Nisam više klinac i mnoge stvari sam naučio u životu, no, još uvijek ni približno nisam uspio shvatiti tajnu koja se zove – žena.

Od malih nogu se oduševljavam ženama. Dok je drugima doseg u vrtiću bio razmišljati da li će nositi lopatice ili pikule u pješčanik, ja sam već imao simpatije te se „ozbiljno“ počeo zaljubljivati; još uvijek se sjećam Željke i Patricije … . Ne znam da li tako nešto ide genetskim putem, znam da mi ni djed ni otac baš nisu bili „bubice“, ali moj muški radar proradio je odavno. Nedavno, prilikom jedne svirke u dvorani Vatroslava Lisinskog, prišla mi je majka jednog od mojih kolega iz osnovne škole i prepričala mi njen prvi roditeljski sastanak. Naime, njen sin se pridružio našoj generaciji  tek u četvrtom razredu, dakle sa svojih jedanaest godina te joj je ,naravno, prilikom tog roditeljskog bilo sve interesantno i novo. Iako nije poznavala niti jednog učenika, moje prezime je odmah zapamtila. Prilikom tog sastanka, razrednica je upozorila na Marekovića i rekla otprilike ovako: „Znate, drugi dječaci u razredu još ni ne gledaju djevojčice, jedino ih „on“ gleda, znate, onako…“

Sad se čovjek pita da li je to prokletstvo ili sam samo bio napredan ?

Svoj život sam proveo više u „bečarskoj“ fazi nego u monogamnim zajednicama. Često puta sam pokušavao shvatiti koji su razlozi toga. Jedan od njih mogao bi biti i taj što me prva cura ostavila. Bio sam novozagrebačko radničko dijete, a skije sam vidio samo na televiziji. Moja prva ljubav bila je sa Šalate te je naravno odlazila na skijanje i tamo pronašla prigodnijeg momka, što me slomilo, ali i u meni probudilo klasni bunt ).

Drugo, uvijek sam bio hipersenzibilan, tako ne samo da su me slamali prekidi, nego su me, bez obzira na slatke početke svake veze, trošili i uvodnici. Nespavanje, gubljenje apetita i nepovjerenje u osobu koju još ne poznajete ( kaže se: „Tko se opeče, puše i na hladno!“ ) zna biti jako naporno, pogotovo ako ste intenzivna osoba poput mene. To otprilike izgleda ovako: dok drugi donesu cvijet, ja donesem tri, dok drugi odvedu na kolače, ja kupim cijelu zdjelu, dok drugi skidaju zvijezdu s neba, ja odmah maznem cijelog Velikog medvjeda …, što za partnera zna biti izuzetno simpatično, ali malo partnera može ravnopravno parirati tolikoj pažnji, što ih vrlo često zbunjuje i sputava u vezi. U većini svojih veza uspio sam pronaći zajednički jezik sa svojim partnericama, no, kao da me put do toga uvijek potrošio i kao da sam jednostavno na kraju pri tome izgorio te izgubio bilo kakav interes. Jednostavno, kao da nemam sposobnost prebaciti vezu u onu daljnju, ozbiljniju brzinu te to pretvoriti u nešto trajno, kvalitetno i doživotno.

Ili, možemo se pozvati na ono najbanalnije: “ Možda još nije naišla prava? “.

Mislim ipak da je to floskula i isprika, da smo svi sreli nekoga tko bi nam odgovarao, samo je pitanje da li smo ga prepoznali, dali mu šansu ili ga možda tek prelako otjerali od sebe …

Naravno da su otegobne okolnosti moj posao i način života: muzikant, noćni život, puno žena u mom poslu…, ali o pogledima drugih na mene sam već pisao pa ću se danas ovdje zadržati na svojoj percepciji.

Nedavno je jedna moja draga prijateljica rekla da sam kao „kamp za obuku“.

Naime, u zadnjih desetak godina, partnerice su bile mlađe od mene i uvijek sam se svojski trudio, pa čak iako to nije išlo meni u korist, učiti ih da se osamostale, probude, trgnu, izbore za sebe, da ugrabe od života što žele i da otkinu što veći dio kolača poštujući svoje afinetete, ali naravno pritom ne mislim pod svaku cijenu i preko mrtvih. Iako to pomalo ispada iz konteksta veze, nekako sam imao učiteljski poriv, dati im nešto, ne samo kao partnerima, već kao prijateljima ili samo kao ljudima.

E sad zvučim kao anđelek, naravno da imam ja svojih mana, tko ih nema uostalom, temperamentan sam, napravim glupost, kažem nešto što i ne mislim, nažalost, puno prije naše najdraže osobe upoznaju ono najgore od nas, nego tek prolaznici u našim životima …

Lagano ulazim u srednje godine, što god to značilo, i pitam se neuspješno: što je pravo, što je krivo i da li sam mogao bolje. Nisam od onih koji žale gledajući u prošlost, pomalo fatalistički, mislim da što se trebalo dogoditi, da se i dogodilo. Pokušavam izvući pouku iz svega što sam prošao, no, čini mi se da me iskustvo čini sve zatvorenijim, uplašenijim i usamljenijim. Čini mi se da sve teže izgovaram „volim te“ i „oprosti“.

Čudna je ta moja fascinacija ženama, balansira od osjećaja nepodnošljivosti do slijepog obožavanja. Ja sam jedna čudna vaga ( u horoskopu), nikad nisam u balansu, ili sam gore ili dolje. Ne podnosim koliko se žene predomišljaju i koliko su nekonzistentne, a obožavam kad su pametne, racionalne i kad se smiju.

Obožavam kad dolaze, i ne volim kad odlaze …

Iako mi se čini da nikada neću savladati disciplinu monogamnog dugotrajnog druženja te iako zvuči kao floskula, stvarno nikad ne znaš što te čeka iza ugla; možda me za godinu dana sretnete kako guram kolica s prstenom na ruci .

I još nešto za kraj; kada smo sa Swingersima snimali album posvećen Ivi Robiću, „Samo jednom se ljubi“, novinari su naše poznate drage goste na tom albumu pitali da li se stvarno samo jednom ljubi, i uglavnom su odgovori bili negativni. No, IPAK mislim da se samo jednom ljubi, jer kad jednom dođe vrijeme da napravimo završni račun i kad budemo odlazili s ovog svijeta, u misli će nam sletjeti i pred očima se pojaviti samo jedno, uistinu, samo jedno voljeno lice…

Shake it, don’t break it!

Vaš Robert!

P.S.: Večeras retro plesno ludilo PEPERMINT TWIST, u Pepermintu naravno,

vidimo se …