U  osnovnoj školi su nas podučavali da odijelo ne čini čovjeka. Da ne treba gledati površinu već zagrepsti dublje kako bi došli do onoga što čovjek uistinu jest. Nisam baš siguran da bi uvijek došli do onog najboljeg, no vratimo se mi na odijelo. Mogao bih se složiti donekle da odijelo ne čini čovjeka, ali ga definintivno predstavlja i opisuje. Možete zamisliti najbolje Armanijevo odijelo, ono samo po sebi već nešto govori; govori da morate imati novaca ili stila, ili oboje. Iako je nositi dobro odijelo idiomski mjerilo uspjeha, pitanje je kako ste do njega došli. Drugim riječima, ako ste kupili Armanija i navukli ga odmah na sebe, ne postajete time gospodin. Dapače, ako nemate manire gospodina, naglasit će vaše nedostatke, jer kontrast između vašeg ponašanja i tog stylish odijela neće ići vama u korist. U tom slučaju, bolje se držite traperica ili trenirki, primjerenije je i vama ugodnije. Naravno, nitko se ne rodi s određenim kodeksom ponašanja, već ga stjeće tijekom odrastanja, pa ako ste voljni i željni promjena, uskoro će Armani biti vaša savršena uniforma.

Ono što treba odmah maknuti ovdje su teenageri. Mislim, ne maknuti na ružan način, već u traženju svog identiteta i samopotvrđivanja proći će razne faze stilova i oblačenja, no, ako i njih malo pažljivije pratite, moći ćete nazrijeti njihove karaktere, ali i potencijale. To, naravno, ne znači da se ti potencijali moraju nužno i realizirati. Nažalost… Bilo iz subjektivnih ili objektivnih razloga.

Odjeća nakon fakulteta ili nakon vaše 20 godine, ako niste prpošan student, govoriti će o vama. Ako zagledate u način odijevanja, on vrlo često govori o tome koliko privređujete, i ne nužno povezano, iz kakvog miljea dolazite. Možda su ovo stereotipi, ali ih je teško preko noći razbiti; nećete vidjeti povijesničara u trenirci i tenisicama. Možda eventualno tijekom sportskih aktvnosti, iako sterotip implicira da ćete ih teško i vidjeti u takvim aktivnostima.  Odjeća će vrlo često otkriti milje, ali i vaš karakter. Ako je djevojka decentno obučena, bez ogromnih dekoltea, minica veličine donjeg rublja ili traperica koje pokazuju pola stražnjice, teško da skače po narodnjačkim stolovima, da je najglasnija u društvu ili da je liberalnijeg seksualnog poimanja. Da, možda se možemo pozvati na onu, „tiha voda brege dere“, ali mislim da to ovdje neće biti slučaj. Isto tako ćete izuzetno rijetko, tek toliko da iznimka potvrdi pravilo, susresti (ozbiljnu) spisateljicu, profesoricu na fakultetu ili intelekutalku u gore navedenoj odjeći. Naravno, pritome ne mislim da su za intelekutalni status meritorni fakulteti, pogotovo ne oni masovni poput pravnog ili ekonomskog. Naravno, ne impliciram da je sexy i ženstveno odmah pretjerano i vulgarno, ne daj Bože, ali upravo mjera pokazuje ukus i stil. Eh, cipele, one su tek pravi iskrivljeni statusni simbol. Cipele uvijek govore koliko koštaju. Kod odjeće se možete zabuniti, ne znati ponekad procijeniti, ali cipele ne lažu. Ni muške, a kamoli one ženske. Jednostavno, na cipeli kao da je ispisana cijena. Naravno, statusni simbol je onima površnima i duhovno skromnima, ali povremeno govori i o drugim stvarima. Recimo o pedantnosti i ponekad o higijeni. Pa čak i o geografiji . Ako dolazite iz ruralnijeg dijela, cipele će vam prije biti uprljane, nego ako ste sišli iz stana u centru grada. Nije potcjenjivanje nego fakt.

Cipele su i moja opsesija. Nažalost, nisam ni ja stanovnik Centra ali ni prvak u održavanju cipela. Nije baš da su mi blatnjave, ali ne održavam ih baš najbolje. Ne brinite, nisam tako aljkav u ostalim higijenskim navikama .

Osim po čudnoj odjeći u vrlo kolorističnim bojama, prvenstveno su košulje i čarape u pitanju, uvijek sam bio prepoznatljiv po cipelama. Cijeli moj image je baziran na „čudnim“ cipelama. Uglavnom su to Creeper cipele, tzv. Kripersice koje su ponovo ušle u modu, ali u onu žensku. Ove cipele su bazirane na izgledu cipela pedesetih godina. No, postoji kvaka. Osamdesetih godina prošlog nam stoljeća, dogodio se veliki povratak Pedesetih, pa su tako i razni proizvođači okrenuti subkulturama počeli proizvoditi obuću za rockabilly potrebe. Kako su to bile pretjerane i superkričave osamdesete, tako je i dizajn bio pod tim utjecajem te smo u dućanima dobili prenaglašene pedesete, odgovarajuće vremenu u kojem su se pojavile. Taj izgled i pristup se zadržao pa sam ja tako kao lojalni konzument  i dan danas u rodnoj nam državi uzrokom čuđenja kad je obuća u pitanju. Za utjehu, sjećam se da su moje cipele primjetili u Las Vegasu i Liverpoolu, no, tamo su ih, možda licimjerno , hvalili.

Što se pak tiče odjeće koju nosim, nju dakle obilježavaju jarke i upadljive boje. Za to je kriv također rock and roll.

Naime, kako su prvi heroji rocka, poput Elvisa, bili inspririrani afroameričkim izvođačima, tako su preuzeli i njihovu modu. Crna populacija je u to doba nosila tamna odijela, jer su takva bila u opticaju, a da bi naglasili kontrast i istakli se, nosili su kričave detalje, crvene košulje, roze rupčiće, čarape upadljivih boja i tako su te još uvijek ponekad emancipirano percipirane boje postale dijelom rock and rolla, ali i moje garderobe.

Imam crvenu masku na svom mobitelu. Da samo znate koliko puta sam čuo od tzv. frajera podrugujući ton:“Kak’ možeš imat crvenu masku?!“. Ciljaju naravno na to da je feminizirano nositi crveno. Sve dok im ne pokažem da je to maska nogometnog kluba Liverpool. Onda se njihovi „machoidni“ mozgove primire.

Sigurno je da treba i hrabrosti i gluposti da bi čovjek furao svoj film. Čak i ja gledam na to kao na zaostali dio svog adolescentskog odrastanja. Iako se vrlo često trudim da me ljudi zavole, ponekad i iz inata sam svoj, nezadovoljan okruženjem u kojem živimo. A uvijek sam sam sebi mantrao:“ Budi loš, budi dobar, budi gore, budi dole, ali Marekoviću, nemoj biti isti!“.

Drugačiji definitivno jesam, a da li je to dobro ili loše, to je stvar vremenske, ali i vaše osobne percepcije. Uostalom, imate pametnijih stvari nego misliti o meni.

U svakom slučaju, bez obzira na ovaj tekst, nosite ono u čemu se osjećate svoje i ugodno,

shake it, don’t break it,

vaš Robert.

Večeras u Pepermintu K U L U Š I Ć T W I S T!
25 godina poslije rođenja originalnog “Blue Moona” okupit će se
FANTOMI tek po drugi put od razlaza 1994.!
Za ovu priliku skupit će se još jedni heroji ovog kultnog programa, a riječ je o
grupi MOONLIGHT CATS!
Spremamo i jednu projekciju sjećanja, a naravno, bit će tu i
Original plavomjesečni DJ – TOMO RICOV!
Srijeda ali stvarno od 22 sata, upad standardno 20 kuna nakon deset sati!