Archive for travanj, 2009

Ponovno se okreće loša ploča iz koje trešti dobro znana filozofija po kojoj uvijek iza nekog pokreta mora stajati “siva eminencija” koja poteže sve konce

Foto: Marko Lukunić

Kad god se u Hrvatskoj potegne neka bitna rasprava, sve završi kao loš film koji smo već nebrojeno puta pogledali, ali ga TV uporno i dalje reprizira. Vi ste crveni, vi ste crni. Vi ste sigurno iz redova HDZ-a, a vi ste sigurno iz redova SDP-a. Ministar Primorac, koji se čak četiri dana tijekom blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije ni oglasio, odlučio je igrati po tom trećerazrednom scenariju iznijevši sumnju da iza svega stoji “jedna politička opcija”.

Državni tajnik za visoko obrazovanje Radovan Fuchs u emisiji Otvoreno donošenje odluka na plenumu Filozofskog pokušao je podcijeniti usporedbom sa sjednicama Komunističke partije. Potpuno su deplasirane i tvrdnje prema kojima se ovaj događaj uspoređuje s Hrvatskim proljećem. Ovo je doista prvi put nakon 1971. da je blokiran neki fakultet u Hrvatskoj, ali za razliku od tadašnje blokade Filozofskog, koja je bila “isključiva” u smislu da su na fakultet tada mogli dolaziti samo članovi štrajkaškog odbora, ova ima “uključivi” karakter – jer ovo je prvi put da se negdje na fakultetu prakticira izravna demokracija (u koju mogu biti uključeni svi).

To u praksi znači da oko 700 ljudi – koliko ih ima na svakom plenumu u 20 sati na Filozofskom – ima ne samo mogućnost argumentirati i diskutirati nego i glasovati i odlučivati. Studenti se čak šale i kažu da će uskoro biti potrebno sagraditi veću dvoranu ili sve premjestiti u Arenu. Sudeći prema sve većem broju sudionika u dvorani, kao i činjenici da su u prosvjed već uključeni i fakulteti u Zadru, Rijeci, Splitu i Osijeku, šala nije daleko od istine.

Odsutnost vođa
Činjenica koja vjerojatno najviše buni vlast, ali i velik broj medija, a što se vidi upravo po tome da se studentima želi pripisati “jedna politička opcija” (koja god ona bila), jest odsutnost studentskih vođa. Neki su mediji na početku tvrdili da se radi tek o skupini “gerilaca” ili minornoj grupi studenata, potpuno ignorirajući već tada dostupne brojke. Istodobno, PR služba gospodina Primorca pokušala je dobiti na vremenu tako što je opetovano odašiljala poruke da s anonimcima ne pregovara (podsjeća na onu američku: “s teroristima ne pregovaramo!”, zar ne?), a šlag na trulu tortu dodao je glasnogovornik ministra izjavivši da s “dječurlijom nema što razgovarati” (očito u tom trenu još uvijek nedovoljno upućen da je i Vijeće Filozofskog odlučilo podržati studente, pa su u tom slučaju i svi profesori i dekan i prodekan prozvani “dječurlijom”).

Kada su studenti, odbivši sudjelovati u emisiji Otvoreno, upravo zato što ne postoje studentski vođe koji bi ih predstavljali (i zato što se Primorac nije udostojio doći), zatražili očitovanje Ministarstva o njihovim zahtjevima, iz Ministarstva su poručili da će to napraviti kad se otkriju studentski vođe s kojima se može sjesti za pregovarački stol.

I to je ponovno okretanje loše ploče iz koje trešti dobro znana filozofija po kojoj uvijek iza nekog pokreta mora stajati nekakva “siva eminencija” koja poteže sve konce. U trenutačnom prosvjedu, na nesreću ministra koji to ne može ili namjerno ne želi shvatiti (jer je cijelu stvar najlakše diskreditirati igranjem na kartu populizma i insinuacijama o “jednoj političkoj opciji”), jednostavno ne postoji takav subjekt. Plenumi Filozofskog, na koji svaki dan u 20 sati može doći svatko iz zainteresirane javnosti, najbolji su dokaz.

Ministru neshvatljivo
Nije riječ o skupštinama Komunističke partije niti o Hrvatskom proljeću, već o jednoj odavno zaboravljenoj demokratskoj metodi u kojoj odlučivati može svatko. Vrijednost ovog prosvjeda je upravo u tome što se rehabilitirao taj oblik organizacije i što je glavni predvodnik cijele stvari kolektivni subjekt. To je ono što je i ministru i mnogim medijima i dalje neshvatljivo, jer uvijek je lakše uloviti se za nekog s imenom i prezimenom.

Jedina politička opcija koja stoji iza ovog prosvjeda jest zahtjev za obustavu daljnje komercijalizacije i privatizacije obrazovanja. Hrvatske su školarine u rasponu od 750 do 1200 eura, dok je europski prosjek od 500 do 1000 eura. I kako to lijepo kaže Jovica Lončar u aktualnom broju Zareza: “Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Irska, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska, Slovenija, Švedska, Škotska. Ne, to nije redoslijed na prošlogodišnoj Euroviziji. Nije niti ždrijebanje skupina za Euro 2012. Nije niti popis zemalja najteže pogođenih ekonomskom krizom.

To je popis europskih država u kojima se ne naplaćuju školarine.” Naravno, ministar je lopticu pokušao prebaciti na fakultete, kazavši da bi vodstvo Filozofskog fakulteta trebalo odmah vratiti školarine, ako se solidariziralo sa svojim studentima. Dodao je da ni ministar ni vlada nisu ti koji određuju iznos školarina, nego je to u domeni autonomije visokih učilišta. Čudna neka logika: ispada da obrazovnim procesom u Hrvatskoj ne rukovodi ministar niti vlada, već “autonomno” dekan Filozofskog fakulteta. I to je zapravo samo još jedan korak u “lošoj beskonačnosti” svaljivanja odgovornosti. Iza ovih prosvjeda ne stoji nijedna politička opcija: iza njih stoji kolektivno tijelo studenata (uz podršku profesora!), kao i svi oni kojima je dosta da je, nakon što je “jamio tko je jamio”, došao red i na privatizaciju obrazovanja.

Ako smo privatizirali sve, zašto ne i obrazovanje?
Borbu protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja valja smjestiti u širi kontekst. Nakon što je ‘90-ih, u tzv. procesu tranzicije, već privatizirano sve što se moglo privatizirati, od hrvatskih tvrtki do prirodnih resursa, sada je red došao i na obrazovanje i zdravstvo. Problem “zemlje znanja”, do besvijesti izlizane floskule, u tome je što se sveučilište počinje shvaćati u terminima tržišta. Sve se manje govori o znanju kao svrsi po sebi, a sve više o znanju kao robi – znanju kao sredstvu kojim ćemo dobiti bolji posao.

Ako se sadašnji trend nastavi, vrlo bismo se lako mogli naći u situaciji da imamo američki model obrazovanja u kojem će studenti nakon diplome još desetak godina morat otplaćivati kredit koji im je omogućio da uopće dođu na fakultet.