Za manje od mjesec dana Hrvatska će i formalno postati članicom Europske unije. Bez obzira jesmo li bili za i protiv ulaska u ovu tvorevinu, i uz sva pitanja koja su se postavljala o tom članstvu kako u RH tako i u EU nameće se i pitanje o tome što to Hrvatskoj najviše nedostaje a što će se, ipak vjerujem steći s članstvom u EU?  Što je to što Hrvatsku koči u svim segmentima društva, počevši od gospodarstva, pravosuđa, politike, tehnike, znanosti, kulture, umjetnosti, sporta i glazbe. Čini se da je to ipak pitanje profesionalizma, čiji gotovo bolan nedostatak u konačnici uništava i samo društvo i kulturu svake zajednice. Pa tako imamo profesionalce koji su potpuni diletanti, a amateri su krajnje profesionalni. Pa imamo diletantizam kao svakodnevnu pojavu i profesionalce koji su krajnje marginalizirani, i u konačnici dobijemo zbunjenost u kojoj se više ne zna što je pravo, a što krivo, gdje pravo nije pravo, nego je pravo krivo, a krivo je pravo.

S jedne strane sve vrišti od bezbrojnih certifikata, garancija kakvoće, i da dalje ne nabrajam sve opravdane i neopravdane zahtjeve na koje smo pristajali, a s druge strane, konstantno se susrećemo sa slučajevima neprofesionalnog postupanja u svim područjima javnog života. Nemoguće je da su obje tvrdnje istinite i tu se krije problem.

Što zbog onog famoznog nasljeđa prošlosti, što prelijevanjem „vrijednosti“ iz tog komunističkog nasljeđa u stranačku poslušnost u posljednje 23 godine demokracije profesionalizam nije našao svoje mjesto, ili je ono malo što je postojalo profesionalizma palo u zaborav.

Svakodnevno svjedočimo slučajevima koji dobrim dijelom i opravdano u pitanje dovode profesionalnost gospodarstvenika (javnih i privatnih, napose menadžera), sudaca, političara (svih stranaka, pa čak i svećenika), inženjera svih područja (pa čak i najizvrsnijih inovatora), znanstvenika (među kojima prednjače humanisti), umjetnika (o kakvoći čijih djela se u stvari zna vrlo malo), sportaša (pri čemu se često vrlo opravdano dvoji oko primjerice stručnosti nogometnih trenera) i glazbenika (pogotovo popularne glazbe čija se popularnost najčešće mjeri time mogu li napuniti „Arenu“ bez obzira kakvo smeće proizvodili).

Stoga se postavlja trostruko pitanje: kako uvesti i povratiti vrijednost profesionalnosti u hrvatsko društvo, što je uopće profesionalnost i zašto je toliko važna? Dobar dio odgovora na ova pitanja proizlazi iz samog mjerila profesionalnosti. Profesionalac je čovjek koji se bavi poslom od javnog značaja i za opće dobro kojim ostvaruje zaradu kao jedini izvor sredstava za život i time ostvaruje profesionalnu karijeru. Temelje oznake mjerila profesionalnosti su posjedovanje stručnog i specijaliziranog znanja u poslu, izvrsnost u vještinama koje su sastavni dio posla, izvođenje posla najveće kakvoće, razumna motivacija za posao, jasan odnos s kolegama koji obavljaju isti posao i visoka moralna mjerila. Najvažnije oznake profesionalca su te da je školovan i posjeduje iskustvo, da se poslom bavi javno tj. da su svima dostupni i mjerljivi barem rezultati rada, da je certificiran kao profesionalac, barem od udruge kolega ako ne i od kakve javne službe i da taj posao obavlja za plaću koja mu je temeljni izvor sredstava za život u punom radnom vremenu. Sad već slutimo kako su problemi u prethodno spomenutim područjima, pa čak i u nizu konkretnih slučajeva dobrim dijelom vezani uz nedostatak profesionalnosti. Tako se nerijetko dovodi u pitanje primjerice školovanje, prethodno iskustvo i certifikat raznih menadžera u javnim i privatnim kompanijama, nogometnih trenera, sudaca, znanstvenika koji nemaju niti jedan objavljen rad u međunarodno vrlo kvalitetnim časopisima, itd.

Najstarije profesije, od svećeničke, pravosudne i liječničke, preživjele su spomenuto mračno povijesno razdoblje i sad se očekuje da se nekako njihov profesionalizam „prelije“ u druga područja. No, ne ide to lako. Svjesni smo primjerice da „ideološki, općenit i isprazan“ politički govor u Europskom parlamentu „ne prolazi“ i da čak i tamo zastupnici trebaju pokazati zavidno visok stupanj stručnosti, iskustva i poznavanja materije kad o čemu raspravljaju. To je naravno vrlo neugodna spoznaja za naše zastupnike kojima je to nerijetko potpuna nepoznanica. Zahtijeva se određena stručnost i profesionalnost. Najvažnija stvar od svega jest da je profesionalac suveren u svom području. To je drugi pojam koji je kod nas, ponovno zahvaljujući povijesnim ne-prilikama, izgubio značenje.

Svaki profesionalac treba biti školovan i imati određenu količinu relevantnog iskustva. To znači da treba postojati jasna, neposredna i mjerljiva veza između školovanja, iskustva i posla koji profesionalac obavlja. Zbog nedostatka navedenog svjedočimo upitnoj profesionalnosti direktora javnih „poduzeća“ koji su tamo postavljeni iz svima već znanih razloga, iako ne zadovoljavaju taj uvjet ili pak „izbornika“ raznih reprezentacija ili „trenera“ u klubovima, i sl. Zbog toga valja izvanjski vrednovati vrijednost školovanja i prethodnog iskustva. Uvjet javnosti rada je također jasan. Barem rezultati rada trebaju biti javno dostupni, mjerljivi i podložni kritici na prvom mjestu struke. Kritika struke je vrlo važna jer se time održava ne samo povjerenje u profesiju nego posredno i kakvoća proizvoda i usluge kojeg profesija ostvaruje. I ovdje se susrećemo s nizom slučajeva u primjerice kulturi, znanosti i gospodarstvu gdje ne postoji nikakva javnost rada profesionalaca. Važan uvjet je i certifikat profesionalca. Naše društvo je trenutno takvo da takve certifikate dodjeljuju ili javne tj. državne agencije ili uz njih vrlo dvojbene profesionalne udruge što vrijedi za mnoge profesije.

Međunarodni višestruki certifikati i izvanjska međunarodna vrednovanja su jedini izlaz iz ove situacije. Certifikat u stvari znači „dozvolu za rad“ i kakvoću proizvoda ili usluge. Time se sprječava neprofesionalnost koja otvara prostor svim neželjenim radnjama. Negativna strana certificiranja je monopoliziranje u kojem tijelo koje certificira postaje samo sebi svrhom. To se često rješava umnažanjem tijela koja certificiraju (primjerice više udruga koje surađuju, ali istovremeno djeluju i kako konkurenti na tržištu, uvođenjem državnog certificiranja i uvođenjem međunarodnog certificiranja). Ta praksa je pokazala da se kakvoća rada profesionalaca time značajno uvećava. Posljednji spomenuti uvjet je također važan. Profesionalac svoju profesiju obavlja u punom radnom vremenu i zarada koju ostvaruje predstavlja mu/joj ako ne jedini a ono daleko najveći izvor sredstava za život. Dakle, ako postupa neprofesionalno ne ugrožava samo struku nego i vlastitu egzistenciju.

Izazov neprofesionalnog postupanja često se smanjuje tako da su kazne u slučaju dokazanog namjernog neprofesionalnog postupanja nerijetko takve da nadilaze dobrobiti od istog. Često se radi o trajnom gubitku licence za rad, oduzimanju imovine, kaznenom progonu i zatvorskim kaznama. Iz ovih tehničkih oznaka profesionalnosti proizlaze i vrijednosne. Naime, profesionalac ako postupa profesionalno tj. u skladu s pravilima struke i umijeća, onda samim time postupa iskreno, pošteno, transparentno (rezultati rada), objektivno, potpuno i s povjerenjem i povjerljivošću i poštuje zakonske, podzakonske i strukovne odredbe.

Ovo nas vraća na početak teme. Kad se osvrnemo na svakodnevne slučajeve nemorala, neetičkog postupanja, nestručnosti, kršenja standardnih operativnih procedura i sl. u stvari se osvrćemo na nedostatak profesionalizma. Na koncu, kad čitamo i kritiziramo kojekakve vijesti koje su neprovjerene, loše napisane, ideološki obojene u stvari se osvrćemo na neprofesionalnost samih novinara i pripadajuće profesije.

Stoga treba zahtijevati uvođenje i povratak profesionalnosti i profesionalaca. No, povjerenje u njih nije nešto što se „daruje“ nego oni sami svojim radom, njihove udruge i izvanjska nadzorna tijela trebaju biti „razlozi“ zbog kojih ćemo imati povjerenja u njih. Kako se sami nismo naučili tome očito je da će nas u RH to sada naučiti EU, tj. barem neke njezine institucije i barem neke njezine članice. A to neće biti nimalo lagan put

Akciju „U ime obitelji“ ili „Brak = žena + muškarac.“ potpisale su i mnoge javne osobe, a među njima i mnogi sportski djelatnici i sportaši. Među ovim posljednjima pojavila se i naša proslavljena atletičarka Blanka Vlašić. Štoviše postoji i njezina izjava kojom javno podržava akciju. U toj izjavi kazala je sljedeće: „Obitelj je stup društva. U svakoj obitelji sve započinje sa muškarcem i ženom. I zato je od iznimne važnosti da na sve načine, pa tako i zakonski ovim referendumom zaštitimo brak kao takvu zajednicu.“

Click here to view the embedded video.

Na čin potpisivanja i tu izjavu reagirala je nepoznata osoba (posebno je zanimljivo što se ta osoba nije željela identificirati, mislim, u čemu je problem kad je već potpuno u pravu?) i to poduljim tekstom upućenom samoj Blanki Vlašić. (cjelovit tekst dostupan na Internetu. Izdvojimo samo neke dijelove teksta. Autor nije začuđen potpisivanjem i podrškom koju su pružili primjerice izbornik Štimac i pjevač Thompson, ali je „poprilično razočaran“ Blankom (nije sasvim jasno zašto je posebno razočaran njezinom izjavom u odnosu na primjerice Štimčevu). Zatim pojašnjava kako drži da je bila sasvim svjesna što govori i što podržava. Nakon toga joj daje za pravo da može imati mišljenje kakvo god želi, ali ju pomalo prijetećim tonom opominje (pomalo nalik Slavku Liniću koji prijeti „padanjem glava“ među carinicima koje će se usuditi štrajkati tijekom turističke sezone) da „mora paziti kome, kako i kada daje javnu podršku“. Zatim slijedi dirljivo pismo Blanki „Draga Blanka“ u kojem autor napominje kako se velike kompanije nastoje prikazati u svjetlu primjerice „potpore različitosti“. Zaista, zaista, one to nastoje jer time postižu „političku korektnost“ i time prije svega „maksimizaciju profita“. Bojim se da tako nešto vodi smanjenju profita kako bi te kompanije vrlo brzo odustale od toga. No, zatim nailazimo na prvi ozbiljniji propust. Autor argumentativno pretpostavlja da biti za tu akciju samim time znači biti agresivno protiv svega ostalog, iako je akcija, doduše retorički spretno skovana kao akcija „U ime obitelji“ a ne primjerice „Protiv istospolnog braka“.

Naime, pretpostavimo slobodu mišljenja koja s obzirom na navedeni izbor kaže da postoji skupina koju „baš briga za cijelu akciju kako jedne tako i druge strane i kako vjeruje da je cijela stvar skovana kao sredstvo u sasvim druge svrhe. Autor se stoga našao u delikatnoj situaciji „otkucati“ ili „cinkati“ Blanku njezinim sponzorima što je i učinio kako dokazuje pismima, iako u stvari nema dokaza da su ta pisma zaista poslana fizičkom ili elektroničkom poštom. Autor je Blanku cinkao konkretno Adidasu, Podravki i Lidlu. U pretposljednjem odjeljku pisma autor čini istu pogrešku. U posljednjem odjeljku pisma kompanijama koji je skoro identičan ako se izuzme naziv kompanije autor ističe kako doživljava te kompanije kao osviještene i kako bi ga veselilo, pazite sad molim Vas „(kao i mnoge druge Hrvatice i Hrvate)“ kada bi se kompanija ogradila od stava ove sportašice. No, za Boga miloga ovo je stvarno previše. Eto zašto je valjalo započeti s malo brojki. Zato da ne bismo pomisli da je mišljenje 400 građana u RH „mnogo“ jer je zaista „malo“, a mišljenje 500 000 građana u RH „mnogo“ a ne „malo“.

Sad je vrijeme i za mišljenje o tom „nizu nesretnih događaja“. Prvo valja istaknuti da je izraz „gay sportaš“ ekonomski nevažan pojam. Ipak, u posljednje vrijeme postaje i takav, pogotovo od kad se i ponešto i od svjetski poznatih sportaša u planetarno popularnim sportovima javno deklariralo kao gay-evi kao primjerice NBA košarkaš Jason Collins koji je kako sam pročitala izjavio: „I’m a 34-year-old NBA center. I’m black. And I’m gay.“ Ako netko ima posebnu želju može na Wikipediji vidjeti spisak gay, homoseksualnih i biseksualnih sportaša.

Zanimljiva je i taktika cijele gay, lezbijske i biseksualne zajednice. Naime, kako je njima bilo teško prodrijeti u sport koji je tradicionalno homofobičan, taktika je bila vrlo inteligentna – osnivanje paralelnog gay natjecanja. Tako su primjerice 1982. godine održane prve Gay Igre u San Franciscu, pri čemu se ne misli na bilo kakve druge „igre“ nego na sportske igre. Među sportovima gay zajednici je bilo osobito teško „prodrijeti“ u neke koji su ekstremno homofobični, poput nogometa. Taktika je ponovno bila ista. Kako dokazati postojanje gay-eva u nogometu? Tako da se osnuje gay nogometna liga koju zatim treba priznati neki nacionalni ili regionalni nogometni savez. Time je dokazano postojanje gay-eva u nogometu. Kako god bilo, treba priznati da se radi o vrlo inteligentnom „driblingu“.

No, unatoč svemu, gay-eva je u sportu vrlo malo. Takva situacija povlači i mnoge ekonomske i poslovne poteze vodećih kompanija koje proizvode sportsku opremu, odjeću i ostale potrepštine. Naime, ekonomski i poslovno govoreći to je još uvijek zanemariva manjina i cijela stvar je ekonomski opravdana tako dugo dok podržavanje takvih sportaša maksimizira profit, te dok njihovo ne uzimanje u obzir smanjuje profit. Kao i u svakoj drugoj stvari kompanije gledaju na profit pa tako i ovdje.

Sad se postavlja prvo pitanje s obzirom na Blanku Vlašić. Naime, kao aktivna sportašica i pod sponzorskim ugovorima – treba li paziti što priča? Ipak, ne vjerujem da će njezina izjava smanjiti prodaju Adidas sportske opreme ili Studene ili proizvoda na Lidlovim policama u Hrvatskoj, štoviše, moglo bi se dogoditi sasvim suprotno i tad bi matične kuće kompanije u svjetlu profita kojeg lokalne podružnice i zastupnici ostvaruju mogli tvrditi nešto poput „to je stvar politike lokalnog distributera“. No, moglo bi se zbiti i suprotno i u najgoroj varijanti to da kompanija raskine sponzorski ugovor s Blankom Vlašić.

Drugo pitanje je vrlo zanimljivo i važno. Naime – u čije ime Blanka Vlašić govori? Ona dakako govori u svoje ime, ime i prezime Blanke Vlašić. No, ona daje izjavu u sportskoj dvorani, dakle govori i kao sportašica i to kao hrvatska atletičarka. Nadalje, ona je odjenuta u sportsku odjeću na kojoj je jasno istaknut logo kompanije Adidas. Postavlja se sada pitanje – govori li ona i u ime Adidasa? I to je možda najosjetljivije pitanje. Vjerojatno ima neku vrstu standardne ugovorne obveze pojavljivati se u javnosti u odjeći sponzora tako dugo dok to priliči situaciji i sponzoru. Dakako, da se primjerice na misi ili vjenčanju ne treba pojaviti u Adidas trenirci, pa čak niti na istospolnom vjenčanju. Kakva je ovo situacija? Ona se pojavljuje u sportskoj dvorani odjevena u sportsku opremu i daje izjavu u prilog akciji „U obranu obitelji“. Ako je tu izjavu dala kao Blanka Vlašić a ne kao atletičarka, čemu onda sportska dvorana i Adidas odjeća? Ako je pak tu izjavu dala kao atletičarka Blanka Vlašić, mislim da je naudila sponzoru ukoliko sponzor ima politiku drugačiju od one koju ona zagovara, tj. time će sponzoru nanijeti financijsku štetu i/ili nauditi percepciji marke.

Globalno i povijesno govoreći, prvo je homofobni stav bio dominantan. Zatim su se sredinom 80-ih godina počeli probijati gay stavovi. Zanimljivo je da se sada s ovim slučajem u RH postavlja pitanje prava očite većine koja nije gay. Ima li ta većina pravo na svoj stav, pravo na referendum, pravo na utjecaj na Ustav RH. Na koncu konca, homofobni, da ne kažemo homofagni, stavovi hrvatskih sportaša i sportskih djelatnika imaju dugo nasljeđe i dio su općeg europskog i svjetskog homofobnog stava. Otkada se pojavljuju homofilni stavovi i ispovjedi, napose velikih i poznatih sportaša, u stvari vrijedi sasvim nova praksa koja se po uzoru na američko nasljeđe svodi na jednostavnu krilaticu / politiku – „Ne pitaj i ne pričaj!“

No, pitanje koje se ovdje postavlja je suprotno. Naime, ako gay sportaš ima pravo javno progovoriti kao primjerice nedavno Jason Collins ima li onda i Blanka Vlašić pravo progovoriti i reći baš to što je rekla? Ne vidim posebnog razloga zašto ne. Štoviše, svi koji podržavaju ta navodno oprečna i međusobno isključujuća stajališta mogu organizirati „marševe“ i „referendume“, pa neka se demokratska vlast nosi s time kako zna i umije.

Pokazuje Kerum, naravno u potpunosti nesvjestan kako su po Darwinu, emocije filogenetski rudiment kojem je glavna zadaća povećanje izgleda za preživljavanje. Sviđa se još uvijek aktualnom gradonačelniku ova disciplina lijepljena svega i svačega na čelo, pa je, sjetimo se i 2011 na proslavi Dana policije članu banda zalijepio na čelo 500 eura, nakon kolopleta dalmatinskih pjesama.

I čovjek bi pomislio (to su valjda ovi umni, daroviti sa smanjenim osjećajem nade) kako je nakon 2000 godina čovjek evoluirao u toj mjeri da barem pokaže neki složeniji oblik komunikacije, što je vidljivo već i kod primata, kad tamo opla- iskoči neki predizborni dernek.

Zastrašujuća je doza primitivizma, nepotpunosti, duhovno slabe razvijenosti, nekulture koja vlada ovom zemljom, koju ispoljavaju u najvećoj mjeri javne osobe i koje, čini se ne mogu i neće obratiti pažnju na preferencije drugoga. Koji okolinu uporno pokušavaju prilagoditi sebi, a svaki napor, pa čak i u vidu ideje da se prilagode to istoj okolini ostaje im u potpunosti stran. Primitivizam je to, s karakterističnom tvrdoglavošću korova, jer što ga više siječete to on gušće raste.

No, za ovakav primitivizam, naspram uljudnosti i kulturi koja nas sve manje tangira, nije smo Kerum kriv već i mediji i mi sami, jer nas intrigira, zabavlja. Mediji, naravno pomažu stvaranju “psihološke nepismenosti” i učvršćivanju vladajućih normi i vrijednosti. Oni naprosto djeluju kao svojevrsni narkotik čije djelovanje utječe na promjenu ponašanja, posebice u društvima u kojima se osjeća nedostatak demokracije, obrazovanja i kritičkog mišljenja. Svjesno potiču javnost da se zadovolji prosječnošću ,misleći kako je biti primitivan, bahat, vulgaran, neobrazovan, glup prirodno stanje adekvatno današnjem vremenu.

Uzmimo samo jedan primjer. Vijest glasi: „Država nabavlja 10.550 mobitela za 40 milijuna kuna!“ U sadržaju teksta stoji sljedeće: „Državna administracija za svoje dužnosnike i službenike na rok od dvije godine nabavlja 10.550 “pametnih” mobitela, 10.650 pretplatničkih brojeva (SIM kartice), USB-uređaje i 4.700 kartica za stickove, računala i tablete, a procijenjena vrijednost te nabave, koja uključuje i 125 milijuna besplatnih minuta razgovora, 4,7 milijuna SMS i MMS poruka… iznosi 40 milijuna kuna.“ Kao prvo postoji nesklad između naslova i sadržaja, naime u proturječju su tako da oba ne mogu biti točni. Kao prvo država „ne nabavlja“ nego je kako stoji u daljnjem tekstu „raspisala natječaj“ i predložila nabavnu cijenu. Kao drugo, 10.550 mobitela nije procijenjeno na 40 milijuna kuna nego mobitela s „brdom“ popratne opreme. No, ne budimo lijeni. Ako bi to bio slučaj, onda bi ispalo da je država spremna platiti jedan mobitel 3791 kunu. Ako se pak informiramo o tome kakav se mobilni brzoglas može tržiti za taj novac, onda je kristalno jasno da se radi o vrhunskim uređajima za koje možemo biti sigurni da velika većina od 10.550 budućih korisnika ne-će znati kako rabiti većinu njihovih nevjerojatno „cool-pjavi-mjak-prej……“ aplikacija. Jedino zanimljivo u cijeloj vijesti jest to da je „izvor iz Vlade RH“ pohvalio vladu Jadranke Kosor koja je takvom nabavom uspjela uštedjeti 60% od troškova prethodnih nabavki za iste svrhe i da se želi voditi tim primjerom. To se hrvatski kaže „benchmark“ tj. poredba vlastite prakse s najboljim poznatim praksama i uzimanje istih kao uzor.

Lijepa naša bit će dakle još mobilnija (uglavnom zahvaljujući kakvoći mobilnih uređaja novih generacija), još ljepša (jer novi su uređaji nevjerojatno „simpa“) i još više naša (ne mogu se sjetiti što bi to moglo značiti). No, i ovako je dovoljno mobilna. Više od 100.000 građana RH čeka na vize za države koje nude posao. Tisuće mladih koji diplomiraju samo čekaju priliku za odlazak na rad i/ili nastavak školovanja izvan Hrvatske. O oni „manje sretni“ ostaju ovdje s neplaćenim radom, pod prijetnjom otkaza, s niskim mirovinama, ili pak pritisnuti „kresanjem“ sive ekonomije.

Ako je izbor dan između Mobilna Lijepa naša (pitanje nabavne cijene mobilnih uređaja za 10% državnih službenika) i Imobiliare Lijepa naša (poznata tvrtka za nekretnine International Imobiliare iz filma „Kum 3“ u kojoj je Michael Corleone postao većinski dioničar tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća), onda je prvi izbor bolji. No, bojim se da time drugi rog dileme nije „isključen“, štoviše, da je uključen, tako reći konstantno „on-line“. Naime, istu vijest možemo povezati s viješću o tome koliko je RH korumpirana, a odgovor je – vrlo korumpirana. Tako nas barem izvješćuju Ernst & Young u vijest koja je prenijeta kod nas (preko slovenske novine Delo) koji su istraživanje proveli među menadžerima od kojih pak 45% misli da je korupcija „normalna“ stvar.

No, sad će državni dužnosnici biti on-line puno bolje i moći će mnoge stvari koje do sad nisu mogli. Čak će moći čitati knjige i članke, pa i pisati vlastoručno i to pretvarati u Word-dokumente i postati pismeniji. No, ti novi mobiteli sve su veći i tako me podsjećaju na onu anegdotu o muškarcima u velikim automobilima i u stvari nije sasvim jasno čemu oni zaista služe.

Vratimo se temi. Tako redom možemo prolaziti kroz razne dnevne vijesti na raznim internetskim portalima koji se bave dnevnim vijestima i doznati hrpe manje-važnih do potpuno nevažnih informacija. No, postoje ljudi kojima je hobi ili pak profesija čitati dnevne novine. Ponovno, koliko takvih čita najutjecajnije pariške, berlinske, londonske i njujorške dnevne novine? Vjerojatno vrlo malo. Naime, kad malo „oslušnemo“ o čemu se raspravlja na špici to je vrlo rijetko do nikad neka recenzija iz novina The New York Times, ili izvrstan esej u novom broju Foreign Affairs (prijevod bi bio „Vanjski poslovi“, a ne „Afera na otvorenom“) ili u Le Monde Diplomatique. Češće su to tuzemne ili „regijonske“ dnevno-politikantske teme, trač-teme, crna kronika teme i dakako „nazovi-športke teme“.

Da se razumijemo, ne kudim čitanje, štoviše podržavam i potičem, ali ipak treba biti barem malo izbirljiviji. Svi ti ljudi koji vole dnevne vijesti vrlo rijetko se informiraju o tome što je primjerice novo na svjetskoj sceni u svijetu kazališta, u svijetu opere, ili primjerice u svijetu poezije. Da, da, vole oni primjerice dobru poeziju, ali kad ih pitate da vam nabroje njima najboljih 10 pjesama 10 najvećih europskih pjesnika u posljednjih 10 godina blage veze nemaju. Ili još gore, da vam primjerice prokomentiraju pjesmu-proglas „Što se mora reći“ Güntera Grassa što bi ipak trebalo biti malo lakše, ponovno pojma nemaju. Eto, tako stvari stoje. A mi smo s dnevnim vijestima konstantno bombardirani lažnim šokantnim vijestima, lažnim izborima pred koje nas se stavlja, lažnim stavovima za koje nas se uvjerava da su naši, itd. naime, kad ste posljednji put pročitali dnevnu vijest zbog koje se niste mogli prestati smijati ili plakati barem pet minuta, ili zbog koje ste se prvom prilikom odlučili nešto poduzeti i pridonijeti onome u što vjerujete da je ispravno možda zato jer ste takvi, možda jer ste se našli osobno pogođenima, ili iz nekog daljnjeg razloga? Teško se sjetiti zar ne? I zbog toga TV gledam rijetko do nikad. I zbog toga samo povremeno čitam dnevne novine u internetskom obliku. I zbog toga gotovo više da i ne čitam dnevne tiskane novine.

Paradoksalno u cijeloj ovoj situaciji je to da u današnjoj kulturi u stvari oni koji spadaju u krajnju supkulturu ili anti-kulturu preostaju kao jedini koji potiču tu istu kulturu, štoviše opću kulturu, uljuđenost i pristojnost ako ničim drugim a ono barem natpisima na svojim majicama kao primjerice natpisom „STAY HOME, READ A BOOK“ / „OSTANI KOD KUĆE, PROČITAJ KNJIGU“. To je za ovu priliku i moja poruka Vama.

Od svih nedostataka u našoj javnosti koja je od strane medija potpuno ispolitizirana drugo- i treće- razrednim zbivanjima u nedostatku izvješćivanja o punokrvnim državničkim potezima, najočitiji, najljepši i najperverzniji je nedostatak političke kulture, a otuda i naslov ovog teksta.

Od 1991. doživljavamo pravi Sturm und Drang načelnog poticanja političke kulture najrazličitijim sredstvima poput postojanja predmeta Politika i gospodarstvo u gimnazijama, raznih Demokratskih odgoja i kultura, itd. Štoviše, svi se kunu u demokraciju i odbacuju svaki oblik totalitarizma, te je to možda jedino oko čega se slažu svi od konzervativnih, preko liberalnih, do social-demokratskih političkih opcija. Ipak, iza tog deklariranja ne stoji solidna politička teorija, a ispred njega ne stoji dosljedna politička praksa i politička svakodnevica. Štoviše, ne prođe niti jedan dan a da kakav političar tj. politikant na nacionalnoj razini, lokalnoj razini, na razini građanskih udruga i akcija, itd. ne počini štogod, a što se ne može nazvati drugačije negoli politički nekulturnim činom.

Kontinuitet deklariranja demokratskih načela prati kontinuitet demokratske političke nekulture. Dakle, politička kultura u RH je bitno neautentična, elitna i heterogena. Kao i u ostalim stvarima, stvar u pitanju je shvaćena pogrešno, tj. prigrabljena je sloboda bez imalo odgovornosti. To je ona napast nedužnosti iz istoimene knjige Pascala Brucknera koja je bolest individualizma koja se pak temelji na izbjegavanju učinaka počinjenog i na uživanju u slobodi bez trpljenja njezinih poteškoća. Dijeli se na infantilizam i viktimizaciju, dvije strategije neodgovornosti. U prvom slučaju nedužnost je parodija mladenačke bezbrižnosti i dovršava se u liku vječno nedozrelog, a u drugom slučaju radi se o anđeoskom svojstvu, nemogućnosti da se počini grijeh i dovršava se u liku samo-proglašenog mučenika (Bruckner, 1995:12). Ovo u potpunosti vrijedi za hrvatsku političku nekulturu. No, što je to?

International Encyclopedia of Social Sciences definira političku kulturu kao „skup stavova, vjerovanja i raspoloženja koji političkom procesu pružaju red i smisao i koji osiguravaju temeljne pretpostavke i pravila koja upravljaju djelovanjem u političkom sustavu.“ Ako postoji spomenuti nesklad između deklariranja demokratskih političkih načela i demokratske političke prakse, tj. ako „skup vjerovanja ne upravlja djelovanjem“, onda nema političke kulture. Dakako, ona može biti utemeljena u samoj slijepoj praksi koja se prakticira stoljećima, ali to u RH nije slučaj. Ono što nasuprot tome imamo je politička nekultura, samo dno dna, potpuna sablazan. Političari ne snose nikakvu odgovornost za počinjene političke pogreške bilo verbalne bilo materijalne, iako ima iznimaka (primjerice I. Sanader i R. Čačić). Nema ih tko pozvati na odgovornost.

No, politička kultura se ne može nametati, za nju se treba odgajati, a odgoj je mučan i dugotrajan proces koji na svakom pa i na posljednjem koraku može potpuno propasti, prije nego što ju građani slobodno, svjesno i odgovorno prihvate. Odgoj za političku kulturu kao kulturu političkog ophođenja i djelovanja treba zahvatiti sve slojeve i skupine društva na cijelom teritoriju i to tijekom više generacija. Cilj demokratskog odgoja je proizvođenje kritične mase politički kulturnih državljana, građana, pripadnika nacije koji naprosto neće tolerirati političku nekulturu i sve koji se odvaže na tako nešto odbacit će kao neprimjerene društvu u kojem žive. Takva skupina kulturnih će naprosto utjecati na političare koji će pak trebati uzimati u obzir njihovo mišljenje žele li uopće dospjeti na vlast a kamoli vladati. No, takva skupina unatoč svim sredstvima koja je RH deklarativno usvojila i primijenila nije proizvedena u posljednjih 20-ak godina i tako je jedino što nam preostaje za zaključiti da u RH vlada posvemašnja politička nekultura.

Ta ista nekultura manifestira se ne samo tijekom izbornih kampanja za vrijeme lokalnih izbora, izbora za Hrvatski sabor, izbora Predsjednika RH, nego i između izbora, pogotovo na način na koji izabrani vladaju i na način na koji oni koji su ih izabrali hvale ili kude, podržavaju ili nastoje srušiti njihovu vladavinu. Nadalje, ta se nekultura pokazuje kod samih subjekata politike, tj. pripadnika političkih elita (npr. HDZ, SDP) bilo kad postupaju kao profesionalni političari, bilo kad postupaju s pozicije političara ali u sferi za koju nisu stručni (npr. zakon, poslovanje, međunarodni odnosi, jezik, povijest, itd.). Konačno, ta se nekultura pokazuje i kod sudionika (građana) na način njihovog ne sudjelovanja bilo u izborima, bilo tijekom vladavine u međuizbornim razdobljima, te u vrlo slabom „političkom angažiranju“. Neke su političke kulture parohijalne (gdje se odluke donose od strane središnje vlasti i ne zanimaju građane), neke su usmjerene na subjekte (središnje osobe politike), a neke na sudionike (građane u najširem smislu riječi). RH se trenutno nalazi točno negdje između ta tri modela političke kulture. Na koncu politička kultura u minimalnom smislu sastoji se u elementarnom načinu ophođenja, govora i djelovanja u politici. Čini se da čak i te političke kulture nedostaje hrvatskim političarima jer ne znaju pristojno politički komunicirati što je vidljivo kroz stil, retoriku i argumentaciju političkog govora. Ne izvršavaju poslove na koje su izabrani kao što je odsustvo sa sjednica predstavničkih tijela u koja su izabrani, te se na koncu prikazuju stručnima za područja za koja očito nisu.

Zašto je tome tako, tj. zašto u RH nedostaje elementarne i složene političke kulture ili zašto vlada potpuna nekultura? Jedan dio odgovora treba tražiti u činjenici da je politička kultura dio opće kulture, pa kako nam nedostaje opće nije nikakvo čudo da nam nedostaje i posebnih pa tako i političke kulture. Ako je kultura jedino što nas razlikuje od drugih vrsta i što nas čini ljudima, onda je politička kultura jedino što nas čini političkim bićima u navlastito ljudskom obliku života. Ako toga nemamo, onda je to ozbiljan nedostatak, ili kako bi znali kazati naši stari: mali/mala, bolje da ti fali ruka nego kultura.

Oni koji su otišli i odlaze iz ove zemlje trbuhom za kruhom, mahom mladi ljudi, i mi koji smo ostali u strahu i neizvjesnosti od daljnje epidemije bolesti društva u kojoj i ponuda na tržištu rada sve manje nalazi svoje mjesto nije ništa drugo nego signal prepoznavanja u kakvoj državi živimo i o čemu se tu zapravo radi.

I koga zapravo briga. Koga je od njih briga dok sjede, a i ne sjede više na svojim radnim mjestima za koja su debelo plaćena što znači izgubiti smisao. Što znači postaviti si i životno, i filozofsko pa čak i metafizičko pitanje o smislu. Koga je zapravo briga što znači frustra-uzalud.

Što očekivati? U ovoj apatiji, kliničkoj i ekonomskoj depresiji, općoj rezignaciji, nenormalnom nepovjerenju između politike i građana. U ovom bezočnom osiromašivanju zemlje zbog nečijih interesa, ubijanju svake nade da će se napokon ugledati svjetlo, gaženju dostojanstva, mentalnom maltretiranju, uništavanju identiteta, svake kritičnosti i kreativnosti, onemogućavanja prava na rad ne može se očekivati ništa. Apsolutno ništa.

I nikakvo čudo se neće dogoditi (osim valjda euharistijskog) što god tko rekao ili učinio, sve dok se u ovoj zemlji bude funkcioniralo po onoj Platonovoj: ..ako do vlasti dođu oni koji, u svojoj oskudici, žude za dobrima koja bi bila samo njihova, uvjereni da je upravo vlast ono mjesto na kojem se može najviše nagrabiti, . . . tada će doći do borbe za vlast, pa će ova borba — slično onome što se događa u ratu — upropastiti i njihova domaćinstva i cijelu državu. (Država)

Ne ulazeći u usporedbu Platonovog i današnjeg vremena, njegovih ideja i zapažanja činjenica je kako ovaj filozof ni od čega nije toliko strepio koliko od toga da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju o važnim stvarima, zahtijevajući da se budući državnici obvežu zakonom kako će se ponajviše baviti onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj mjeri, znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju. No, daleko smo mi od toga. Daleko smo mi od svega što bi ovu državu činilo civiliziranom i dostojnom za život u njoj.

Kada se ovako napiše ne čini se osobito teškim, a ipak, kako brojimo godine od samostalnosti građani Hrvatske sve manje vjeruju političkim elitama, razočarani su, ne vjeruju i preziru političare (i političarke). Misle o nama koji se bavimo politikom kao o sebičnim parazitima koji misle samo na sebe, a ne o građanima koji su nas odabrali. I, iako pripadam političkim elitama i smeta me takva percepcija posla s kojim se bavim, moram priznati da su građani Hrvatske donekle u pravu.

U više sam navrata govorila kako političari predstavljaju prosjek i presjek društva u kojem živimo i ukoliko nam je politika loša, znači da nam ni stanje u društvu nije bolje. No, svjesna sam činjenice da su građani Hrvatske, za razliku od mene, uvjereni da su političari znatno gori od mediokriteta. U stvari, misle da bi bilo fenomenalno kada bi političari bili prosječni dosadni main stream. Pa tako političarima i nešto rjeđe (ipak nas je puno manje i nismo toliko važne) političarkama pridaju demonske karakteristike pa se po forumima o nama piše kao o lopovima, pokvarenjacima, spletkarošima, sadistima i sličnim prekrasnim osobnostima od kojih mnoge ulaze u članke kaznenog zakona. No, kako se političkim kuloarima ipak krećem već neko vrijeme stekla sam koliko-toliko dobar uvid u političku scenu i mogu vam reći da – griješite. Većina ljudi na političkoj sceni nisu lopine velikog formata, ubojice, diktatori, shizofreničari i sadisti. A, ne. To su u najvećem broju slučaja ljudi iz susjedstva, jedni od vas. Razlikuju se samo po tome što su došli u doticaj s većom moći i to ih je, recimo, pokvarilo. No, bilo bi prejednostavno da u politici stvari tako funkcioniraju. Ali nije tako jer politika i moć, u stvari, ne kvare ljude. Politika i moć samo pokažu kakav je tko čovjek. I tu je glavni problem jer su političari samo ljudi – krvavi ispod kože kako se to po narodski kaže, ni bolji, ni lošiji od prosjeka. Obični, krvavi ispod kože, znanci i poznanice iz susjedstva…

Ali ljudi koji se ne bave politikom očekuju da političari i političarke ne budu gospođe i gospoda iz susjedstva. Građani (opravdano) očekuju da političari budu bolji od njih, bolji od prosjeka, da budu najbolji i najbolje u društvu. Jesu li očekivanja građana naivna i utopijska? Ne, nisu. Građani to opravdano očekuju od političara, no usprkos tome iz jednog izbornog ciklusa u drugi se iznova razočaraju i njihova očekivanja se (nikada) ne obistine. Pa, zašto je tome tako? Zar baš svi koji ulaze u politiku ulaze u ovu arenu samo i isključivo zbog osobnog interesa i karijere, a ne zbog uvjerenja, ideologije, želje da realiziraju politike i programe u javnom interesu?
Ne, nije točno, i znam da mnogi ulaze u politiku iz uvjerenja. U politiku ulaze mnogi dobri i pošteni ljudi s izgrađenim sustavom vrijednosti i mnogi od njih pošteno obavljaju svoje političke funkcije tijekom cijelog razdoblja bavljenja politikom. Pa dobro, ali zašto onda cijela politička scena izgleda tako prljavo i otužno?

Ovo je kompleksno pitanje ali se po mojim saznanjima može svesti na nekoliko razloga:
1) Politička mašinerija s vremenom ubije veselje političkog djelovanja, pogubljuje entuzijazam i u onima najotpornijima jer sve je, ono, nemoguće promijeniti pa čak i vrstu uredske klamerice
2) Ljudi izbjegavaju konflikte
3) Šefovi očekuju poslušnost i lojalnost, a bilo kakav (opravdani) prigovor prvom ešalonu se smatra kao izdaja stranačkih (a ne šefovih) interesa
4) Ukoliko previše ‘talasate’ uskoro i ‘od-talasate’ iz politike, a najbolje i najlakše se uči na tuđim primjerima.

Stoga je iznimno važno da se ohrabruju oni i one koji/e ulaze u politiku, a koje tjera borba za javni interes i poboljšanje stanja u svijetu i društvu. A takvih ima. I to dosta, nećete vjerovati. U to sam se uvjerila višegodišnjim članstvom u stranci u kojoj sam upoznala cijeli niz vrlo kvalitetnih i poštenih ljudi (okej, s nešto premalo hrabrosti i ludosti), pa sam sigurna da politika može postati bolja ako se takve ljude malo ohrabri, otvori im se oči, probudi ih se iz političkog sna. Ili ako se, kako vam drago, pritiskom o ciljani gumb pokrenu ‘politički spavači’ u svuda raštrkanim, pomalo zaboravljenim političkim ćelijama.

Mirela Holy rođena je 15. prosinca 1971. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, diplomirala etnologiju i komparativnu književnost 1996. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2000. magistrirala na poslijediplomskom studiju znanosti o književnosti i doktorirala 2005. na doktorskom studiju znanosti o književnosti, područje kulturalni studiji. Članica je SDP-a od 1998.,  a deset godina kasnije postaje SDP-ovom saborskom zastupnicom, te u Saboru obnaša dužnosti: članice Odbora za gospodarstvo, Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

 

Ako na trenutak zanemarimo geopolitičke, tehničke i moralne dvojbe agencija koje određuju kreditni rejting država, činjenica je da članice EU ratificiraju pristupni sporazum s državom koja je s obzirom na svoju moć zaduživanja smeće što je tim više intrigantno jer je EU začeta kao zajednica s čisto poslovnim i ekonomskim interesima, kao Europska zajednica za ugljen i čelik. Što će EU država ne s toliko nezaposlenih, što postaje besmislen podatak, nego s tako malo zaposlenih, ostaje mi nejasnim. Možda imaju pravo oni koji govore o našoj posvemašnjem neznanju o našim prirodnim bogatstvima i ljepotama na čemu se možda temelji europski poslovni interes.

Drugo pitanje je – što je nama Hrvatima i građanima Republike Hrvatske EU? Odgovor pretpostavlja razumijevanje toga gdje se RH trenutno nalazi i kako stoji, a stanje je paradoksalno. Naime, gdje je trenutno RH nije teško odgonetnuti. Ekonomski govoreći, RH je u dubokoj krizi. Politički, nedostaje joj strategija razvoja jer joj nedostaje konsenzus o nacionalnim interesima. Kulturno, omjeri gledanosti turskih i sličnih trećerazrednih sapunica i predivnih austrijskih i njemačkih serija (Kommissar Rex, Cobra 11 – Die Autobahnpolizei, Lugarnica ili Hotel dvorac Orth), omjer slušanosti „istočne narodne glazbe“ i primjerice zapadne rock glazbe, itd. ponovno simbolički govore sami za sebe.

Gdje će se RH naći kad jednom uđe u EU? Fizički će ostati na istom mjestu, možda čak i ekonomski, ali politički, pravno i kulturno će se naći u sasvim novom okruženju na koje nije spremna. Jesu li hrvatske kompanije i zaposlenici spremni za konkurenciju na tržištu EU, jesu li hrvatska izvršna, sudbena i zakonodavna vlast spremne za EU, je li hrvatska politička scena spremna za EU, itd.? Ova posljednja čini se jest s obzirom na to koliko se borbi vodi za radna mjesta u administraciji EU i za mjesta u Europskom parlamentu. Jesu li hrvatska sveučilišta spremna za EU? Jesu li spremne kulturne institucije? Regije? Županije? Gradovi? Čini se da nitko od navedenih nije spreman.

Tko je onda uopće spreman? Samo oni koji su to bili i prije i to uglavnom svojim naporima, trudom i prepoznatljivošću ne samo u EU nego i u svijetu, poput primjerice najizvrsnijih znanstvenika, inženjera i inovatora, najboljih umjetnika, te dakako i najuspješnijih športaša (poput Sandre Perković, obitelji Kostelić, rukometne reprezentacije, Line Červara, Dinama i drugih). Športaši koji svoju popularnost veću od ostalih zahvaljuju medijima i općoj popularnosti športa u stvari su dobar primjer. Nedvojben uspjeh konkretno navedenih ne temelji se na našim navijačkim stavovima ili nacionalnom ponosu nego na njihovom radu, uspjehu i statusu. Činjenica je da je nemoguće ispisati povijest bacanja diska, skijanja, rukometa i pobjednika europskih klupskih nogometnih natjecanja bez spomena navedenih jer su bili i/ili jesu najbolji. Primjećujemo kako se redaju superlativi zar ne? Potrebno je biti najbolji i tu se krije rješenje. No, prije toga potrebno je biti konkurentan što ima svjetlu i mračnu stranu koje su pomiješane ali ipak povezane.

Drugim riječima, ako se sad, u svjetlu upravo rečenog, vratimo drugom pitanju – što je nama Hrvatima i građanima RH EU, dolazimo do predivnog/stravičnog, tako reći znanstveno-fantastičnog/horor odgovora. Naime, EU nam je puno manje polje mogućeg (znanstveno-fantastični element optimizma i napretka), a puno više prostor zastrašujuće konkurencije u kojem se treba truditi iz petnih žila kako bi se uspjelo s jasnom sviješću da čak ni tad uspjeh nije zagarantiran (horor element pesimizma i propasti), ili kako bi to rekao Damir Mladić naslovom svog najnovijeg teksta „Nada ili strah? Kriza ujedinjene Europe“ (2013, u tisku). Da bismo se priključili bilo čemu trebamo znati tko smo i što smo, jasno i glasno iskazati vlastite prednosti i nedostatke i time ostvariti neku vrstu čina samospoznaje na nacionalnoj razini. Drugim riječima, EU nas sili da se suočimo s vlastitim nedostatcima i prednostima, da spoznamo sami sebe i da osjetimo nacionalni ponos kao ključan element tog procesa jer, kako piše Richard Rorty u djelu Achieving Our Country (1998.) : „Nacionalni ponos je zemljama isto što i poštivanje samoga sebe pojedincima: nužan uvjet vlastitog napretka. Kao što previše nacionalnog ponosa proizvodi imperijalizam tako i previše samo-poštovanja proizvodi aroganciju. S druge strane, kao što premalo samo-poštovanja onemogućuje pojedinca u moralnoj hrabrosti tako i premalo nacionalnog ponosa malo vjerojatnom čini učinkovitu raspravu o nacionalnoj politici.“ (Rorty, nav. dj., str. 3)

I kakva nam je sad korist od članstva u EU? Ako bismo isticali samo pojedinačne prednosti za RH, onda gubimo širi kontekst. A, širi, možda i povijesni kontekst članstva vrlo je jednostavan. Čini se da je članstvo RH u EU jedini način da se dovrši proces osamostaljenja započet 1991. godine kao proces samospoznaje u političkom smislu. No taj je kontekst istovremeno i paradoksalan jer RH se osamostaljuje tako što dio suvereniteta predaje EU. S druge strane, kakve koristi EU ima od RH ostat će mi skrivenim osim ako na djelu nisu već spomenuti financijski interesi vodećih članica EU, multinacionalnih kompanija i banaka. No, na koncu presudni su osjećaj za svoje mjesto i vrijeme i osjećaj za budućnost. Ne ulazi RH u EU zbog nas koji smo ovdje i sad, nego zbog vjere u dobrobiti za buduće generacije. Naime, štogod da se zbilo u budućnosti s EU čini se da je bolje biti unutar njezinih granica nego izvan njih, dijeliti sudbinu s osovinom Pariz-Berlin nego si utvarati kako je bolje u regiji ili fantazirati kako je moguće opstati samostalno. Dakle, ušli smo. No, vidno nespremni. Ali nema straha jer PIPL MAST TRAST AS. By all means my dear, but give us one good reason, može prigovoriti EU. Iako se možda radi o tome kako je EU potrebna svježa krv i novi prostor, ipak treba znati da Ferveur de novice ne dure pas longtemps.

Doc. dr. sc. Kristijan Krkač je profesor Poslovne etike na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, Analitičke filozofije i Epistemologije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i Uvoda u Etiku i korporacijsku društvenu odgovornost na Školi političkih znanosti Sveučilišta Lille 2. Do sada je objavio 9 knjiga, preko 50 članaka u tuzemnim i inozemnim časopisima i uredio nekoliko zbornika, udžbenika i jedan broj međunarodnog časopisa. Od tekstova relevantnih za ovu temu valja izdvojiti članke Bribery and Corruption i Culture, business, and global CSR, objavljene u Encyclopedia of Corporate Social Responsibility (S. O. Idowu gl. urednik, Springer Verlag, 2013). (Cjelovit životopis dostupan je na internetskoj stranici Scribd, URL: http://www.scribd.com/doc/129413072/KRISTIJAN-KRKAC-CV-AND-BIBLIOGRAPHY-2013).

 

Svjedočimo globalnim promjenama u koje je Hrvatska, hoćemo nećemo uvučena. Promjenama koje se događaju i na koje treba reagirati djelovati. Na žalost svjedočimo i tome da takve reakcije ne dolaze upravo od onih od koji se i očekuje, a to je Akademska zajednica. Kako ovo komentirate?

Možda to nije javnosti primjereno predstavljeno, no brojni samozatajni, vrijedni i marljivi članovi akademske zajednice itekako ozbiljno promišljaju, prepoznaju i djeluju vezano uz zbivanja koja nas okružuju i dotiču, što uključuje i nastavnike i studente. Studirala sam u vrijeme Domovinskoga obrambenog rata, dakle, imala sam tu privilegiju učiti, studirati i diplomirati i dalje se usavršavati, dok mnogi moji vršnjaci, posebice mladići, to nisu mogli uopće napraviti, ili ne u redovitom roku. Očito je da je naraštaj studenata iz devedesetih danas u četrdesetim godinama, kada iskustvom i životnom energijom može dati maksimum. Taj naraštaj danas u mnogočemu i predvodi brojne funkcije od prevažnoga značaja za cijelu Hrvatsku, pa tako i njezinu akademsku zajednicu. Još je važnija činjenica da povijest ne postoji tek dvadeset godina unazad. Uvijek volim isticati kako je oslobađanjem Hrvatske države oslobođena i njezina povijest, no to se u dovoljnoj mjeri još ne događa. Razlozi tomu leže upravo u nasljeđu komunizma čije su posljedice i danas očite.
Uvijek se iznova oduševljavam istražujući moje područje, glazbu i uljudbu hrvatskoga naroda, na kojoj je visokoj razini ona bila u prvoj polovici 20. stoljeća, posebice tridesetih godina, dakle, uoči i za vrijeme Drugog svj. rata. Tu baštinu trebamo ponovno otkrivati, istražiti, vrednovati, predstaviti. Budemo li istinski angažirani na tom poslu usprkos problemima s kojima se susrećemo i komunističkom nasljeđu, to će kad-tad donijeti plod. Kao nastavnik na Sveučilištu, smatram da mi je primarna zadaća odgoj i obrazovanje studenata, na koncu, bez njih niti ne bih bila na ovom radnom mjestu: prenositi znanje novome naraštaju primarna je zadaća, te sam stoga vrlo zainteresirana za studente, njihova promišljanja i stavove, očekivanja i ovdje ističem da je trenutno na višim godinama studija jedan osobit naraštaj u koji vjerujem i koji mi daje veliku nadu. Voljela bih kada bi u javnosti bili više prisutni pozitivni primjeri iz akademske zajednice, a kojih ima puno više nego onih negativnih, te bi to i doprinijelo i ohrabrilo i širu društvenu zajednicu za pozitivnijim promišljanjem stvarnosti koju živimo. To je i moj poziv medijskim djelatnicima, koji su i sami bili dio akademske zajednice da odgovorno, profesionalno i istinito informiraju javnost o takvim pozitivnim primjerima u našoj akademskoj sredini.

Hrvatska akademska zajednica ostavlja u javnosti dojam nekakvog nedovršenog političkog subjekta. Djeluje nekako fragilno u potpunosti nezainteresirano, kao da, slikovito ću se izraziti obrađuju svoje vrtove i uživaju u društveno zajamčenom miru.

Žao mi je da ostavljamo takav dojam da ‘uživamo u društveno zajamčenom miru’. Zasigurno, imamo određenu sigurnost, kao i ostali zaposlenici u javnom sektoru i ukoliko to pretpostavlja sigurnu mjesečnu pristojnu plaću. No živimo u prilično ‘nemirnim’ vremenima, a i napredovanja u zvanju ovise o našem istraživanju, znatiželji, ‘nemiru.’Moram priznati da sam sretna što mi je omogućeno uz nastavu i rad sa studentima, ponajprije imati brojnu obitelj, te trajno ‘raditi na sebi’, istraživati, organizirati, sudjelovati u javnom životu i djelovati u bitnim situacijama, koje i očekuju angažman akademske zajednice. To je moj način života, a uostalom, i preduvjet za napredovanje u zvanju i ono što u novije vrijeme nazivamo cjeloživotnim obrazovanjem. Potrebito je stvarati pozitivnu, ohrabrujuću i poticajnu klimu u kojoj bi svaki nastavnik i student bio željan stvaranja, istraživanja, uključivanja u bitne teme i probleme za državu i društvo. Mnogi moji kolege izgaraju na poslu, daju sve svoje vrijeme, znanje, trud. Ovdje uzimam za primjer moju Muzičku akademiju. Uistinu je nevjerojatno da je Muzička akademija dala toliko vrhunskih glazbenika u zadnjih gotovo stotinu godina, djelujući u neprimjerenim uvjetima i prostoru, malenom broju malenih neizoliranih soba.

Zašto se nije odreagiralo barem na neka važnija pitanja, poput prvostupanjskih presuda generalima, blago rečeno prijeporima kojima svjedočimo oko uvođenja zdravstvenog odgoja, katastrofalnoj brojci nezaposlenih koja raste iz dana u dan, Zakonu o strateškim investicijama koji bi prema većini trebao zapravo značiti rasprodaju Hrvatske…?

Do javnosti nažalost, često ne dolaze mnoga očitovanja i aktivnosti akademske zajednice. Potrebita je i bolja komunikacija između svih institucija koje čine akademsku zajednicu i koje o njoj skrbe. Imam osjećaj u zadnje četiri godine, koliko sam aktivna u Senatu i pratim sva zbivanja vezana uz Sveučilište, da se Sveučilište često prikazuje i doživljava kao nekakav problem za društvo, a ne kao jedna od najznačajnijih institucija u državi, koja je od strateškog i nacionalnog interesa za sadašnjost i budućnosti Hrvatske. Naravno da se tu radi i o neprimjereno malim i nedostatnim sredstvima predviđenim iz proračuna namijenjenim za Sveučilište. Novac je uvijek u pitanju, a to se onda lomi na mladima od kojih se očekuje da u budućnosti budu intelektualne i moralne vertikale u hrvatskom društvu. Takva situacija utječe i na klimu u kojoj se Hrvatska predstavlja kao nepoželjna zemlja za život njezinim vlastitim građanima, posebice mladima. Uistinu, što se tiče nezaposlenosti, jako mi je teško gledati te mlade, vrijedne i talentirane studente, koji spadaju u sam vrh naše Akademije, a time i cijele hrvatske uljudbe, kako ne vidim kakva će im biti budućnost. Što se tiče prvostupanjskih presuda generalima, reagirala je akademska zajednica i to upravo ona studentska: na I. hodočašću studenata zagrebačkog Sveučilišta na Mariju Bistricu pročitan je proglas studenata u kojemu ističu svoju bezrezervnu podršku generalima, te kao naraštaj koji se tek rodio za vrijeme Domovinskoga rata, i čiji su roditelji kao branitelji stvarali Hrvatsku u kojoj oni danas žive i studiraju, osjetili i izrazili zahvalnost za dar Domovine i slobode. Što se zdravstvenog odgoja tiče, mislim da je puno toga već izrečeno s obje strane crte. Osobno zastupam kršćanske vrijednosti i u tome duhu odgajam svoju djecu, što znači da ih podučavam poštivati druga i drugačija mišljenja i ne ugrožavati prava svojih bližnjih. Svakom nametanju stajališta nema mjesta u demokratskom društvu pa ne vjerujem da na ovakav način nametnut program zdravstvenog odgoja može hrvatskom društvu donijeti mir i dobro.

Kolika je po vama sama uloga države, odnosno politike koja se vodi i da li se ista odražava na ovakvo stanje u akademskoj zajednici?

Naravno da se odražava na stanje u akademskoj zajednici. Sveučilište je ovisno o državi, jer ga ona velikim djelom financira, te je potrebita suradnja, argumentirana komunikacija, rasprava, prepoznavanje problema, ponuda rješenja na korist ponajprije znanosti i umjetnosti hrvatskoga naroda, njegove sadašnjosti i budućnosti.

U jednoj svojoj izjavi ministar Jovanović je rekao, a vezano na otpore oko reforme visokog obrazovanja kako je dio akademske zajednice sebičan, glasan i umrežen. Slažete li se s ovom izjavom?

Mislim da sam u prethodnom pitanju odgovorila o načinu komuniciranja. Etiketiranje nas nikuda ne vodi, ono stvara jaz i udaljava nas od teme i sadržaja koje trebamo zajednički, za istim stolom, mirno i odgovorno oblikovati. Naravno, svatko ima pravo na svoje mišljenje pogotovo ako to može argumentirati, ali nam je svima prioritet neumorno tražiti i iznaći najpogodnije rješenje u obrazovanju naše djece i mladih. Želim vjerovati da tako misli i ministar Jovanović.

U svijetu je uobičajeno da se znanstvenici svakih par godina mijenjaju institucije zaposlenja, dok se ne nađe stalno radnom mjesto, dok se kod nas vrlo često dogodi da netko diplomira, doktorira i odmah se zaposli na istoj instituciji i ostane do mirovine. Je li to točno i ako je, zašto je tako?

Vjerojatno zbog toga što je u Hrvatskoj prvenstveno riječ o malom tržištu. No, ovdje mogu govoriti tek za svoje umjetničko područje, za ostala područja bi trebalo pitati kolege. Naime, ako radite u jednoj umjetničkoj ili obrazovnoj instituciji, sretni ste da imate radno mjesto i čuvate ga – mislim da je to normalno, razumljivo i prihvatljivo. Postoji mogućnost gostovanja na drugim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, posebice programom razmjene studenata i nastavnika „Erasmus“. Što se glazbe tiče, vjerojatno muzikolozi imaju nešto veću mogućnost mijenjati institucije; primjerice raditi na radiju ili pisati u stručnom časopisu, odnosno raditi kao istraživač u nekom od projekata ili istraživanja knjižnica, pisanja enciklopedijskih izdanja i sl.

Koliko je sama politika zastupljena u kadroviranju?

Kada sam član povjerenstva za novo radno mjesto uvijek mi je prioritet stručnost, iskustvo i znanje kolege kandidata. Isto tako, pretpostavljam da je moj dekan red. prof. Mladen Janjanin prepoznao moj angažman na Akademiji, te me stoga i predložio kolegama triju umjetničkih akademija za člana Senata, predstavnika nastavnih zvanja. Zahvaljujući tome sam stekla vrlo vrijedno iskustvo i upoznala mnogo vrijednih ljudi i kolega s kojima surađujem. Ovdje opet treba raščlaniti što se smatra politikom pri kadroviranju: primjerice, politika je, uzmimo, moje Akademije, zapošljavati vrhunske mlade umjetnike koji će dugoročno moći nositi kvalitetu svoga odsjeka. Opet, potrebito je i neophodno, a to je i cilj odgoja i obrazovanja, da nastavnik odgoji svoga nasljednika, uputi ga i pomogne mu, te ga oblikuje kao dobrog umjetnika, pedagoga i čovjeka. Mogu tek pretpostaviti da postoje situacije kada su osobe koje se odabire kao suradnike, pogodnije određenim nositeljima službi ili vlasti, ukoliko su ih oni već upoznali i uvjerili se u njihove kvalitete, ako se razumiju, te smatraju da će stoga imati i bolje rezultate, no o tome nemam osobnih saznanja. Osobno nastojim djelovati prema svojoj savjesti i želim biti maksimalno odgovorna na i pri svakom poslu kojega radim: bilo da je to nastava sa studentima, vježbanje klavira i priprema za nastavu, ispit, audicija, javni nastup; bilo da pišem o glazbi, društvenim temama – uvijek promišljam o svakoj riječi. I naravno, ono što me i ponajviše određuje: supruga sam i majka četvero djece. Biti članom Vijeća Muzičke akademije i članom Senata Sveučilišta u Zagrebu smatram osobitom časti, a još više i odgovornosti. Stoga aktivno sudjelujem na sjednicama, pripremam se i proučavam sve materijale i na temelju toga donosim i vlastite zaključke i stavove, uočavam stvarnost oko sebe, te ukoliko smatram potrebitim, kažem svoje mišljenje. To je najmanje što mogu. Ne želim si jednog dana predbacivati da sam bila u poziciji nešto mijenjati, a da to nisam niti pokušala. Čista savjest i opće dobro su mi prioritet.

Gdje vidite rješenje za akademku zajednicu i njenu ulogu u društvu?

Ponajprije u odgovornosti u svakom od njezinih članova. Svatko od nas može doprinijeti u svom okruženju i činiti svijet i stvarnost ljepšim i boljim, kvalitetnijim. Na svakom od nas članova akademske zajednice, kako na nastavnicima, tako i studentima leži velika odgovornost. Pred nama samima, a posebice pred naraštajem koji dolazi.

EVA KIRCHMAYER BILIĆ  diplomirala je 1992. i magistrirala klavir 1995.g. na Muzičkoj akademiji Sveučilišta i Zagrebu u razredu prof. Stjepana Radića, a na Institutu za crkvenu glazbu KBF-a studirala je orgulje u razredu prof. č.s. Imakulate Malinke. Usavršavala se u Njemačkoj (Frankfurt am Main) i Belgiji (Bruxelles). Viša je umjetnička suradnica na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, članica Vijeća Muzičke akademije i Senata Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a nastupa na koncertima u Domovini i diljem svijeta s najistaknutijim hrvatskim glazbenim umjetnicima, ansamblima, orkestrima i zborovima. Organizatorica je brojnih glazbenih zbivanja, a bavi se i glazbenom publicistikom (urednica je glazbene rubrike u tjedniku za kulturu „Hrvatsko slovo“). Udana je i majka četvero djece.

Oko 20 000 okupljenih u Vukovaru pokazali su kako ne pristaju ostati zarobljenicima nekog mentalnog stanja otupljenosti, i kao da se samo u nekoliko sati ponovo vratila ona jasna vizija što treba napraviti, izreći u stanju budnosti, moralno političke kategorije samopoštovanja, i zauzimanja za pravdu, istinu. Posebni veseli kada barem na trenutak shvatiš da svakodnevne političke poruke kako nikada nije, i neće biti mjesta kompariranju njih kao kraljevskog makrosvijeta Shakespearea, i nas kao nepismenog, neukog i glupog seljačkog mikrosvijeta odoše u vjetar, a ono famozno progresivno nagomilavanje gluposti, poljuljavanje vlastitog identiteta se da zaustaviti. I, tada i one misli koje pripadaju pojedincu prestaju strmoglavo padati i svoditi se s kompleksnih na jednostavne sve dok ih zapravo više i ne bude.

Održani prosvjed nije važan samo zbog uvođenja dvojezičnosti već onoga što se zove – sljedeće. Što je to i hoće li biti nešto sljedeće zatraženo od Hrvatske. Vratimo malo sjećanja na pokušaje usvajanja Zakona o registru vijeća nacionalnih manjina kojima se trebala steći pravna osobnost Zajednice vijeća općina s većinskim srpskim stanovništvom, i članka tog istog zakona u kojem je kako je tada upozoravao HSP ugrađeno kako se u Registar vijeća nacionalnih manjina upisuju između ostalog i drugi oblici udruživanja nacionalnih manjina koji se osnivaju sukladno međunarodnim ugovorima. Na tadašnje upozoravanje kako je inzistiranje na pravnoj osobnosti za Zajednicu vijeća općina s većinskim srpskim stanovništvom zapravo inzistiranje na pravnom modelu koji će legalizirati stvaranje paradržave u Hrvatskoj. Sjetimo se vlasti u Srbiji koja na žalost još uvijek govori kako je Vukovar srpski, i koja se, čini nije odrekla pretenzija prema Hrvatskoj. Sjetimo se i izjava M. Pupovca, među kojima je i ona „ kako su u političkom getu“. Nevjerojatno, i bilo bi smiješno da nije tužno znajući kako je Hrvatska u samom vrhu među europskim zemljama u poštivanju prava manjina.

Postavlja se i pitanje zašto Srbi, odnosno njihovi predstavnici toliko forsiraju uvođenje ćirilice u Vukovar. Zašto nisu u stanju ispoštovati onu moralnu kategoriju, zastati i reći – ne, nije još vrijeme. Zašto predsjednik RH ne okupi sve za stol i barem pokuša otvoriti dijalog. No, čini se da to toga neće doći, i da će Ustavom zajamčeno pravo biti ostvareno, jer je Hrvatskoj postavljen ultimatum – ili ćete ga mijenjati ili se zaustavlja proces ulaska u EU. Da se tada pregovaralo s pozicije dostojanstava, samosvijesti, znanja, danas o ovome ne bi pričali. I, čovjeku naprosto dođe, da im nametne moralni apsolutizam, ideologiju zasnovanu na apsolutnim istinama koja je obvezna. No, ne može!