Ako Veliku Britaniju s razlogom nazovemo “majkom Novog svjetskog poretka”, bit ćemo strahovito nepravedni ne dodijelivši Nijemcima očinstvo nad tim projektom, i to ne samo radi činjenice da su “Rosenkreuzeri” nastali na tlu Njemačke, već i radi čitavog niza Germana koji su bili istaknuti članovi raznoraznih mističnih tajnih društava te buduća inspiracija inicijanata u masonske lože.  Osim u prošlim kolumnama spominjanih Meistera Eckharta, Opata Trithemiusa, Paracelsusa,Corneliusa Agrippe, Philipa Melanchthona i Johannesa Reuchlina ( a vjerovatno u tu skupinu možemo ubrojati i Martina Luthera), postoji još čitav niz zanimljivih imena, koja su djelovala nadahnuta doktrinama “Reda Ruže i Križa”. Nabrojimo samo one najeminentnije: Johan Sebastian Bach, Johannes Tauler, Jakob Böhme, Albrecht Dürer, Johannes Kepler itd. U Italiji su pak ideje hermetizma  pronosili čuveni Giordano Bruno i Gallieo Gallilei, koji je unaprijedio i dokazao Kopernikovo heliocentrično učenje, što je početkom 17.stoljeća bilo u suprotnosti s crkvenim astrološkim premisama, pa je Gallilei samo zahvaljujući svom javnom pokajanju izbjegao inkvizicijsku lomaču.  Papinska vatra je ipak progutala njegovog suvremenika Giordana Bruna, kojeg je inkvizicija osudila zbog njegovog zalaganja za heliocentrizam, no pravi razlog je bio taj što je Bruno prakticirao drevne rituale starih Egipćana, iz čijih je zapisa sačuvanih u arhivi bratstva “Rosenkreuzera” i saznao da se Zemlja okreće oko Sunca. O tim spisima su naravno znali i Vatikanski oci, kao što su mnogi od njih znali da je su Galileo i Giordano Bruno bili u pravu, no njihova karizma i omiljenost u narodu su označavali konkretnu opasnost za crkvenu hijerarhiju, te su kao takvi bili ubrzo upisani u “knjigu nepoželjnih”.

No ne kaže se uzalud kako je “samo jedna majka”, pa se radije vratimo na područje Velike Britanije, u kojoj je tih dramatičnih godina s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće djelovalo nekoliko istaknutih “Rosenkreuzera”, a najpoznatiji među njima je svakako bio filozof, državnik i znanstvenik Francis Bacon. Bacon je bio član tajnog društva zvanog “Order of Helmet” (Red kacige”), a dio njegovog nevjerovatno širokog stvaralačkog opusa bile su knjige koje su dominirale intelektualnim životom njegovog doba. Najpoznatije njegovo djelo je svakako “Novi Organon”, u kojem je predložio radikalno nov pristup znanstvenom razmišljanju, ali za ovu našu priču je možda još značajnije njegovo utopističko djelo “Nova Atlantida” (Nova Atlantis), u kojem Bacon predstavlja viziju budućeg “Novog svjetskog poretka”. Ovo izvanredno važno književno djelo, sasvim nepravedno se izbjegava ozbiljnije spomenuti u modernim analizama geneze Novog svjetskog poretka, pa na ovom mjestu svakako moram opisati sadržaj i osnovnu misao ove Baconove utopističke vizije. Naime, za razliku od svog povijesnog prethodnika Thomasa Morusa, koji je svoju poznatu “Utopiju” napisao također inspiriran Platonovom utopističkom idejom, Bacon se u svom djelu još konkretnije naslanja na Platonovu “Atlantidu” te uzima postojanje mitske Atlantide kao dokazanu povijesnu činjenicu. Knjiga je u javnost izašla tek 1627., točno godinu dana nakon smrti Francisa Bacona, a u ezoteričnim  krugovima je ubrzo postigla kultni status.

Najintrigantniji dio knjige u kontekstu Novog svjetskog poretka, u kojem danas nedvojbeno živimo, svakako je onaj u kojem Bacon kao “Novu Atlantidu” predstavlja novi kontinent – Ameriku. Ako znamo povijesnu činjenicu da je Francis Bacon dolaskom Jamesa I. (istog onog  kralja koji je na izradi svoje autorizirane verzije Biblije uposlio velikog kabalista Roberta Fludda) na britansko prijestolje postao kancelarom, a jedna od njegovih dužnosti je bila upravo raspodjela zemlje u “Novom svijetu”, onda ćemo lako shvatiti da je Baconova “Nova Atlantida” bila mnogo više od puke utopističke vizije. Njegovo djelo poslužilo je kao ideja vodilja mnogim budućim političkim odlukama na tlu Amerike, a ostalo je i trajnom inspiracijom modernih utopista poput H.G.Wellsa ili Aldousa Huxleya, o kojima ćemo detaljnije prozboriti u posljednjem, sedmom nastavku ove zanimljive priče. Kada govorimo o Baconu, važno je spomenuti da je ovaj svestrani genij bio fasciniran tajnim kodovima i numerološkim šiframa. Na tzv. “bilateralnoj šifri”, koju je Bacon analizirao u svom drugom dijelu “Unaprjeđenje znanja”, kasnije će se temeljiti Morseova abeceda. Baconovo omiljeno tajno pismo je bila drevna “kabalistička šifra”, prema kojoj je ime “Bacon” imalo numeričku vrijednost trideset tri, a tu šifru nalazimo na naslovnoj stranici ili važnim stranicama mnogih njegovih djela. Posebno je zanimljivo da iste te šifre, kojima su se koristili i njemački “Rosenkreuzeri”, nalazimo i u posvetama mnogih Shakespearovih izdanja, kao i na Shakespearovom spomeniku u njegovom rodnom gradu, Stratford-upon-Avenu. Mnogi istraživači britanske kulturne povijesti danas smatraju da je pravi autor Shakespearovih drama zapravo bio baš Francis Bacon, na što nas navode brojne indicije i povijesna saznanja, no pravih dokaza za takve tvrdnje još uvijek nema.

Nedvojbeno je, međutim da su ova dva velika uma bila vođena istim duhovnim  putokazima, koje su im u naslijeđe ostavili njihovi povijesni prethodnici: Meister Eckhart, Christian Rosencrantz, Paracelsus, Cornelius Agrippa itd., a ti putokazi nas uglavnom upućuju na putovanje “izmjenjenim stanjima svijesti”. I zaista, Shaekspeare je više no ijedan svjetski pisac pridonio stvaranju naše kolektivne predodžbe o bićima i pojavama iz duhovnih svjetova, te njihovom povremenom “izbijanju” u materijalni svijet. Mnogi teatrolozi i danas vjeruju da “Macbeth” sadrži opasne okultne formule zbog čega njegova izvedba ima snagu magijskog obreda, a i ostali arhetipski likovi iz Shakespearovih drama, poput Falstaffa, Othella, Kralja Leara te pogotovo Romea i Julije, imali su nevjerovatan utjecaj na duhovni razvoj modernog društva. Posebno je zanimljiv lik vojvode Prospera, iz “Oluje”, koji je stvoren po uzoru na Elizabetinog dvorskog astrologa, čuvenog Johna Deeja, poznatijeg kao  Dr.Dee.  Spomenuti Dr.Dee je bio veliki engleski mag i kabalist iz 16.stoljeća, čijim su životom i naukom podjednako bili inspirirani i Shaekspeare i Francis Bacon. Dee je vjerovao u skup matematičkih načela, za koja je smatrao da su temelj svemira, a svoje učenje o tome je sažeo u svom djelu zvanom “Monas hieroglyfica”. Malo je poznato da je kraljica Elizabeta I. toliko cjenila spomenutog okultista, da ga je čak pozvala da na temelju astroloških proračuna izabere datum za njenu krunidbu.

Dee je pridonio i usmjeravanju Elizabetine vanjske politike, a pogotovo kada je riječ bila o naseljavanju Amerike. Dokumentirana je povijesna činjenica da je Dr.Dee na vrhuncu svoje moći dobio u vlasništvo golemo zemljište zvano Kanada, te da je njegova vizija Britanskog carstva ( tu je sintagmu skovao baš on) potaknula i povela istraživačka osvajanja britanske krune. Njegove snove o “velikom britanskom imperiju”, Dee je ostavio u “zavjet” svom učeniku Francisu Baconu, koji će tu viziju  kao što smo već gore spomenuli, sažeti u svom poznatom djelu “Nova Atlantida”. Vjerovatno se moderni povjesničari ne bi složili sa mnom, ali po mom mišljenju je upravo tajanstveni Dr.Dee ideološki oblikovao i duhovno usmjerio ono što će u britanskoj i svjetskoj povijesti ostati zabilježeno kao  “zlatna Elizabetina era”. Treba spomenuti da je upravo Elizabeta I. ponovo i zauvijek uvela protestantizam kao službenu religiju Engleza, u čemu je presudnu ulogu svojom ceremonijalnom magijom odigrao opet Dr.Dee. Ako bismo stoga anglikanski protestantizam trebali opisati u dvije riječi, možda bi najrealniji i najprecizniji termin na kraju glasio – kristijanizirana kabala…