Zamislite da ste očajni zbog života, stvarno više ne želite živjeti i već mjesecima razmišljate o samoubojstvu. I onda, nakon sati i sati koje ste u gluho doba noći proveli osmišljavajući svoj “coup de grâce”, konačno se odlučite na taj finalni korak. Dođete na zagrebački Most mladosti, vjerojatno još malo dvojite oko toga treba li skočiti, ali onda, uvjereni u svoju odluku, napokon udišete posljednju kombinaciju svježeg zraka i ispušnih plinova s obližnje ceste, penjete se na ogradu i napokon ostvarujete svojih par sekundi slobode.

I tek što ste je ostvarili, odjednom, kada ste već u vodi, osjećate dodir tople ljudske ruke koja vas izvlači na površinu. Ponovno ste na životu, ovaj put u bolnici gdje vjerojatno i prozori imaju brave kako slučajno ne biste ponovili svoj pokušaj, ovaj put pod stigmom samoubojice koja će vas vjerojatno pratiti cijeli život.

Nešto slično dogodilo se prije nekoliko dana u Zagrebu, kada je žena skočila s mosta, a slučajni prolaznik, vidjevši što se događa, krenuo je za njom da joj pomogne te joj tako spasio život. Skočio je u Savu te ju spretno izvukao na obalu. Kako kaže Crna kronika, “nesretnu ženu, koja se pokušala ubiti skokom s Mosta mladosti, liječnici su srećom uspjeli spasiti”. Komentari na tu vijest uglavnom su se kretali u smjeru pohvale junaštva slučajnog prolaznika, a implicitni je zaključak da će “nesretna žena” sada sigurno biti sretnija. Ta ipak je dobila drugu šansu (koju možda nije ni htjela).

Da ne bi bilo zabune, da se sam nađem u sličnoj situaciji, vjerojatno bih i ja – instinktivno – skočio za tom ženom. Međutim, ovaj slučaj svejedno postavlja neka pitanja čiji odgovori nisu samorazumljivi. Prvo, je li “slučajni prolaznik” doista takav heroj (usput, kako prolaznik može biti “slučajan”, zar postoji nešto kao “namjerni” prolaznik koji vreba potencijalne samoubojice)?

I drugo, otkud implikacija da će “nesretna žena” sada biti sretnija, a ne još nesretnija? Što se prvog problema tiče, dovoljno je sjetiti se jedne na izgled bizarne vijesti. Tada je muškarca koji je prijetio da će se ubiti skokom s mosta u južnoj Kini, s ruba mosta gurnuo jedan prolaznik. Lai Jiansheng rekao je da mu je bilo dosta “sebičnog” samoubojice koji je izazvao velike prometne čepove u gradu Guangzhou.

Chen Fuchao pao je s 8 metara na zračni jastuk, ozlijedio kralježnicu i lakat te se kasnije oporavio u bolnici, dok je “slučajni prolaznik” Lai izjavio da se ovi skakači uopće ne žele ubiti nego samo privući pozornost. Naime, na mostu Haizhu samo je u tom mjesecu čak 12 ljudi prijetilo samoubojstvom, no nijedan se nije ubio.

I u jednom (prolaznik koji spašava samoubojicu) i u drugom slučaju (prolaznik koji “pomaže” samoubojici) otkrivamo nešto što svjetski poznati psiholog Philip Zimbardo, koji će uskoro posjetiti i Hrvatsku, naziva “banalnošću heroizma”.

Za razliku od “banalnosti zla”, prema kojoj obični ljudi mogu biti odgovorni za najodvratnija djela okrutnosti prema drugim ljudima, “banalnost heroizma” označava prosječne ljude koji su, kad je došlo njihovo vrijeme djelovanja, odgovorili na poziv humanosti. Ali tu dolazimo do drugog problema…

Ako pretpostavimo da će “nesretnoj ženi” sada, nakon što je propustila priliku za samoubojstvo, biti još gore, onda “slučajni prolaznik” zapravo i nije poduzeo herojski čin. On ju je spasio jer je na vrh ljestvice vrijednosti postavio život kao takav, neovisno o tome kakav je to život i kakav će biti (je li sretan i zadovoljan ili nije?). Radikalniji potez povukao je kineski prolaznik koji je neodlučnom samoubojici pokazao što bi doista bilo da se pokušao ubiti, te mu tako doista omogućio drugu šansu.

Crna kronika koja a priori slavi “slučajnog prolaznika” heroja, a implicira da će “nesretna žena” sada biti sretnija, potpuno promašuje bit i ponovno pokazuje sve klišeje i tabue vezane uz samoubojstvo – jedino ozbiljno filozofsko pitanje, kako to kaže Albert Camus.

6 Responses to “Pravo na samoubojstvo?”