Promatračnica

U Pučišćima na Braču od ranih jutarnjih sati traje prava drama, a situacija na terenu je krajnje napeta. Prema izjavama stanovnika i radnika Jadrankamena, mjesto je puno interventne policije, a 400-injak se mještana okupilo na trgu. Sindikalni čelnik Jadrankamena ne izlazi iz kuće koju su okružili policajci, nekoliko ljudi privedeno..…Ovoje je kratki rezime jutrošnjih događanja, slike Hrvatske u kojoj se opet potvrđuje kako arogantni, bahati vladari naših sudbina ne poznaju granice. Naši makijavelisti koji šalju kordon policije na ponižene, obespravljene radnike Jadrankamena kako bi popisali imovinu i osigurali ulazak stečajnom upravitelju. Sramota za njih, ali sramota i za sve nas. I politika i mi zaglibili negdje u nasljeđu prošlosti, bez grama politike kulture, bez solidarnosti. Kao da nas opisuje sam Coetzee – Glava mu je postala azil za ostarjele misli, dokone… Trebao bi ih rastjerati,  počistiti zgradu. Ali nema volje, ili barem ne dovoljno.” (Osma glava)

Pa do kada? Kada će se dogoditi onaj famozni prijelomni trenutak u dugo očekivanom razvoju svijesti hrvatskih građana? I to ne samo kolektivne već i individualne svijesti o vlastitoj posebnosti. Svijesti iz koje se ne može iščitavati pojam imaginarnosti, već stvarna kategorija, bez koje su nemoguće bilo kakve promjene pa i one društvene. O budnosti i moralno političkoj kategoriji samopoštovanja i zauzimanja za svoja prava, i državi koja je ovisna o našoj individualnoj svijesti.

Prosvjedi su svjesno ili ne, sviđalo se to kome ili ne znak da se napokon probudila potreba za političkom kulturom i političkom socijalizacijom. Oni trebaju biti odgovor na katastrofalnu politiku koja se vodila posljednjih 20 godina, i koja je već trebala doći na naplatu, kao što i sve stvari u životu dođu na naplatu. Oni su pokazatelji koliko naši političari žive izvan prostora i vremena, ne shvaćajući kako manipuliranje može biti vrlo opasno, i kako samo u jednom trenutku kada se najmanje nadaju sve može izmaći kontroli, i tada dobivaju, najblaže rečeno, nesiguran politički sustav. Prosvjedi ukazuju na posljedice enormne količine neznanja, nebrige, bahatosti, siromaštva duha naše politike. Oni moraju između ostalog ukazati i na činjenicu da se na globalnoj razini sve više ljudi udružuje kako bi se zaustavila dizajnirana politička ideologija koja odvaja ljude.

Zar nije trenutak napokon jasno i glasno udruženi poručiti politici: Živite kao autisti, odvajajući se od ostatka svojih građana, bez ikakve socijalne interakcije i komunikacije, i s uvijek jednim te istim obrascem ponašanja makijavelističkog poimanja politike i ljudi, poimanja nas samih kako smo sebični, kukavice i nemoralni. Poručiti im: prestanite gajiti diktaturu površnosti društva, u čijem mentalitetu su ukorijenjene sve njene manifestacije, prestanite misliti kako ćete vječno trajati i kako se neće stvoriti kritički osviještena javnost koja će se oduprijeti i reći:. Evo nas! Jasnoi glasno reći: Prestanite manipulirati s nama, konzumentima kojima ste godinama ispirali mozak. Prestanite računati na onu, kako živimo u društvu u kojem je nemoguće misliti neku misao koja je duža od pet centimetara ,i kako ćemo svi skončati u površnosti.
Negirajmo napokon i samog Fromma:“ Moderni čovjek živi u obmani kako zna što želi, dok zapravo želi ono što se od njega očekuje da želi.“ Potvrdimo onu i Gustava Radbruha; „Država je pozvana da donosi zakone samo pod uvjetom da i sebe samu smatra vezanu tim zakonima”.

Podsjetimo ih kako su davno oboljeli od trajne amnezije, zaboravili na sve što se da zaboraviti, pa i na ono najvažnije, a to je naš unutarnji socijalni zahtjev za vrednovanjem i poštovanjem. Neka napokon priznaju kako osim privatnog dostojanstva postoji i kategorija javnog, u kojem država mora odigrati svoju ulogu, respektirati čovjeka kao osobu i stvoriti uvjete za nepovredivost dostojanstva ljudske osobe i njezinih prava, posebno pravo na rad.

Kada će uistinu političari ostati iznenađeni, zatečeni pa i uplašeni. Shvatiti da nisu vječni i Bogom dani, i iz takvog stanja napokon prihvatiti kako je došlo vrijeme za promjene. Nije li vrijeme, nismo li zaslužili svjedočiti nečemu što se zove razumna, civilizirana politička scena. Zar nije dosta dramske mješavine, tragikomedije koju ispoljavaju godinama i vladajući i oporba. Zar nije dosta nezrelosti, nedoraslosti, bezobrazluka, nepoznavanja i eskiviranja pravog značenja politike i njenog djelovanja.

Nije li uistinu dosta naše letargije, stanja hibernacije. Nije li napokon vrijeme reći – Probudimo se! To je naše legalno i legitimno pravo.
.