Autor knjige „Ime ruže“, Umberto Eco, je svojedobno napisao: „Ne volim vatrenog navijača jer ima jednu čudnovatu karakteristiku: ne razumije kako to da ti to nisi, i uporno s tobom razgovara kao da jesi“. Iako sam i ja navijač, izvadio bih to iz konteksta navijača i poopćio tu rečenicu te je pretvorio u temu o toleranciji. Mislim da smo sve manje tolerantni i da imamo sve manje razumijevanja za druge, ali nažalost i sve manje vremena za toleranciju, što nas ipak ne opravdava. Skloni smo brzo osuditi, presuditi i trijumfirati: nekog, nekom i nad nekim. I to me čini nesretnim. Promet je vrlo banalan, ali i dobar primjer za to. Pogotovo kad su muškarci u pitanju. Svjedokom sam trubljenja, psovanja i ljutnje na cesti svaki dan. Bijes je upućen prema vozilima auto-škola, gospode u zrelim godinama, i nek’ se ovo nikako šovinistički ne shvati, prema vozilima kojima upravljaju žene. Naime, naučno je dokazano da ženska populacija nema jednako kvalitetnu percepciju prostora, što ih čini neisigurnijima u prometu, pa time i nesnalažljivijma i sporijima te za to apsolutno imam razumijevanja; ako dotičnoj nije mobitel u ruci… Trubljenje auto-školama neću ni komentirati, a gnjaviti zreliju gospodu čiji refleksi više i nisu za pohvaliti, podsjeća me na omiljenu mantru moje Majke, koja kaže:“ Ne radi nikad drugom nešto što ne bi htio da tebi netko napravi“. Jednom ćemo i mi biti u zrelijim godinama, a vjerujem da nikoga od nas neće veseliti ako nam neki mladić pun adrenalina sjedne na trubu i nabraja obitelj, zbog toga što smo se sporije prestrojili. Možda je vozač ispred nas umoran, možda je cijelu noć čuvao bolesno dijete ili dobio otkaz; ne moramo mu odmah „odrubiti glavu“ ako nije dovoljno dobro reagirao, kako smo mi to zamislili

Poanta je u toleranciji. Ne dolazimo svi iz istih obitelji, gradova, miljea; nismo svi imali iste startne pozicije, ne možemo svi trčati jednako na sto metara…, i ako netko nije isti ili bar sličan nama, ne moramo ga otpisati, odbaciti i prezrijeti.

Dajmo drugima šansu pa je onda imamo pravo i zatražiti. Moram priznati da ni sam često nisam najbolji u tim stvarima, na prvu odreagiram i onda poslije, kad sagledam situaciju, vrlo često shvatim da nisam bio u pravu i crvenim se u kutu svog stana, facebooka, automobila ili mjesta na kojem sam već napravio glupost.. Obećajem, poradit ću na tome…

Neki dan je objavljeno u Reader’s Digestu da su Hrvati četvrta nasusretljivija nacija na svijetu. Rađena su istraživanja po cijelom svijetu, gledalo se na stvari poput pridržavanja vrata ili pomoći turistima prilikom snalaženja. Moram priznat da sam baš ponosan na to, jer i sam pokušavam držati razinu kad su te stvari u pitanju. U svemu tome je najbolje što se i nisam previše iznenadio kad sam pročitao taj podatak. Naime, gunđanje kako mlade generacije ne poznaju bonton slušam odkad sam i ja bio adolescent i iako su se možda s velikim migracijama posljednjih dvadeset godina stvari pogoršale, nisu očajne, kao što i svjetska istraživanja kažu. I nekad je bilo ljudi koji se u tramvajima nisu dizali starijima od sebe i danas ih ima. Na sreću, ima i onih ostalih, koji ustanu, pridrže vrata, pozdrave, odzdrave… Često putujem i kad god se negdje izgubim, ljudi rado uskoče u pomoć, pokažu, objasne, pa čak i odvezu. Posljednja ugodna iskustva nosim iz Splita. Impliciranje da su mlade generacije problematične je notorna idiotarija; koliko mladih ljudi iz raznih dijelova Hrvatske ima zadivljujuće manire, bez obzira na godine; prvenstveno mislim da kućni odgoj ovdje igra ulogu. Mala molba za kraj ovog dijela: ako uđem u lift i pozdravim vas, ne gledajte me čudno, tako su me naučili. Ako ženskoj populaciji zapalim cigaretu, to je manirizam a ne upucavanje, ili ne daj Bože napad na vašu emancipiranu stranu. S jedne strane stalno gunđate (žene) da nismo pažljivi, a onda s druge strane nam ne date da budemo gentlemani; odlučite se .

Već sam u blogu napravio najavu koncerta grupe Beach Boys i nisam se više mislio osvrtati na to, no, ono što sam donio sa sobom s tog koncerta je jače od mene. Da podsjetim, prisustvovao sam koncertu „najvećeg američkog banda“, grupe BB u Stuttgartu, 4 kolovoza, ili vam prije pet dana. Nastupili su u dvorani od 12 000 ljudi, a iako se radi o „dječacima“ od 70 godina, dvoranu su doslovno popunile sve generacije.

Koncert je trajao impresivnih dva i pol sata, odsvirano je 50 pjesama, a gotovo nije bilo pjesme koju sam poželio čuti, a da je, naravno nisam čuo. Čak i neke pjesme za koje to nisam očekivao su dvoranu dizale na noge: „Then i kissed her“, „Sloop John B.“ Ili „Cotton Fields“, a sam koncert je zatvoren bisom koji je donio „Kokomo“, „Barbara Ann“ i „Fun, Fun, Fun“. Prateći band sastavljen od 9 članova je savršeno nadopunjavao nedostatke bazične grupe, koji su tek jedva vidljivi s obzirom na dugotrajnost banda, a zvuk, njihovo karatkeristično pjevanje i atmosfera u dvorani, bili su čarobni.

Biti ondje, bilo je biti ne samo dijelićem glazbene povijesti, već same povijesti uopće. Momci koji su uz Dylana, Stonese i naravno Beatlese obilježili jedno krucijalno desetljeće, kako za glazbu, tako i za svjetonazore, one dobre koje imamo i danas, bili su ispred mene. Za mene, vidjeti ove superheroje popularne kulture je bilo izvantjelesno iskustvo. Doživljaj koji mi je nekako dao do znanja da ni svoj život nisam bacio u koš…

Shake it, don’t break it,

Vaš Robert.