Kada je Hegelu – koji je filozofskim metodom “dokazao” da se planeti kreću u skladu s Keplerovim zakonima i dedukcijom došao do pozicije planeta, tvrdeći da nijedan planet ne može biti između Marsa i Jupitera, te da stoga mora biti sedam planeta – netko došao i rekao da činjenice govore protiv njega, njemački je filozof navodno odgovorio: “Tim gore po činjenice!”.

Jednako kao što je Hegelu bilo svejedno što je iste te godine John Frederick William Herschel otkrio novi planet i time empirijski dokazao da je ovaj bio u krivu, tako je mnogima i dalje svejedno što činjenice govore protiv toga da se na Filozofskim i drugim fakultetima diljem Hrvatske rađa novi “komunizam”. Kada ostanu zateknuti argumentima o besplatnom obrazovanju i dosad neviđenom praksom direktne demokracije oni odvraćaju: “To gore po činjenice!”. Jer uvijek je lakše unaprijed donijeti neki sud, pa kad nas stvarnost i razuvjeri, poput Hegela ostati pri njemu.

Otkako joj je Jelena Veljača otela ulogu samoprozvane Carry iz Seksa i grada, Milana Vuković-Runjić odlučila je prije nešto manje od tjedan dana u svojim potpeticama ukazati se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vidjeli su je kako je, prije nego što je plenum uopće završen, nezadovoljno otišla.

Jednako kao što je Hegelu bilo svejedno što je iste te godine John Frederick William Herschel otkrio novi planet i time empirijski dokazao da je ovaj bio u krivu, tako je mnogima i dalje svejedno što činjenice govore protiv toga da se na Filozofskim i drugim fakultetima diljem Hrvatske rađa novi “komunizam”. Kada ostanu zateknuti argumentima o besplatnom obrazovanju i dosad neviđenom praksom direktne demokracije oni odvraćaju: “To gore po činjenice!”. Jer uvijek je lakše unaprijed donijeti neki sud, pa kad nas stvarnost i razuvjeri, poput Hegela ostati pri njemu.

Očito je ispunila kriterij “novinarske etike” pa se glavom i bradom – barem sekundu – pojavila na “mjestu događaja”, sve kako bi iz sfere lake književnosti uskočila u tobože teškoartiljerijska politička pitanja. Ona je, naime, “za bunt protiv neradne nedjelje”! Jer ako se mogu buniti studenti, valjda se može pobuniti i ona koja bi nedjeljom išla u šoping.

Čim je došla na Filozofski, Milani je zasmetala “čegevarovska atmosfera, znoj i piće” (sic!), a vidjela je i krilatice koje su je podsjetile na vremena kada se stari profesor Bošnjak ljutio na nju jer joj se nije dalo povezivati Platona i socijalizam. Zasmetale su joj, dakako, i krilatice poput “iziđimo iz mraka neznanja” ili “radnici i studenti”, jer očito je toliko traumatizirana tom epizodom kod starog Bošnjaka da svuda vidi pošast komunizma.

Čim netko spomene “radnika” Milani se diže kosa na glavi, jer što je danas “radnik”? Pa njega se groze svi, a posebno intelektualci i spisatelji – pogotovu kada se ti “radnici” (kao i studenti) ne uklapaju u već unaprijed postojeće kategorije.

Uzmite recimo slučaj TDZ-a, kada je poveći broj radnika usred Zagreba zauzeo tvornicu protiveći se premještanju u Kanfanar. Što se dogodilo? Službena ih se “ljevica” (uz časne iznimke) odrekla zato jer su radnici slušali Thompsona i pozivali se na Tuđmana, a službena ih se “desnica” (uz časne iznimke) odrekla zato jer su govorili o samoupravljanju.

Ako danas želite biti dobar radnik za “ljevicu”, onda uz pokretnu traku u pauzi morate čitati Marxa ili barem Hardt/Negrijev “Imperij”, a ako pak želite biti dobar radnik za “desnicu” – bolje da odmah odustanete od pomisli na bilo kakvo “samoupravljanje”! A želite li biti dobar radnik za Milanu Vuković-Runjić – radite nedjeljom! Lijepo će reći Mislav Žitko, da je to samo još jedno svjedočanstvo koliko je dotična “blaženo nezainteresirana za svijet nakon 1989.”.

Godina u modi
Slična blažena nezainteresiranost došla je i iz pera Ante Tomića, čija je prošlotjedna kolumna pod naslovom “Učiš li, Vedrane?” u reinterpretaciji Vuković-Runjić mogla glasiti i “Smrdiš li, Vedrane?”. Nije slučajno da se i Tomić poziva upravo na 1989. godinu, koja je ovih dana zbog 20. obljetnice ponovo u modi, baš kao što je to prošle godine bila 1968.

Naravno, Tomić će se odmah na početku ograditi i za studente koji danima spavaju na Filozofskom reći “ne namjeravam se ovdje ozbiljno baviti njihovim političkim ciljem, jer on zapravo nije ni važan”, ali to ga neće spriječiti da u svom satiričnom tonu krene u diskreditaciju i okladu da nigdje u Zagrebu ovih dana nije tako veselo kao na studentskim stražama noću na Filozofskom. Tomić fantazira da studenti piju “nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub, a smotane studentice komparatistike, već malo pošandrcale od teških poststrukturalističkih eseja koje nisu razumjeli ni njihovi autori, s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune, jednog raščupanog s piercingom na obrvi”.

I iznova se ponavlja stara priča: kada se u ovoj zemlji netko od mladeži buni, zasigurno je “anarhist” ili, u boljem slučaju, smrdljivi “panker” – pun znoja, dodala bi Vuković-Runjić.

Dobacivanje s visine
Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja ide toliko daleko da isti eksplicitno proklamiraju da se ne namjeravaju ozbiljno baviti političkim pitanjima, te s visine dobacuju da ta politička pitanja na kraju nisu ni važna. Jedino što je njima važno jest šoping nedjeljom (“Pa neka Beč nedjeljom ne radi, kada mi budemo Beč, možemo se dogovoriti”), ili pak samozadovoljno smješkanje (“Kad god se neki mladi budu bunili, koliko god godina imao, zadovoljno ću se nasmiješiti”).

Svako političko pitanje oni su već “odradili” najkasnije 1989., a otad žive u bjelokosnoj kuli samodopadljivosti: umjesto da ozbiljno promisle o političkom i društvenom značenju činjenice da je Filozofski pod blokadom sada već gotovo dva tjedna, da mu se priključilo još najmanje 15-ak fakulteta diljem Hrvatske, oni u tome vide “duh Jugoslavije” i “dirljivu iluziju”. Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja sastoji se, ukratko, u tome da već godinama zauzimaju apolitičan stav, ali ih to svejedno ne sprječava da se o svakom događaju očituju kao da nekog doista još zanima što oni imaju za reći.

Za razliku od jednoga Igora Štiksa, koji je doslovno u pauzi između završenog doktorata u Parizu i novog posla u Edinburghu svaki dan dolazio na plenum Filozofskog fakulteta, a jedan dan čak preuzeo i ulogu moderatora, oni vjeruju da je dovoljno došetati, pomirisati situaciju i onda samo uobličiti svoje unaprijed donesene stavove, ne znajući da tako samo promoviraju vlastito neznanje i zastarjelost. Problem je u tome što su upravo takvi spisatelji kod nas tvorci javnog mišljenja.

25 Responses to “O ‘blaženoj nezainteresiranosti’ hrvatskih spisatelja”