turnju. Iz Zagreba su kretale kolone vojnih vozila iz vojarni koje su se dogovorom praznile. I sve su prelazile preko mostova, kroz Turanj pa na Vojnić. U pratnji su bili sladoledari kako im se ne bi što dogodilo. Kad bi se sladoledari vratili, prošli Karlovac, četnici su obavezno otvarali artiljerijsku vatru po gradu.

„A da uzmem još koji sanduk municije?”, upitao je Čelo prije odlaska na položaj.

„Uzmi, primirje je.”, rekoh.

Dobili smo obavijest da će brigada pokušati osvojiti Šanac i Jelaše. Naš je zadatak bio štititi desni bok u slučaju protunapada četnika. Čelo je ubacio sanduke u UAZ-a, pozdravio me, uz smiješak, i napomenuo da ne brinem jer će on municiju podijeliti svima. Na Turnju je bila cijela satnija. Razvukli smo se po cijeloj liniji odgovornosti kako bi izgledalo da nas ima puno više nego što nas je realno bilo.

„Misliš da bu nekaj od toga?”, upita Dida, dok smo gledali kako Čelo odlazi prema Turnju.

„Misliš na Šanac?”

„Pa, da?”

„Mislim da ne bu. Šanac je k’o tvrđava. Moraš ga prvo dobro rasturiti granatama da bi ga pješački napao. Ovako, oni su u prednosti. Imaju i tehniku i logistiku.”

Dida odmahne rukom i stade spremati manjirke u kuhinju. Pogledom sam potražio Doca. Prtljao je nešto oko saniteta.

„Doc!”

„Jes men!”

„Danas mi se nemoj zgubit u gradu. Moglo bi biti fajta tam’ gore.”

„Ne bum. Zato se i pripremam.”

Nije mi preostalo ništa drugo već sjesti u kuhinju i namjestiti motorolu pred sebe. Radio Karlovac svako malo pozdravljao je hrvatske branitelje, ma gdje bili. Svirali su naše pjesme po željama. „Brothers in arms” grupe Dire Straits je baš završavala. Svako malo sam zvao i pitao kakva je situacija. Ništa se nije događalo. Činilo se da će dan proći bez sukoba dok nije grunula prva granata. Naša. Brigada je počela minobacački napad na potezu Jelaši – Šanac, kao pripremu za pješadiju. Nakon par minuta počelo je i puškaranje. Izašao sam ispred kuće i osluškivao. Tada se javi Rihta sa položaja u Sajevcu, pa Čelo sa Mikšića. Četnici su počeli pritiskati naš bok. I granate su počele fijukati preko nas. Iz vojarne Kamensko zapucali su minobacačima prema gradu. Gore, na Jelašima, 110. brigada pokušavala je zauzeti položaje što bliže Šancu ali otpor je bio prejak te su morali odustati od daljnjeg napredovanja. Lijevo od njih, Cobre su isprašile četnike natrag na pozicije i sve je ostalo kako je bilo. Grad je opet dobio porciju olova dok su u zapovjedništvu iscrtavali na karti neznatni pomak brigade.

Doc se smješkao i govorio:

„Danas je bio dobar dan. Nitko nije najeb’o…”

Svaki put kad nije morao juriti kako bi zakrpao nekog od naših i vozio u bolnicu njemu je bio dobar dan.

Već drugog jutra krenula je akcija 129. brigade prema Gornjem Mekušju. Sada s naše lijeve strane nastade krš i lom. Ponovo smo zaštitili bok kako bi akcija bila provedena što bolje, ali vojarna nije osvojena. Napad je odbijen, a brigada je imala veći broj ranjenih. Zanimljivo je bilo pratiti te odluke zapovjedništva krajem studenog. Kada su vojarne Kamensko i Mekušje bile najranjivije i kada smo predlagali da ih napadnemo i osvojimo to nam nisu dozvoljavali. Bilo je logično da udarimo na njih jer smo se nalazili u klinu, između tri vojarne, te nam je bilo u interesu da se tog klina oslobodimo. U vojarnama su bili ročnici i rezervisti koji nisu bili spremni na sukob s nama, pogotovo zbog priča o „krvoločnim ustašama” poslanim iz Zagreba da ubijaju i kolju „nevinu srpsku decu”. No, politika karlovačkog zapovjedništva još se jednom poigrala rata te tu mogućnost odlučno odbacila. Sada, kada su ročnici izašli iz njih i uputili se kućama, a u njih ušle četničke snage potpomognute profesionalnim snagama JNA, svaki napad bez jake podrške tehnike i ljudstva bio je osuđen na propast. A tu snagu Karlovac još nije imao. I našu satniju je već dobro načelo dvomjesečno ratovanje na Turnju, bilo nas je sve manje pa nismo više ni pokušavali napadati jačeg i opremljenijeg neprijatelja. Bilo je bitno zadržati osvojeno i ne dopustiti da četnici uđu u grad.

Što je bilo najbolje od svega, ne samo da su kolone vozila bivše JNA odlazile preko Turnja već su i dolazile. Tako smo po zapovjedi morali ispratiti kolonu od 174 vozila i 204 osobe preko Turnja za Zagreb. Ne znamo još ni danas kuda su ta vozila išla i tko su bili ti ljudi te nam je sve više situacija u Karlovcu postajala smiješna i nelogična. Svakim danom smo primali porciju metaka po položajima i svaki dan smo razmišljali o tome tko je sljedeći, a oni su se dogovarali i pregovarali kao da smo na tržnici.

Karavane su prolazile, psi su lajali, i ništa više nije bilo kao prije. Prosinac je donio prolazak konvoja sa vojnog aerodroma Pleso, raketne baze Kerestinec, i vojarne „Maršal Tito” . Kamioni i kamioni naoružanja, raketnih i lansirnih sustava, avionskih dijelova i tehnike, prolazio je ispred naših noseva. I kada bi zadnji kamion nestao prema Tušiloviću, a novinarske ekipe pokupile svoje krpice i otišle sa Turnja, počelo bi razaranje grada. Sustavno i planski.

VRAĆAM SE ZAGREBE TEBI…

Napokon, već pomalo siti svega, dočekali smo dan kada je došlo do smjene. Zajedno sa jednim od zapovjednika novoformirne satnije krenuo sam u pokazivanje položaja koje trebaju preuzeti. Prolazeći kroz dvorišta, ulazeći u kuće kroz prozore i izlazeći iz njih preko terasa, trčeći preko otvorenih prostora kako bi izbjegli snajper, kližući se na ledom okovanim površinama, jedva stigosmo do prvih punktova. Čelo se samo nasmijao gledajući nas kako padamo na guzice prilikom ulaska u dvorište kuće.

„Sorry, nema soli….”, hihotao je.

Zapovjednik se samo kiselo nasmiješio, dok je njegov kolega, vjerovatno neki čato, zapisivao nešto u bilježnicu. Pregledao je položaj sa očitim gađenjem na licu. Nekako s nevjericom upita:

„Zar vi ovdje nemate struje?”

Primjetio je da smo ga pogledali u čudu, ali on nastavi:

„Zapiši i to. Trebalo bi kablovima dovući struju do ovih položaja i telefonsku liniju. Kakva je situacija s vodom?”

I dalje smo zijevali u njega.

„Molim te, zapiši i to. Voda nije za piće i trebalo bi osigurati cisternu s pitkom vodom.”

Čato i to zapiše. Zapovjednik, ozbiljnog i zabrinutog lica, prozbori ispod glasa, da gardisti ne čuju:

„Ja stvarno ne znam kako ste vi ovdje izdržali dva mjeseca?”

„Pa, ako uvedete struju i vodu, vjerujem da ćete vi to puno lakše podnijeti.”, rekoh, smiješeći se. Čelo se okrene u stranu kako se ne bi primjetilo da umire od smijeha. Pomislih:

„Čovječe, jel ti uopće imaš pojma gdje si došao?”

„Sve ćemo mi to srediti. Ne može vojska biti na hladnom, bez struje i vode. Logistika nam je sada izvrsna pa će to biti puno lakše nego prije. Recite mi da li vam odgovara smjena 21. prosinca?”, opet će zapovjednik, mrtav – ozbiljan.

„Kad god vi budete spremni.”, odgovorih.

„Onda, nek bude 21. Obavijestit ću zapovjedništvo o položajima, potrebama i smjeni. Možemo li sada natrag?”

„Ali, niste vidjeli sve punktove?”

„Neka. Ovo je dovoljno.”

Čelo nije uspio zadržati jezik za zubima i progovori:

„Je, ovo je jedan od boljih! Tamo preko plivaju u govnima jer je WC zaštopan…”

Zapovjednik ga je kratko pogledao i, uz uzdah, odgovori:

„Ah, da. I to treba sredit’.”

I čato zapiše da se na Sajevcu pliva u govnima.

Osvrnuo se još jednom, pogledao prema kućama udaljenim pedesetak metara, i primjeti dim iz dimnjaka.

„A tamo su isto naši položaji?”

„Ne. Tamo su četnici.”, odgovorih kratko.

„Tako blizu?”, začudi se on, a ja opet pomislih:

„Bože dragi, gdje si ti bio do sada?”

U stožeru je vladalo dobro raspoloženje. Pospremale su se stvari, skupljali dokumenti, pregledavala vozila ili ono što je od njih ostalo. Dida je radio posljednji popis namirnica i posuda za hranu, mješina za vodu i ostalih sitnih stvari koje je namjeravao ostaviti Karlovčanima. Haši Buši i Bilder zbrajali su municiju, raketne bacače, mine i bombe koje smo također namjeravali ostaviti snagama koje su nas odlučile smijeniti. Nije nam bilo potrebno vraćati za Zagreb silnu opremu jer je naše skladište u tvornici Mega bilo dobro opremljeno.

Karlovčanima će dobro doći sve što im ostavimo, bar za početak. Na položajima su dečki spakirali rance. Bili su veseli što će dočekati Božić sa obiteljima. Već dugo nisu osjetili toplinu doma i najveći poklon, koji su mogli dobiti ispod bora, bio je dolazak kući. Organizirano su se desetine prebacivale do svakog od naših punktova. Kako je koja smjena nastupila, grupe su se vratile do Mostanja, ukrcale u Stodesetice i zaputile prema Zagrebu. Nismo pravili veliku gužvu i kolonu na cesti kako četnici ne bi shvatili da se nešto događa i zasuli nas minama. Najvažnije je bilo, u miru i tišini, učiniti primopredaju položaja i nestati iz Karlovca. Kada je posljednja grupa stigla u Mostanje i obavijestila me da su svi položaji popunjeni od strane 110. brigade, pozvao sam zapovjednika satnije za stol. Dida je natočio domaće rakije i nazdravismo za sreću i zdravlje i što skoriji završetak rata.

„Eto, mi smo svoje odradili. Što ćemo dalje i kuda, ne znam, ali ova priča je završena.”, rekoh, ispijajući rakijicu koja je fino zagrijala želudac.

„Nek vam je sa srećom.”, odgovori zapovjednik, „Nadam se da će i nas pomilovati.”

„U to ime…”, nazdravi Dida i sukne rakijicu brzinom munje.

Zapovjednik potpiše dokumente o primopredaji opreme, zahvali nam se na svemu i ode. Ostali smo u kući koja nam je pružala utočište sve vrijeme boravka u Karlovcu. Dida je uzeo krunicu sa zida, ispod Franjine slike, i poljubio je.

„Ona ide z menom…”, reče kratko.

Haši Buši je već potrpao stvari u Kampanjolu. On i Bilder bili su spremni za polazak. „Onda, vidimo se u Zegeju?”, upita Haši Buši.

„Sljedeće godine, prijatelju.”, odgovorih, „Pozdravite familiju i sretan vam Božić.”

„Sretan Božić i tebi, gazda.”, odvrati Bilder.

Mahnuše i Kampanjola zaruži niz cestu, lagano, bez jurnjave i žurbe. Protrljah ruke jer je već bilo hladno kao na Sjevernom polu, huknem topli dah u dlanove i upitah Didu:

„Jesmo spremni?”

„Za doma, spremni!”, viknu Dida, ponovivši dobro poznati stav sa uzdignutom desnicom.

„Pa, pozdravi se sa Turnjem, stari. Tko zna kad će nas opet vidjet’?”

Dida se okrene prema Turnju, mahne rukom i zapjeva:

„Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save, vraćam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…”

KRAJ

_____________________________________________________________________

Ratni put S.S. Novi Zagreb – Cobre

* Na inicijativu tadašnjeg sekretara Sekretarijata narodne obrane Novi Zagreba Rajka Dumančića, nakon 31. ožujka 1991. (Krvavi Uskrs) počinje veća akcija popisa dragovoljaca iz Novog Zagreba. Dio dragovoljaca već je u to vrijeme bio organiziran u dragovoljačke oružane skupine (DOS) ili je bio u postrojbama MUP-a. Dragovoljačka samostalna satnija „’Cobre” iz Novog Zagreba formirana je 29. lipnja 1991. i bila je popunjena isključivo sa v/o dragovoljcima koji su imali prebivalište u Novom Zagrebu. Kroz samostalnu satniju „Cobre” je od 1990. do 1992. godine prošao je 271 dragovoljac. Nakon formiranja izvršena je kratka obuka, opremanje i smotra SS „Cobre”. Zapovijed za borbenu upotrebu SS „Cobre” primila je od zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a.

U 1991. postrojba je sudjelovala u obrani Topuskog, zajedno sa 2. gardijskom brigadom ZNG-a „A” „Gromovi”, 110. br. ZNG „R” Karlovac i postrojbama MUP-a na domicilnom bojištu. Nakon pada Topuskog, satnija izvodi obrambena b/d na području Gornja Bučica.

Satnija bez voda je dodana 1/110. br. ZNG „R” i izvodi obranu područja Turanj na karlovačko-kordunskom bojištu, a sa jednim vodom osigurava vojno skladište u Dubokom Jarku u Sesvetama.

U 1992. izvodi obrambena b/d područja Lijevi Štefanki na Kupi u OG Zagreb.Poslije kraćeg odmora u sastavu TG-145 upućuje se na južno bojište. Nakon povratka s južnog bojišta sređivanju i popuni sa TG-153 izvodi obrambena b/d na istočno-posavskom bojištu.

U postrojbi je tijekom Domovinskog rata 1990.-1992. poginulo pet pripadnika

– 1991. – četiri,

- 1992. –jedan pripadnik.

Samostalna satnija je borbeno djelovala do 27. srpnja 1992., a većina dragovoljaca prelazi u sastav 2. gardijske brigade TG – 145. br iz Dubrave i u druge brigade OS RH.

_____________________________________________________________________

Neno