Foto: Vanja Zubčić

Ako je ona slavna “Što je nama naša borba dala” igdje imala smisla, onda je to u slučaju najudaljenijih hrvatskih otoka poput Visa i Lastova. I na jednom i na drugom su do 1992. stajale vojne baze JNA, i jedan i drugi su zbog toga dotad bili doslovce izolirani. I dok je na drugim otocima već bujao turizam, Vis i Lastovo ostali su gotovo netaknuti.

Pažljivo oko na mnogim će fasadama uočiti tragove bivših vremena (slogane i parole iz doba Jugoslavije). No dok je Lastovo, vjerojatno zbog geografskog položaja, još uvijek ostalo koliko-toliko neposjećeno, Vis je posljednjih godina postao sve poželjnije turističko doredište. Ako sjedite na uglu Škora i Ribarske, ne jednom ćete dobiti osjećaj kao da sjedite na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Dovoljno je doći na Rivu i da vidite nekog poznatog. I ako se prije par godina moglo uživati u miru udaljenog otoka, odnedavno su čak i hrvatski celebrityji otkrili Vis kao “in” mjesto. Dodatnom brendiraju Visa pripomogao je i najnoviji film Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele” (s Dolores Lambašom, koja kao da se natječe da od Simone Gotovac preuzme štafetu posvuduše), koji je svoju radnju smjestio upravo u Komižu.

Diktiranje ponašanja
Kao što pokazuje i taj film, u Komiži je sve opušteno. Ako se s nekim nalazite na kavi, dovoljno je reći Riva. Mjesto i vrijeme nije bitno, a svejedno je svaki susret zajamčen. Opuštenost ponekad ide dotle da više ni ne marite što u dućanu na red čekate 15-ak minuta samo zato jer se prodavačica s nekim zapričala. Ili, stojite u redu u banci, a žena na šalteru, uz pomoć stranke (a zapravo susjede), naizgled običan upit o internetskom bankarstvu pretvara u životnu sagu o studiranju i tome kako će kći majci, kada diplomira, ostaviti laptop, pa će ova svoj račun konačno moći provjeravati online… I može vam to sve smetati, ali ako se ubrzo ne “prešaltate” i ne opustite, onda ste si sami krivi i pitanje je zašto ste uopće došli na Vis.

Međutim, ono što bi radikalno moglo promijeniti dosadašnju opuštenost Visa nisu toliko domaći gosti, koliko stranci. Ako ste bili na Exitu, onda sigurno znate što to znači. Samo je ove godine kroz Novi Sad doslovce protutnjalo oko 20.000 Engleza, koji na tjedan dana festivalsko zbivanje potpuno prilagode vlastitom životnom stilu. A ni Garden Festival u Zadru nije daleko od toga.

Što se više piše o Visu (a i ovo je, nažalost, prilog tome), postoji veća mogućnost da Vis više neće biti Vis. Dovoljno je da dođu britanski mediji i naprave reportažu o novom “neotkrivenom biseru Jadrana”, pa da na Visu, baš kao na Exitu, horde Engleza nameću vlastiti način žviota. Cijene Garden Festivala već su sada prije prilagođene Englezima nego domaćim gostima, dok je na Exitu čak došlo dotle da se izvođači koji nastupaju na festivalu ističu (i pozivaju) u skladu s ukusom Engleza.

Pritom upravo za Engleze nije teško osmisliti dobru reklamu: ovdje su još prije pola stoljeća Englezi uživali u suncu i moru, upravo odavde je Tito u kasno ljeto 1944. otišao na razgovor s Churchillom… Nije teško osmisliti turistički slogan kojemu bi ciljana publika bili upravo stranci: “Vis je kao jedna od najvažnijih jugoslavenskih vojnopomorskih baza za strance bio zatvoren gotovo 50 godina. Sada je otvoren - dođite, i okusite Mediteran kakav je nekad bio!”

Neokolonijalizam
I sve je spremno za još jedan neokolonijalizam. Da tomu nije daleko potvrđuje iskustvo na plaži Kamenica. Iz nekog razloga, ta je mala uvala ove godine postala top-odredište za Šveđane… i samo što se okrenete, u jednom trenu plaža se pretvara u presliku Ibize i Zrća (razgolićeni mladići koji plešu kao da se nalaze na stadionu, a ne na beach-partyju). Kao i u Novom Sadu, i ovdje je nemoguće ne sresti Engleze, pa vam se može dogoditi da vam doslovce za dim cigarete nude 10 funti, a kad im kažete da ne treba, oni i dalje navaljuju sve dok ta novčana ponuda ne postane uvreda. Lokalno stanovništvo (pa radilo se i o nama s kontinenta) za njih su naprosto domoroci, spremni da ispune sve fantazme…

I to je ujedno glavni problem hrvatskog turizma. Umjesto da se usmjeri na ono što je kod nas doista “izvorno” (turistički slogan “Mediteran kakav je nekad bio” očito je samo floskula bez prave volje da Jadran takav doista i bude), hrvatski turizam usmjerava se na ispunjavanje fantazmi stranaca. Ako vam treba japanski restoran usred Hvara, nema problema, napravit ćemo ga. Ako vam treba Zrće usred Komiže, nema problema, samo dođite, dovedite čak i svog DJ-a, samo da je party. Ma koliko bilo bizarno jesti suši kad možete jesti domaći brujet, ili piti koktel kada možete piti fino domaće vino s Biševa…

Plaža Kamenice sve je više top-odredište za brojnu mladež koja stiže iz Hrvatske, Švedske, Engleske…

Nekad je Komiža bila poznata po srdeli (prije Drugog svjetskog rata u mjestu je postojalo čak sedam tvornica za preradu ribe!), a danas (na sreću, tek povremeno) koketira s turizmom tipa Zrće. Još je Tin Ujević u svome putopisu o Komiži 1930. pisao: “Ovi ribari žive u beskonačnoj i neiskazanoj poeziji na kojoj im svi srećnici moraju zavidjeti, a ja još i više. Ribari, ribari, ribari! Cijeli dio mjesta miriše na srdelu i srdelino ulje, a uz jednu obalnu padinu gomila limenih kutija. Izgubio sam se, prešao u čistu fantastiku”.

Titova špilja
I dok je s jedne strane zaboravljena ta “čista fantastika” Komiže, bogata ribarska prošlost, s druge je strane zaboravljena partizanska baština. Što god o tome mislili oni koji još ne shvaćaju ili ne žele shvatiti značaj antifašizma, da nije bilo Visa, pitanje je i kako bi izgledala suvremena hrvatska povijest.

Upravo se na viškoj obali 1944. krenulo protiv Rapallskog ugovora (“Tuđe nećemo, svoje ne damo!”) i upravo su otuda jedinice NOVJ jedna za drugom kretale u oslobađanje zemlje, da bi početkom svibnja 1945. ušle u Rijeku, Trst i Pulu. Pa ipak, kao što je to slučaj i s rodnom kućom Rade Končara ili školom u Trnavcu gdje je osnovan prvi ženski antifašistički odred u Europi, tako je i Titova špilja na Visu zapuštena (da ne bi bilo zabune, i Goli otok bi konačno trebalo obnoviti). Radoznali turisti koji je odluče posjetiti teško da će iz viđenog moći zaključiti njezin historijski značaj.

Isto važi za brojne zapuštene vojne objekte diljem otoka, od raznoraznih tunela do bunkera… Ako je ona slavna “Što je nama naša borba dala” igdje imala smisla, onda je to u slučaju Visa. S jedne strane, “borba” nam je dala netaknuti raj koji je odolijevao navalama turista koji bi, da su mogli, već odavno zamijenili izvorni izgled otoka. S druge strane, upravo su Titova špilja i brojni vojni objekti, koji bi mogli biti temelj jednog odmjerenog i “zdravog” turizma, potpuno zapušteni i prepušteni zubu vremena.

4 Responses to “Zrće nećemo, Vis ne damo!”