14. stoljeće će u povijesti europskog kontinenta, zauvijek ostati zapisano crnim slovima, jer je samo između 1347. i 1352. godine, kuga odnijela više od 30% ukupnog europskog stanovništva (zapadno od Rusije). Kugu ili “crnu smrt” u Europu je donijela mongolska vojska, a prvi slučaj zaraze zabilježen je u listopadu 1347., u sicilijanskom gradu Messini. Današnjem “Homo Sapiens Technologicus” je gotovo nemoguće  pojmiti s kakvim se osjećajem tjeskobe i užasa od nepoznate pandemije susrelo tadašnje srednjovjekovno stanovništvo. Europskim gradovima  je zavladala panika, na velikim lomačama su spaljivana tijela pokošenih od “crne smrti”, dok se  ulicama širio nesnosan smrad još nepokopanih leševa. To stanje općeg očaja i beznađa, oduvijek je u povijesti predstavljalo “plodno tlo” za raznorazne mistične i religiozne pokrete, sekte i tajna društva. Kad mu je iznimno teško, čovjek ima prirodnu sklonost povjerovati u ono, u što zdrav i pribran nikada ne bi povjerovao, a tu ljudsku karakteristiku su u vremenima kuge  vješto koristile nove i stare vjersko-ezoterične organizacije, koje su epidemiju uglavnom percipirale kao “Božju kaznu” za krivovjerne.

“Ceh” u takvim vremenima od pamtivijeka obično plaćaju Židovi, dežurni krivci za sve svjetske probleme, pa je tako npr. u francuskom gradu Strasbourgu 14.veljače 1349. preventivno pobijeno oko 1000 Židova, prije nego je infekcija uopće stigla u taj dio Francuske, a 1396. je iz Francuske istjerano čak 200.000 Židova. Inače, u svim Papinskim zemljama su Židovi u to vrijeme živjeli uglavnom u getu, relativno izolirani od ostatka gradskog stanovništva.  Taj osjećaj diskriminiranosti kroz stoljeća doveo je kasnije do ogromnog postotka  židovskih članova u tajanstvenim masonskim ložama, o kojima ćemo nešto više reći kasnije. Valja nam na ovom mjestu napomenuti kako je u tim vremenima Papa Klement VI pokušao raznim zakonima i intervencijama što više zaštititi židovsku populaciju od genocida, no u to doba je uvriježeno bilo mišljenje kako su “Židovi ubili Isusa Krista” i kako je na tom narodu pečat Sotone. U Srednjem vijeku se Židove, često i na silu pokušalo konverirati na kršćanstvo, a u mnogim slučajevima je to i uspjelo, naročito u Španjolskoj  (konvertirani Židovi “marranosi”), gdje je ustanovljena Inkvizicija pod vodstvom velikog inkvizitora Torquemade. No i onda, kao i danas, Židovi su bili jako dobro međusobno povezani i umreženi, pa su mnogi i nakon navodnog prijelaska na kršćanstvo, tajno nastavili prakticirati židovske običaje, služeći nerijetko i kao “špijuni” u crkvenim redovima.

Već sam u prvom dijelu ovoga osvrta napomenuo kako je tadašnji Papa Klement V. bio protiv brutalnog postupanja prema Templarima, a evo vidimo da je i njegov nasljednik na jednak način branio Židove. Ako na lenti vremena kratko skočimo šest stoljeća unaprijed, lako ćemo uočiti identičan stav Vatikana prema pogromu Židova u nacističkoj Njemačkoj. Svim tim potezima brojnih Papa kroz povijest, unatoč na prvi pogled dobroj namjeri, ipak je zajedničko bilo jedno – žrtve genocida su ih percipirale kao neiskrene i “alibi reakcije”.  Teško se oteti dojmu, s obzirom na povijesne činjenice o supremaciji Papinske države  u srednjem vijeku, kako su ti pokušaji pomaganja Templarima i Židovima zaista obavljeni ” s pola srca”, a da je prioritet ipak stavljen na očuvanje crkvene moći nad svjetovnim vladarima.  Uostalom, španjolski kralj je, po preporuci crkvene inkvizicije 31.ožujka 1492. godine  izdao tzv.  “Akt o izbacivanju” u kojem se naređuje svim Židovima da od 1. srpnja napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ukoliko se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske biti će ubijeni. Zanimljivo je da je baka glavnog inkvizitora i najvećeg progonitelja  Židova tog vremena Tomasa de Torquemade, također bila Židovka. U tim stoljećima je, zbog svega  navedenog, rastao sve veći  zazor prema Katoličkoj crkvi, a novi religiozni i duhovni pokreti su nicali kao “gljive poslije kiše”.

Nama su ipak zanimljivije one organizacije koje su nastale prije ovih događaja, pa ćemo se vratiti na Templare, koji su se nak0n velikih smaknuća i zabrane Templarskog reda 1307. ,  u bijegu podijelili na dvije veće skupine.  Jedni su se sklonili u Portugal i promjenili ime u “Kristov red”, postajući inicijatori velikih pomorskih ekspedicija toga vremena. No nama je zanimljivija ona druga grupa, koja je početkom 14.stoljeća stigla do obala Škotske, zatraživši pomoć od tadašnjeg škotskog kralja, Roberta Brucea. Vrlo je bitan podatak da je legendarni borac za škotsku nezavisnost, Robert Bruce već tada bio ekskomuniciran, te nije morao prihvatiti volju Pape, pa je malobrojnim Templarima ponudio utočište. Upravo ova malobrojna, ali intelektualno i duhovno moćna grupa Templarskih vitezova, prema mnogima je zapravo “karika koja nedostaje” u povezivanje ovog viteškog reda, s kasnijim nastankom britanskih masonskih loža. “Službeno” objašnjenje kako su masonske lože nastale iz zidarskih i obrtničkih cehova, nipošto nas ne bi smijelo zadovoljiti, budući da su to bila obična strukovna udruženja, kakvih i danas imamo na stotine, a nema i nikakvih povijesnih indicija da su sastanci takvih udruženja bili održavani tajno, niti da su se na njima prakticirali nekakvi mistični obredi.

Za razliku od cehovskih udruženja, između obreda vitezova Templara i obreda u masonskim ložama postoje brojne poveznice i sličnosti. Naprimjer, u samom središtu masonske lože je krug, koji  se mogao iscrtati samo šestarom, a svetišta Templara su također bila kružnog oblika. Nadalje, crno-bijeli mozaik na podu svih masonskih loža (šahovska ploča), neodoljiva podsjeća na templarsku zastavu (Beau Seant), a poznato je da su i vitezovi Templari nosili donje rublje i rukavice od janjeće kože. Puno je, dakle relevantnija tvrdnja da su Masonske lože nastali kao izravan naslijednik jednog dijela templarskog reda, koji se ideološki potpuno odvojio od Katoličke crkve, za razliku od onog dijela Templara koji je prebjegao u Portugal,  i kojeg je godine 1319. Papa Ivan XXII.  ponovo  odobrio bulom “Ad ea ex quibus”, u kojoj se izričito naglašava da je Red Krista jedini legitimni nasljednik Templara. Na jednom drugom otoku su, međutim, njihova dojučerašnja braća  kovala tajni plan osvete, povodeći se za kletvom svog pogubljenog Velikog Meštra. Na dan, naime svoga pogubljenja, templarski meštar Jacques De Molay je prokleo Papu i deset budućih generacija francuskih kraljeva, a to pogubljenje je igralo veliku ulogu i u kasnijoj mržnji masonskih loža prema Katoličkoj crkvi i katoličanstvu u cjelini.