navigacija

Goran Blažević nakon više od propješačenih 3000 km (od Jordana do Hrvatske) stigao kući - u Umag!

Goran Blažević - doček u Umagu

Poslušajte što nam je Goran poručio nakon svog putovanja:


>> Posjetite Goranov blog 'Svijetom bez žurbe' i pročitajte kako je bilo na ovom nevjerojatnom putovanju!

>> Možete ga pratiti i na njegovoj facebook stranici: goran blazevic 4km/h 

>> Goran Blažević: Upoznao sam islam s najbolje strane: svi su me ugostili kao kralja i ništa nisu naplatili


Putnička priča Gorana Blaževića započela je 2003. godine kad je s nekoliko prijatelja krenuo na svoje prvo višednevno planinarenje. Cilj je bio prehodati put od Krasnog do NP Sjeverni Velebit prateći Premužićevu stazu do planinarskog doma Alan i potom se spustiti do Jablanca. Ruta koju danas smatra relativno laganom tada mu je predstavljala golem pothvat, no unatoč bolovima, grčevima i žuljevima taj uspješan pohod usadio je u njega ljubav prema hodanju, pustolovini i sporom kretanju, te se narednih godina barem jednom godišnje upuštao u višednevna istraživanja hrvatskih planina.

2009. prvi je put krenuo na put izvan Hrvatske i putovao vlakom po Balkanu sve do Turske.

- U mjesec dana života na cesti, suočavanja sa samim sobom i osvještavanja vlastitih strahova i predrasuda koji u sigurnosti doma ne izlaze na vidjelo, shvatio sam da mi se putovanja sviđaju i da u tim lutanjima učim o sebi i životu više nego u bilo kojoj školi.

Stoga je 2010. s grupom prijatelja krenuo na Camino de Santiago, hodočasnički put dug 860 kilometara, koji spaja francuske Pireneje s obalom Atlanskog oceana u Španjolskoj. Ondje je sreo prve putnike hodače koji su kao i on pratili smjer oceana, ali vidio i nekolicinu onih koji su svoj put započeli daleko od označenih i dobro opskrbljenih ruta Camina i koji su svoje putovanje započeli od svojih kućnih pragova, kao i one koji su planirali hodati daleko prema Africi.

Upitao se kako je to kad hodaš po rutama na kojima ne postoji jeftin smještaj za hodača i kakav je osjećaj prolaziti kroz mjesta gdje je hodač rijetkost. Zanimala ga je ta dimenzija putničke neizvjesnosti koju na lijepo uređenom Caminu nije mogao pronaći. 

- Misli o dalekim metama poput Jeruzalema, Meke ili Kailasha često su me pratile, ali bio sam svjestan koliko malo znam o njima i koliko sam još nespreman. 2011. sam propješačio Istru. U ruksaku sam nosio sve što mi je bilo potrebno za život, osim šatora. Želio sam upoznavati ljude koji žive u selima kroz koje prolazim, iskusiti sreću u prepuštanju gostoljubivosti domaćina. Na kraju svakog dana netko bi me ugostio i pronašao mi suho skrovište. Mještani su mi nudili garaže, nedovršene dijelove svojih kuća i nadstrešnice domova, ali ono što me najviše privlačilo bili su ljudi i njihove priče. 



Hodajući kroz Istru, osjetio je i dimenziju upoznavanja okoline koju usporeno kretanje nosi sa sobom, a ti su ga dani toliko umorili i iscrpili da je osvijestio koliko su daleke mete koje je zacrtao te da ako misli ostvariti svoje snove treba postaviti manje ciljeve. 

I tako je 2012. krenuo iz vlastite kuće u smjeru Rima. Kad se vratio hodačko iskustvo koje ga je obogatilo duhovno i umno, bilo je teško zadržati u svakodnevnici i nije mu bilo jasno zašto radost koju osjeća na putu ne osjeća kod kuće. 

- Zašto sam na cesti sretniji? Zbog čega u fizičkoj patnji i samoći pronalazim zadovoljstvo? Odgovor sam dalje tražio u svojim lutanjima i osvijestio činjenicu da mi u svakodnevici nedostaje cilj koji postoji u hodanju. 

Hodao je dalje i opet se vratio na Camino de Santiago, lutao po unutrašnjosti Istre i obroncima Velebita, tražeći odgovor na pitanje zašto to radi i za koga točno hoda. Odgovor se polako kristalizirao.

- Hodam radi sebe, jer želja za dokazivanjem u društvu odavno je nestala. I radim to jer to volim! Simbolika hodanja postala je sastavni dio mog života. Sve što započnemo moramo pratiti istim intenzitetom pažnje od početka do kraja. Kad hodam, imam cilj i svaki korak predstavlja polagano približavanje njegovoj realizaciji. U tome pronalazim zadovoljstvo i ispunjenje. Prihvatio sam činjenicu da su hodanje i lutanja moj san, i u tome pronašao svoj cilj.

Nakon više od pet godina priprema i razmišljanja osjetio je da je spreman za veće pothvate. Pustinja, Jeruzalem i Kailash činili su mu se manje daleko, čak i dohvatljivo. Odlučio je krenuti prema ostvarivanju vlastitih snova, korak po korak - bez žurbe.

SOLIDARITY WALK - pješice od Jordana do Hrvatske

2015. je daleko iza nas, no još se sjećamo tisuća ljudi koji su svakodnevno ulazili u Hrvatsku, tada mu se rodila ideja o hodočašću putevima izbjeglica. Iako svjestan da njegovo hodanje neće promijeniti ništa želi ukazati na stvari o kojima se ne priča. Napraviti to za sve one koji su daleko od doma i koji se možda u njega nikad neće vratiti. Za milijun i pol Sirijaca koji su sklonište našli u Jordanu, za dva i pol do četiri milijuna izbjeglica u Turskoj.  Za 60 000 njih na grčko-makedonskoj granici, za 800 000 izbjeglica koje su prošle kroz Hrvatsku prije nego se balkanska ruta zatvorila. Za sve Palestince i Iračane koje su svi već zaboravili. Za muslimane koji se u medijima prikazuju kao barbari posljednjih petnaest godina, za njihovu gostoljubivost koju se nadam dokazati.

- U studenom 2015. po prvi put  pomišljam na varijantu da umjesto da idem prema Jeruzalemu krenem otamo, polagano prema doma. Iz Petre do Umaga, prolazeći kroz Izrael, Cipar, Tursku, Grčku, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru - sve do vlastite kuće. Putevima izbjeglica koje napuštaju svoje domove tražeći bolju budućnost, vraćam se svom domu, idem prema sebi, prema onome što jesam. 

3500 km pješice u 5 mjeseci



Nakon što je radio po 14 sati dnevno da bi si to mogao priuštiti Goran Blažević na put je krenuo u početkom listopada rutom Milano-Atena-Amman. Išao je do pustinje Wadi Rum kroz koju je jahao i Željko Malnar, a nakon toga do Petre koju su sagradili Nabetejci i gdje je zapravo započeo hodanje.

Prošao je kroz Wadi Musu gdje je Mojsije štapom udario o kamen iz kojeg je potekla voda i prateći državnu cestu 35 poznatu pod imenom Cesta kraljeva i poput starih hodočasnika koji su nekoć hodali u smjeru Jeruzalema i Meke, prošao je kroz templarske utvrde Shobak i Karak, sve do planine Nebo gdje je Bog dopustio Mojsiju da ugleda Svetu zemlju prije smrti i nastavlja dalje, prema mjestu Isusovog krštenja na rijeci Jordan. Kroz Amman je pratio cestu sjeverno od glavnog grada sve do granice s Izraelom. Nakon ulaska u Svetu zemlju stiže u Jeruzalem.

Na pitanje što mu je do sada na ovom putovanju bilo najljepše, a što najteže kaže:

- Najljepše mi je bilo beduinsko vjenčanje i spavanje sa starim beduinom pod otvorenim nebom kao i svakodnevno gostoprimstvo ljudi koje sam susretao putem. A Jeruzalem je čaroban! Težak je bio prelazak granice i osjećaj da samo jer imaš drukčiju putovnicu imaš i prednost (Palestinci moraju za razliku od ostalih proći beskrajne kontrole i procedure prije prelaska granice). A ova današnja dionica bila je nešto najteže! Vrućina, 38 km uzbrdo do Jeruzalema, 3 nova žulja, prometna cesta, grozno skroz...

Strah od nepoznatih prolaznika

Na pitanja koliko je sigurno putovati tako i gdje se osjećao najnesigurnije Goran kaže: 

- U nesigurne zemlje nisam putovao. Ići u Kongo, Somaliju ili Nigeriju bilo bi jako neodgovorno. Što se tiče drugih zemalja mislim da svugdje ima dobrih i loših ljudi i sve ovisi o našoj sreći na koga ćemo naići. Na ovom mojem putovanju očekujem da ću najviše teskoća imati što ću biti bliže kući i to zbog toga što su u Europi ljudi jako podložni sumnji i strahu od nepoznatih prolaznika, a to ću uskoro biti ja! Još kad se uzme u obzir da idem kroz granične prijelaze i zemlje kroz koje su izbjeglice prolazile strah je sigurno još veći. No, ja na sve to gledam kao na jedan veliki društveni eksperiment.

Tako je bilo na prvom dijelu njegovog putovanja kad smo radili tekst za novine i kada je cilj još bio jako, jako daleko.

No sada je taj put iza njega.


Gorana Blaževića dočekali smo ove nedjelje na njegovom krajnjem odredištu, nakon više od 3000 km stigao je kući - u Umag i ostvario svoj san!

Zaista poseban čovjek, vrijedan divljenja...

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (8 ocjena)

Komentari

Registracija
  • teo doro teo doro

    13.03.2017 u 12:00h

    Želimo Goranu još puno bure i juga u lice!
    2 100% 0
  • martinique88 martinique88

    13.03.2017 u 00:49h

    Koja kraljina kako su ovakvi likovi mocni prije bi kralju s tobom obidova govno nego s todoricem sto plata svega i svacega zalija sa naboljim merlotom i pokara najbolju kurvu na kugli.brate sritno
    2 100% 0
  • teo doro teo doro

    13.03.2017 u 12:00h

    Želimo Goranu još puno bure i juga u lice!
    2 100% 0
  • martinique88 martinique88

    13.03.2017 u 00:49h

    Koja kraljina kako su ovakvi likovi mocni prije bi kralju s tobom obidova govno nego s todoricem sto plata svega i svacega zalija sa naboljim merlotom i pokara najbolju kurvu na kugli.brate sritno
    2 100% 0