navigacija

Dečki, stariji ste 4 godine od junaka iz 2003.! Sada ili zaboravite...

Izuzmemo li vratare, Červarova najjača postava imala je 24,6 godina, Golužina 28,5 Foto: Duško Marušić

Možemo li za Slavka Golužu reći da je neuspješan izbornik? Teško. Pa od pet velikih natjecanja na kojima je vodio Hrvatsku, samo na onom prvom, nakon odlaska trofejnog Line Červara, nije bio u polufinalu. Možemo li za Duvnjakovu generaciju, koja je od SP-a u Švedskoj 2011. do ovog u Kataru 2015. ispratila u mirovinu i posljednje junake najveće senzacije u povijesti svjetskih rukometnih prvenstava, reći da nas je razočarala? Kako kad su nam donijeli po medalju sa sva tri velika natjecanja na kojima sudjeluju... Samo bronce? U nogometu imamo tu jednu kojom ćemo se hraniti vjerojatno dok smo živi. “Once in a lifetime”?

Pa opet, igra se za zlato i samo tako ulaziš u vječnost. Što se iz rukometne povijesti pamti? Sedamdesete – zlato Jugoslavije na OI u Münchenu 1972. s Hrvojem Horvatom kao kapetanom, bio je to debi rukometa na OI. Osamdesete – Los Angeles 1984., opet zlato reprezentacije čija je vrata čuvao Mirko Bašić. Devedesete – prvo hrvatsko zlato u Atlanti 1996., prvi put Lijepa Naša na OI i pojava kultne gusjenice. I onda svjetski naslov u Portugalu 2003. i Olimp u Ateni 2004. Svako desetljeće imalo je svoj rukometni zenit koji ga je obilježio i utisnuo u kolektivnoj memoriji čak i onih koji nisu pasionirani obožavatelji tog sporta. Sve ostalo palo je u sjenu. Koji prosječni navijač još pamti što je bilo na Islandu 1995., kad je Hrvatska prvi put igrala finale SP-a? Ili recimo Norvešku 2008. kad smo bili najbliže europskoj kruni, jedinoj koju nemamo. A i to su bili uspjesi.

Možda pretjerujemo, ali Duvnjakovoj generaciji ovo je posljednja prilika da postane svjetski prvak. Ima još vremena? Možda. Ali usporedimo li dob udarnog sastava, a pritom izuzmemo vratare koji su kategorija za sebe, današnje reprezentacije (28,5) s onom koju je Červar 2003. vodio do zlata (24,6), vidjet ćemo da su Golužini dečki u prosjeku čak četiri godine stariji. Duvnjaku je 26, Balić je bio svjetski prvak sa 23. Kopljaru je 28, Metličić je 2003. imao 26. Čupić (28) je tri godine “stariji” od Džombe, Bičanić (29) sedam od Lackovića, a Vori (34), jedini koji i nakon 12 godina povezuje dvije generacije, “šiša” Sulića za jedanaest ljeta! Jedino je Štrlek (26) na svojoj poziciji mlađi od tadašnjeg Kaleba (29). Pa što, reći ćete, Francuzi su lani bili europski prvaci, a njihovih sedam strijelaca u finalu i vratar Omeyer imali su zajedno 240 godina! Da, ali trikolori “žive” dulje od naših na vrhunskoj razini, a objektivno imaju i nekoliko nijansi više. I opet su favoriti za zlato, samo je godinu dana prošlo od onog masakra nad Dancima u finalu EP-a. Pa ipak...

– Slušaj, dvadeset godina igraš, a što si osvojio? Ništa, imaš doma troje djece, što ćeš im pričati jednog dana? Igraj, daj sve od sebe, nemamo što izgubiti! – rekao je 1986. u finalu košarkaškog prvenstva Jugoslavije trener Đurović košarkašu Zadra Petru Popoviću. Je li taj Zadar bio jači od najjače Cibone svih vremena, dvostrukog prvaka Europe s velikim Draženom Petrovićem? Nije, ali mu se otvorilo. I rukometaši su zaslužili da im se otvori, dovoljno su puta dobili po ušima u tim polufinalima.     

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (5 ocjena)

Komentari

Registracija
  • qwas33333 qwas33333

    18.01.2015 u 12:59h

    nisam dugo vidio ovako tulav članak.
    2 67% 1
  • mangup mangup

    19.01.2015 u 10:07h

    Ajde ne dipr, clanak nije za nekakvu nagradu ali je na mjestu... Svaka cast deckima, osvojili su dosta medalja, nisu jaki kao ovi 2003., ali ako zele i oni to zlato onda je sa prosjekom 28,5 godina pravo vrijeme... Uskoro dolaze nove generacije, zato sad il nikad.
    0 0% 0