Foto: Marko Balaži

Gnjusnost i neukus odlike su danas moga Grada.. On je naime počeo cvjetati, širiti grane u nebesa, a njih su krasili zeleni listovi tolerancije, suživota, umjetno stvorene ljepote popraćene umjetničko sročenim cvrkutavim notama, obavijenim plaštom zastave, ispod koje svi stojimo nasmijani.

No, pogledamo li malo bolje, realnije, vidjeti ćemo sliku u kojoj neki od sunarodnjaka, iskrivljenim osmjehom otkrivaju krvave očnjake mržnje, koje su krili još od dana kada su nas protjerali.

Nije im dugo trebalo, tek su nas pomalo željeli zavarati, dalje im se niti ne da, pa zaista više se niti ne trude. Koliko jesu – jesu, misle, dovoljno je bilo. Maske su pale.. Sada nas bez imalo srama gaze, truju i pljuju nam u lice!! Pod istom zastavom povjerenja stojimo sa ljudima koji iza leđa kriju nož, a nama podaju lažnu važnost, lažno pravo glasa, mostova i pravednosti.

Podaju nam osjetiti se bitnima, pustiti osjećaje, proširiti nade i izglasati ime, dali su nam mogućnost da se osjetimo sudionici u stvaranju budućnosti Grada koji se trga okovima prošlosti.

I tad, podmuklo i iza leđa – tupi udarac prijateljstva – jači od bilo kojeg Stajićeva ili Mitrovice, dodatno nas je omalovažio. Nisu dozvolili pravo glasu, onom istom koji odzvanja slavonskim ravnicama, koji se uzdiže iz krvavih polja – razvija poljoprivredu, budućnost, slama boli prošlosti, a u okovima suživota guši krik koji odzvanja – još od dana kada je oružje utihnulo.

Krik – koji poput snažnog vjetra lomi zasađeno bilje slavonskih polja u potrazi za nestalima, u potrazi za Jean Michelom Nicolierem.

Otvorenje TOG mosta.. Koji je na nedemokratski način vukovarcima začepio usta, proslavljen je koncertom domoljubne sevdalinke Bosne i Hercegovine. A koncert je, kao i očekivano, nažalost negiran od povratnika, od hrvata, od domoljuba, od svih onih koji su izigrani nepravdom Jeana.. Pa su trg Franje Tuđmana prekrili – oni – za koje njihovi predstavnici vole reći kako su ugroženi. Mada su, cupkajući uz taktove harmonike oko biste prvog predsjednika djelovali poprilično sigurno.

„Skrij suze svoje – što liju ko kiše, zbog sinova tvojih kojih nema, nema više…“ riječi su jedne od niza predivnih pjesama domoljubne heroine BIH, koja je srcem podarila koncert vukovarcima. I pitam se samo, kako li se morala osjećati dok je molila, te iste vukovarce da joj dopuste otpjevati pjesmu koja bi njima trebala biti na ponos.. Dok je molila, SEBI za dušu odpjevati „Ne dirajte mi ravnicu“ a sirova masa skrivenih očnjaka, ponovno je uz nevini osmjeh stala pod zastavu i skandirala, krijući se iz mraka. Krijući se pod lažnom nesigurnošču, ponovno su dali do znanja što žele učiniti od ovog MOG Grada.

I opet će meni reći da živim u 1991, mada sam svojim životom dokazao suprotno, ne samo životom nego i suživotom.. još od dana kada je zašutilo oružje, još od dana kada se pustim ravnicama prelomio vrisak uplakane majke, slomljene supruge i izgubljeni pogled djeteta koje ništa nije shvaćalo. Od dana kada je zlikovac skinuo krvavu uniformu i obukao odjelo poštenja, te stao pred moju kuću kao najpošteniji čuvar zakona sa zlom naravi i nepoštenim srcem – kojeg nije niti namjenio mijenjati.

Zar ću opet ispasti najgori? Ponovni krivac, zar uzalud patnje i nepravde, kad se opet lomi nad kostima hrvata? Ili ne! Hoču li ih ovaj put, stoječki i ponosno spriječiti u naumima posrbljavanja Grada, i ne samo ja, nego i Vi dragi moji sugrađani, moji tvorci slobodnoga Grada. Ako se ne bavite se politikom, ona će sigurno Vama.. I koliko god joj okretali leđa, lupka za nama i namješta nam krevet u koji sami moramo leći. Pa pokušajmo se izboriti za sebe, za djecu, za poštenje, za Hrvatsku. Za hrvatski Vukovar!

„Dušman crni mora znati – Vukovar nikad više neće pasti !„

Pismo čitatelja Panorama-Vukovar

Share