U Francuskoj se 14.srpnja, na datum kada je jurišem revolucionarnih snaga osvojena tvrđava Bastille  ( tamnica u pariškom predgrađu Saint Antoine) slavi nacionalni praznik. Ta golema četverokatna građevina s osam kula povezanih debelim zidovima ,  u francuskom narodu je simbolizirala samovlast Kralja Luja XVI, a računa se da njenim rušenjem započinje Francuska revolucija, povijesni proces kojeg je glavno dostignuće bilo ukidanje feudalnih odnosa u velikom dijelu Europe. U francuskim školama se ova revolucija percipira kao opravdan i legitiman “rat za mir”, koji je trebao dovesti do “slobode, bratstva i jednakosti” među ljudima.  Sasvim “slučajno”, točno 200 godina kasnije bili smo svjedoci rušenja još jednog simbola autokratske i despotske vladavine – Berlinskog zida. Ako gledamo površno, taj proces je bio daleko manje krvav od juriša na Bastillu, no promatrajući Domovinski rat u kontekstu tih globalnih promjena, moramo nažalost zaključiti da tranzicija iz jednog društvenog poretka u drugi, uvijek za sobom povlači velike ljudske žrtve.

Službena verzija glasi da su i te žrtve bile opravdane, jer se srušio zloglasni komunizam,  koji je, zamislite bio  začet upravo na humanim ideološkim osnovama Francuske revolucije. Postavlja se pitanje kako su “sloboda, bratstvo i jednakost”, te divne  parole radi kojih su mnogi ostavili svoje kosti pod ruševinama Bastille, mogle u konačnici izroditi jednog autokrata sasvim na tragu “sunčanog kralja” – Josifa Vissarionovicha Staljina?  Naime, osvajanje Zimskog dvorca (Emitaž) u ruskoj revoluciji 1917. , odvijalo se po identičnoj ideološkoj matrici kao i juriš na Bastillu 1789. godine. Moskvom su tog povijesnog listopadskog popodneva odjekivali uzvici veličanja boljševičkog “bratstva i jedinstva”, a u ime tih istih plemenitih parola, računa se da je  u vremenu od dvadeset i pet godina Staljinove vladavine Sovjetskim savezom, u zloglasnim komunističkim kazamatima i gulazima poginulo preko 50 milijuna ljudi. Kolateralne žrtve rata za mir?!

Globalnim političkim “makjavelistima” bi to možda bila i dovoljna izlika za daljnje zločine, samo što tog “toliko željenog mira”, i nakon drugog svjetskog rata nije bilo niti u nemirnim  snovima svjetskih moćnika, koji su i nadalje ciljano raspirivali parcijalne oružane sukobe od Vijetnama do Falklandskih otoka, od Čečenije do Balkana, od Palestine do Kube… I kao što je drugi svjetski rat iznjedrio jednu moćnu i snažnu Rusiju, tako je i rušenje Berlinskog zida označilo simboličan početak američko-engleske globalne diktature, koja  pod lukavom i oprobanom krinkom “rata radi mira” i asimilaciji ostalih “NATO satelita), prijeti postati najjačim svjetskim imperijem od vremena antičkog Rimskog Carstva. Matrica po kojoj novi imperatori šire svoje carstvo  je, kao što smo vidjeli na primjerima Francuske i Ruske revolucije uvijek patetično predvidljiva, pa je pravo čudo da milijuni ljudi opet nasjedaju na te, u nezasitnom trbuhu svjetskih povijesnih prevrata – već odavno prežvakane i bezukusne doktrine.

No vratimo se vladarima ovog svijeta toliko važnoj simbolici, koja je umnogome obilježila rušenje Berlinskog zida. Činjenica da se taj povijesni događaj dogodio točno 200 godina nakon rušenja Bastille nipošto ne može biti slučajna, već je to na neki način bila osveta globalne političke “buržoazije” za 1789. te uvod u ponovnu uspostavu feudalnog sustava, u kojem će klasne razlike biti pravilo, a ne iznimka. Umjesto nekadašnjih carskih i kraljevskih palača i dvoraca, danas imamo visoke staklene nebodere banaka i moćnih korporacija, a cjelokupni sustav je daleko manje ranjiv od onog carskog, jer se akumulacija narodnog nezadovoljstva ne može usmjeriti prema nekoj konkretnoj osobi. Novovijeki kraljevi i carevi su nevidljivi i gotovo anonimni, skrivaju se od javnosti i imaju milijarde na raznim bankovnim računima, vrijednosnim papirima i zlatnim polugama. Početkom devedesetih godina su  svojim luksuznim jahtama krstarili Mediteranom, slaveći naizgled konačno rušenje utopističko-romantičarskih ideja političke implementacije marksističkog “besklasnog društva.”

Oni koji su u ideje “slobode, bratstva i jednakosti” iskreno vjerovali, mogli su u to vrijeme samo sramežljivo “slijegati ramenima”, u strahu da im slučajni prolaznik (sasvim opravdano) ne natukne sve nevine žrtve zloglasnih komunističkih režima.  Malo pametniji u njihovim redovima su, pak  shvatili da su zapravo nasjeli na istu populističku “demagošku bljuzgu”, kojom su njihov zid “bratstva i jedinstva” naposlijetku srušili potomci carskih obitelji iz Bastille i Ermitaža.  Oni manje lucidni su se vratili  “podrumskoj internacionali”, iščekujući novi “urlik potlačenih radničkih drugova”, koji će ih dozvati na palež banaka i zgrada velikih korporacija. Bilo kako bilo, komunizam kao oblik državništva je dakle 1989., sasvim zasluženo otišao u spremište povijesti, no moderni imperatori su dobro znali da time borba nije završena, jer ih na “putu do sna” čeka jedan jednako opasan protivnik – muslimanski fundamentalizam.

Slijedećeg četvrtka čitajte: Geneza angloameričke utopije zvane “One world – one religion”