Uvijek se implicira kako su muškarci ovisnici o televiziji. I da daljinski upravljač uvijek mora biti u njihovom posjedu. U mojim monogamnim fazama, daljinski je uvijek morao biti i u mojoj ruci. Često sam razmišljao zašto je to tako, zašto muško mora upravljač imati pokraj sebe i u stvari došao do jednostavnog zaključka. Za početak, žene su jednaki ili čak i veći ovisnici o televiziji, sjetite se samo sapunica i vjernog praćenja istih. Dakle, nije stvar u televiziji, već u daljinskom. Možda se implicira da muškarac ima više vremena za gledanje televizije jer još uvijek žena više, ne svojom voljom, gravitira kućanskim poslovima. Koliko god to šovinistički zvuči, istina je ( ne gledajte mene, ja živim sam :) ). E sad, daljinski, stvar je jednostavna. Posjed. Stvar je u posjedovanju, odnosno muškarac voli posjedovati pa time i voditi, čitaj upravljati, imati sve pod kontrolom i to je cijela mudrost. Kako posjedovanje genetski nije toliko razvijeno u žena, gospojama to nije presudno pa nama bedacima daju da se igramo i tu je cijela filozofija. Još jednom da čujem da su muškarci komplicirani ; uz malo dobre volje, brzo ćete savladati upute za rukovođenjem svog muškarca, mi smo stvarno priprosta bića.

Kao što današnji klinci odrastaju uz kompjuter, ja sam to činio uz televizor. Služio mi je kao podloga, kao zanimacija, kao nešto što će mi ubiti dosadu, ali i otvoriti mi vrata u svijet mašte, u svijet odraslih te doslovno u –  svijet. U teenagerskim danima preskočio sam televiziju, doživjevši je kao staračku, dosadnu, okrenuo sam se hormonima, pločama, izlascima, prvim curama… U mojim ranim dvadesetima televizija i ja smo se pomirili i otad je ona, pa rekao bih i nažalost, dio mog života. Nažalost, iz razloga što vođen inercijom i umorom često pred spavanje ostajem pred televizorom, a nepročitane knjige koje čekaju se pretvaraju u gomilu. Čitanje smatram puno kvalitetnijom zabavom od programa koji neselektirano gledam prije spavanja.

Kako je moj život još od adolescentskih dana okrenut noći, tako televizija moju pažnju najviše privlači u vrijeme ručka pa nakon toga između 2 i 5 ujutro, ovisno o tome da li sam stigao s radija, svirke ili  DJ-iranja. Ako i provodim vrijeme kod kuće, najkreativniji sam za pisanje, stvaranje pa čak i za kućanske te birokratske poslove, opet iza ponoći; tako da sam definitivno čovjek od noćnih repriza.

Uvijek sam se čudio svome ocu kako mu televizija ne zadržava koncentraciju, no, moram priznati, u zadnje vrijeme mi se rijetko dogodi da sjednem pa odgledam film u jednom komadu. Na to me mogu uspješno natjerati jedino kino ili DVD. Ono što me može zavezati uz televizor su serije ili sport. Znači, kratka razbibriga ili viteški obračuni .

Razne sumnjive mozaične emisije i politika u meni bude sportaša; čim tako nešto počinje na televiziji, u skoku hvatam daljinski te onda u padu mijenjam kanal, samo da mi se mozak ne ošteti. Izbjegavam dnevnike i vijesti, preemotivno doživljavam loše stvari, a uglavnom smo u takvim emisijama istima obasipani.

Okupira me sport, preciznije nogomet, još preciznije engleski nogomet. Ja sam jedan od onih profiliranih ljudi, koji kada nešto zavole, onda su tome predani. Ponekad možda i preuski u percepciji, npr., radije bih posjetio Liverpool 20-ti nego Paris prvi put, no, ja na to gledam kao na strast, vi vjerojatno kao na hendikep. To nas dovodi do one da svaki bedak ima svoje veselje . Engleski nogomet pratim preko Sport kluba, kojeg pratim putem Max TV-a. Iako plaćam sportski paket, u hendikepu sam kad je u pitanju kompletan broj Sport klub kanala, a ono što me dodatno izluđuje su komentatori: nedostatak osnovnih nogometnih pojmova i nabrajanje niza, vrlo često nebitnih informacija, jednostavno iritira i umanjuje doživljaj. Na HRT-u sam pratio naravno i Europsko prvenstvo te sam bio skeptičan vidjevši Milu Horvat kao samostalnu voditeljicu u nogometnom društvu, no, moram priznati da me oduševila. Bila je ugodna, šarmantna, nenametljiva, a u nogometnom znanju nije zaostajala za svojim muškim kolegom, bravo!

Na Hrvatskoj televiziji, koja još uvijek drži standarde tog medija u nas, najdraži mi je TV kalendar, povijest me oduvijek zanimala. Od domaćih serija, veselile su me zgode „Bitangi i princeza“, ipak ponajviše prva sezona, protkana drskim urbanim humorom. Od humorističnih serija ultimativno u zadnjem desetljeću ( nekoć sam volio Fraisera, Alfa..), najviše su me osvojile zgode Charliea Sheena u seriji „Dva i pol muškarca“; britak, direktan, a opet sofisticiran humor s ležernim Sheenom. Ova superpopularna serija u Americi nije nikad dobila pravi termin na HRT-u pa slijedom toga nije zaživjela kod nas sve do repriza na RTL-u 2. Ideolog serije je Chuck Lorre koji je također osmislio i „Teoriju velikog praska“, koja me nije osvojila na prvu, no, s vremenom sam zavolio nezgode četvorice zbunjenih štrebera; originalno i pitko, pa stoga još jednom gore prst za Lorrea. Scenarist serije „Obitelj Sporano“, Matthew Wiener, je prije 5 godina pokrenuo dramsku seriju „Momci s Madisona“, koja je bazirana na problemima, modi i procvatu marketinga početkom šezdesetih godina i ta serija je postala pravim hitom. Ne samo što je u svojoj kategoriji osvojila nagradu Emmy četiri godine zaredom, već je počela mijenjati modu, ali i uzdrmala marketinški svijet. Mene je osvojila nevjerojatnom autentičnošću, od odjeće do najsitnijih detalja, za što su korištene čak i filmske kamere iz tog vremena.

Uz malu reminescenciju onoga zašto volim televiziju te iako je i internet već odvukao dio publike našoj najdražoj kutiji, za kraj bih ipak rekao: dajte više šanse knjigama, prijateljima, društvenim igrama, sportu, šetnji…, uz malo više truda, osjećat ćete se ispunjenije, sadržajnije, kvalitetnije, ili da jednostavno skratim, bolje!

Shake it, don’t break it!

Vaš Robert!

P.S: I kroz srpanj plešemo svake srijede na Pepermint twistu, PEPERMINT, Ilica 24, početak u 22 sata!

http://www.facebook.com/band.Swingers?ref=tn_tnmn