Promatračnica

“Što kada bi ti se, nekog dana ili noći, demon ušuljao u tvoju najusamljeniju usamljenost i rekao: “Ovaj život kojeg sada živiš i kojeg si živio ćeš morati proživljavati bezbroj puta iznova; i u njemu neće biti ništa novog, ali svaka bol i svaka radost, svaka misao i svaki uzdah i sve neizrecivo malo ili veliko u tvom životu će ti se morati vratiti, sve u istom redoslijedu i poretku…. Vječni pješčani sat postojanja je okrenut naopako opet i opet, i ti s njim, zrnce prašine! Zar se ne bi bacio na zemlju, i škrgutao zubima i prokleo demona koji ti ovo govori? -Ovaj život kojeg sada živiš i kojeg si živio ćeš morati proživljavati bezbroj puta iznova…“ F. Nietzsche

Život koji uslijed politike živimo, i stalno ispočetka proživljavamo je stvarnost, i nije nikakva izmišljena kategorija, nikakva zabluda, nikakav nedostatak objektivnosti. Ona je vidljiva, opipljiva, nju slušamo i gledamo svaki dan. Zbog te iste politike postali smo nezadovoljni, dezorijentirani skeptični, životinjski uplašeni ponajviše od, sada već gotovo u pravilnim ritmičkim intervalima ponavljajućeg ciklusa, od ponovno i iznova, pa opet još jednom. Umorni, i zato neoprezni od filozofske teze cikličkog kretanja povijesti, ponavljanja političkih djelovanja i povijesnih stanja.

Otišao je HDZ i neka je. Došli su novi – stari, i opet postadosmo svjedoci zborne pjesme, disonantnih tonova, ali i onih izjava zbog kojih mozak stane, glasova “razuma” koji se redovito javljaju kada treba osporiti gotovo sve što nosi predznak hrvatsko, domoljubno. Pokušava se pokazati kako izrečeno i nije baš onako kao što smo čuli. Pokušava se opet sve relativizirati, i nadalje ne postoji ništa za što bi se mogli uhvatiti kao za neku univerzalnu vrijednost.

Svakodnevna retorika i djelovanje, ili primjerenije nedjelovanje naših političara sve više upozoravaju na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Nevjerojatna količina infantilnih izjava, autističnost i samodopadnost ne samo da vrijeđa hrvatske građane, već je i indikator kako se Hrvatskoj, ukoliko se ne zaustavi na ovom putu bezumlja, gluposti, nemara ne piše dobro. Čini se da u tim izjavama premijer u posljednje vrijeme prednjači. Kaže nije vjernik, i zato nije kročio nogom u Crkvu i nazočio Misi za Domovinu, ali će kročiti za Božić. Čemu premijeru i za Božić, i kakve veze čin ulaska u Crkvu ima s vjerom? Trebali li tu zapravo bilo kakvo pojašnjenje, kad čovjek očito ne shvaća svoju političku poziciju, kad privatno miješa s državnim, kad ne može pojmiti kako bi u ova teška vremena Hrvatska trebala biti u što boljim odnosima s Vatikanom i Katoličkom crkvom koja je utjecajna, i u konačnici dominirajuća u religioznom i civilizacijskom smislu. Nije dobro, nije lijepo, nije državnički, opasno je.

U intervju za RTL Milanović ne pokazuje svoj strah i nezrelost samo unutar granica Hrvatske, već svojom skandaloznom retorikom ode čovjek i do susjedne nam  Mađarske. Izjava premijera u slučaju Čačić, o sucu kojeg naziva činovnikom prvostupanjskog suda u Mađarskoj, jest omalovažavanje tog Suda, kompromitiranje pravnog sustava prijateljske susjedne zemlje, ali i više od toga. U priopćenju HHO-a navodi se kako je između ostalog „…bilo kakvo komentiranje nepravomoćnih sudskih postupaka u javnim sredstvima priopćavanja od strane državnih dužnosnika i nositelja vlasti kazneno djelo prisile nad pravosudnim dužnosnikom iz čl. 309 KZ, za što je zaprijećena novčana kazna do 150 dnevnih dohodaka ili kazna zatvora do šest mjeseci. Ako je sudbina ove hrvatske Vlade ‘u rukama jednog činovnika, službenika, suca prvostupanjskog suda u Mađarskoj’, to je zato što su se sama Vlada i njezin predsjednik neprincipijelno doveli u takav položaj“.

U tom istom priopćenju nadalje stoji: „Iznenađeni smo šutnjom sudbenih institucija, nevladinih udruga koje bi se trebale baviti vladavinom prava, ali ne i znakovitom šutnjom dijela medija. Da je ovako što izjavio visoki dužnosnik bilo koje prethodne Vlade, zacijelo bi se pokrenula lavina osuda. Ali premijer Milanović je povlaštena osoba u javnom životu naše zemlje. Njegovu vlast karakterizira arogancija i bahatost, brz jezik: stil koji je nametnuo upravo Čačić, a koji je u obrnutom razmjeru s učincima njihova upravljanja Hrvatskom. Oni pontificiraju o bilo čemu, proziva podčinjene, smjenjuju nepodobne i drugostranačne, osuđuje sindikate, telefonom otpuštaju guvernera Narodne banke, kustose muzeja, vrijeđaju osjećaje građana: a sve im to mnogi unaprijed oproštaju u ime stranačko ideologijske opredijeljenosti“.

Predsjednik Josipović nazočio je misi za Domovinu, ali ne posustaje od izjednačavanja partizana i hrvatskih branitelja. I čak bih mogla razumjeti što je na srcu nekome, ali nikako ne mogu razumjeti i prihvatiti da je srce jače od razuma, do te mjere da se zapravo uspoređuju dva povijesno sasvim različito kontekstualizirana događaja. O poslanici za Dan Državnosti bolje ni ne govoriti. Bila je to uistinu hrpa ispraznih fraza. Kome su riječi poput – vrijeme je za akciju, nove ideje upućene. Svima, što znači nikome. Poručuje se kako su svi odgovorni. Mi smo odgovorni, a oni gotovo da nemaju prste u ničemu. Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Predsjednik nema hrabrosti, ne želi se zamjeriti premijeru , jer da nije tako tada ta bi taj govor bio nekome upućen, upućen prije svega Vladi RH. Da ima hrabrosti tada ne bi svjedočili prezentaciji o prvih šest mjeseci Vlade, koja je vrištala od uspjeha, o nikad viđenih do sada sposobnih ministara na čelu s premijerom. Vrhunac čega se Josipović dosjetio je postići konsenzus SDP-a i HDZ-a. Ma, što reći na ovo osim, da nam je jedna nesposobna vlada dovoljna. Dvije takve, i nema nam više života. Prije će, čini se Pinocchio postati pravim dječakom, nego ova Vlada donijeti nešto dobroga, nego svi dosadašnji političari pojmiti značenje njihovog djelovanja.