Emancipacijski potencijali jugonostalgije?
Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, koja se diljem svijeta slavi kao događaj bez premca, prije nekoliko dana objavljeno je i veliko istraživanje washingtonskog centra Pew Research. Ono pokazuje da većina stanovnika tranzicijskih zemalja koji su bili entuzijastični zbog pada Zida danas više ne dijeli isti optimizam – dapače, većina njih sada smatra da je tijekom komunizma bilo bolje, a da je od uspona kapitalizma veću korist imala poslovna i politička elita, ali ne i obični ljudi.
Istraživanje je pokazalo da čak 72 posto Mađara vjeruje kako su u komunizmu živjeli bolje, kao i 62 posto Ukrajinaca i Bugara ili 48 posto Slovaka i Litavaca. Ako se pitate što Hrvati misle o tome, zanimljive podatke 2008. dala je Europska banka za obnovu i razvitak, prema kojima čak 67 posto Hrvata smatra da živi lošije nego prije 90-ih, a samo ih 16,4 posto misli da je današnja ekonomska situacija bolja nego 1989.
Nijemci već neko vrijeme imaju termin „Ostalgie“ koji označava nostalgiju („-algie“ od „Nostalgie“) za Istočnom Njemačkom („Ost-“), pa ne samo što se na različitim buvljacima ili čak specijaliziranim sajmovima mogu kupiti proizvodi iz doba socijalizma nego je i u popularnu kulturu – kroz filmove poput Aleja sunca i Zbogom, Lenjine! – ušao trend prisjećanja na vremena koja nisu bila samo loša nego su imala i niz dobrih strana.
U nas je prvi ozbiljan korak poduzeo „Leksikon Yu-mitologije“ u kojem se u „prilozima za jednu arheologiju budućnosti“ našlo niz fenomena koji su obilježili mladost onih koji su živjeli u Jugoslaviji: od čunga lunge, eurokrema i sira buco, preko radnih akcija i supkulturnih rituala poput krađe jogurta i mlijeka ispred mljekara, nošenja borosana i tankerica, pa sve do sustava vožnje „par-nepar“…
Mitja Velikonja, jedan od najplodnijih suvremenih slovenskih sociologa, koji je nakon izuzetno zanimljive i bitne studije „Evroza – kritika novog eurocentrizma“ svoje trenutačno istraživanje posvetio fenomenu „jugostalgije“, u prilogu „Povratak otpisanih“ objavljenom u najnovijem zborniku „Zid je mrtav, živeli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije“, pokazuje da osim tzv. „pasivne jugonostalgije“, neostvarive želje za vraćanjem na staro, postoji i „aktivna jugonostalgija“.
O čemu je riječ? Ako na tren pad Berlinskog zida ne shvatimo kao događaj bez premca koji je donio konačnu pobjedu liberalne demokracije (kao što to smatra, ili je barem do nedavno smatrao Francis Fukuyama), već kao „mračni raspad“ (kako to smatra Alain Badiou), onda se i nostalgija pokazuje u novom obliku: ona više nije tek težnja za nemogućim povratkom u stanje koje je bilo daleko od utopije na Zemlji, već ima i, kako to smatra Velikonja, jedan emancipacijski potencijal, gdje je pravi predmet nostalgije zapravo utopijski ideal boljeg života u budućnosti, a ne rehabilitacija prošlosti. Nostalgija, koja se javlja kada povijest „ubrza ritam“ i „pokaže zube“, u tom nam smislu uvijek govori više o tome čega danas nema, što nedostaje ovdje i sada, nego o tome kako je to „lijepo bilo nekada“.
Otkud nostalgija za sustavom („komunizmom“) koji je objektivno imao i mnogo minusa? Pa vjerojatno otud što trenutačni ekonomsko-politički sustav („neoliberalni kapitalizam“) sve više ubrzava i budi sjećanja na vremena kada su stvari bile drukčije, a mnoge i bolje.
Kao što tvrdi Velikonja, stanovnici tranzicijskih zemalja očito su se bolje znali nositi s lošijim standardom socijalističkog društva uz koji je išla relativna jednakost svih građana, nego s boljim standardom kapitalizma uz koji ide sve veća socijalna nejednakost. I da zaključimo s Velikonjom: „Nostalgija zapravo implicitno govori da se, ako sada nema perspektive, treba vratiti u vremena koja su je imala, u kojima se živjelo s idejom da će bolja vremena doći. Ona zapravo ne viče ‘Vratite mi prošlost!’, nego ‘Vratite mi budućnost!’“
Share13 Responses to “Emancipacijski potencijali jugonostalgije?”
Ja bih rekla ovako - vratite nam tradiciju, domacu prehrambenu i preradjivacku industriju, domacu kulturu, obicaje, vjeru, stil razmisljanja, ponasanja, zajednistvo, sigurnost i ugodnost svakodnevnog obiteljskog zivota, vikendice, gruntove, vrtove, ledine, kuce, stanove, mir, slobodu, ljubav, zivot.
Globalni neokolonijalizam, urotu, zavjeru, izdaju, kriminal, ratove, GMO prehranu i medikamente razvijeni svijet neka zadrzi za sebe i pretvori u svoj nacionalni brand. Eksploataciju nasih prirodnih resursa, mineralnih sirovina, voda, morske, rjecne i jezerske flore i faune a isto tako i izvornih domacih poljoprivrednih proizvoda izraslih u vrlo specificnome domacemu tlu i klimi neka prepusti nama, domacim ziteljima RH i nasim izvornim genima specificnim za ovo podneblje.
Sav djank od svojih ishlapjelih i izvitoperenih TV i video sadrzaja, pornindustrije, otudjenih i neodgojenih ponasanja, pohlepe, mrznje, lazi, diktatorshipa i svega ostaloga razvijene zemlje svijeta neka izvole zadrzati unutar svojih privatnih drzava, kompanija, kartela, kvartova, unija.
Zitelji RH su pokazali na primjeru HITNE POMOCI da su sposobni raditi i izgraditi svoj unikatni i efikasni profesionalni zivot prema najzahtjevnijim i najelitnijim svjetskim standardima u DRZAVNOJ ZDRAVSTVENOJ INSTITUCIJI. Prema tome, cemu privatizacija i rasprodaja nase domovine i drustvene imovine uopce sluzi. Osim toga politicari, politicke stranke, vlast a isto tako i domaci, europski i svjetski birokrati svoje odluke donose u zajednickim drzavnim, tj. drustvenim institucijama i parlamentima a osim toga i sluzbene automobile, mobitele i sve ostalo im placaju porezni obveznici. Ne financiraju oni svoje vlade, funkcije, poslovne poteze iz privatnoga sektora ili svojega osobnoga bankovnoga racuna u domicilnim ili kolonijalnim kartelima i drzavama.
Komunisticke zemlje nemaju tradiciju kolonijalnih eksploatacija tudjih teritorija i naroda tako da su i njihove burze, financijske institucije, domace i internacionalne tvrtke a isto tako i znanja gradjena kapacitetima domacema i domicilnoga stanovnistva ili drugih komunistickih zemalja. Osim toga nesvrstani su oduvijek bili bivse, sadasnje i buduce kolonije razvijenoga svijeta. U te su kolonije njihovi eksploatatori dolazili postepeno, sprijateljili su se s lokalnim plemenskim poglavicama i plemstvom, obrazovnom elitom i tajkunima i zatim su im pod noge prostrli citav svijet u svojim europskim dvorovima i raznoraznim kraljevskim paradama i krunidbama tako da im svima omoguce lagodan zivot i skupe poklone a isto tako su im alter ego napunili osjecajem velicine, kraljevstva, nedodirljivosti itd. Nakon toga su pristupili eksploataciji tla tih zemalja a u vrlo nepovoljnim klimatskim uvjetima, na velikim vrucinama, hladnocama, dubinama i visinama moglo je efikasno raditi jedino domace i domorodjacko stanovnistvo za jedan obrok dnevno i bez ikakovih prava na zdravstvenu zastitu, izgradnju vodovoda, kuca za stanovanje i sl. U eksploatacije tih zemalja obicno su bile ukljucene multinacionalne kompanije i karteli nekoliko najrazvijenijih zemalja svijeta tako da su se vec nako 3 generacije narastaja uposlenici-domoroci poceli sukobljavati braneci svoje interese i,ili interese svojih poslodavaca i tim su potezom nastali najgenocidniji logori smrti na kugli zemaljskoj. Sve ostale posljedice takove globalne politike gledamo svakodnevno na svim meridijanima svijeta.
Zar je kapitalizam i velika privatizacija nacionalnih i drustvenih dobara pojedinih naroda zaista potrebna da bi se radilo kvalitetno, skrbno, profiterski isplativo. O cemu se tu zapravo radi. Kada bi najrazvijenije zemlje svijeta posteno i pravedno platile svoj dug zemljama cije su tlo i radnu snagu stoljecima eksploatirale na svijetu bi vladao mir a bjelosvjetska sirotinja ne bi ilegalno dolazila u razvijene zemlje u potrazi za hranom, vodom, poslom, domom, mirom, slobodom i svim onim ljudskim vrijednostima i pravima koja su im ukrali u njihovim domovinama zajedno s divljaci i ribom koja ih je hranila…Dalje se dosjetite sami. Tko su veci gusari, imigranti stradalnici svjetskih politika ciji su oceani ispraznjeni od ribe i zatrpani stranim podmornicama i brodovima, svjetski privatnici i kapitalisti koji te teritorije, oceane i ljude ugnjetavaju i eksploatiraju ili komunisticki totalitaristi koji takodjer hoce za sebe prisvojiti svoj dio kolaca, vlasti, kontrole.
Sve nam ovo govori,
da su mnogi u našoj Hrvatskoj domovini
demokraciju pogrješno shvatili,
da će u njoj morati još manje raditi.
Tekst bi bio daleko bolji da su se ovdje razlučile dvije stvari, naime ”jugo-” i ”nostalgija”. Svaka je nostalgija prije žudnja za željenom utopijom nego li za konkretnom prošlošću. Tekst o tome bi bio zanimljiv, ali on bi trebao govoriti o nostalgiji uopće - dakle, to uključuje i ustašo-nostalgiju, i nostalgiju za Austro-Ugarskom nakon 1. svj. rata itd. I one uključuju želju za utopijom - ustašonostalgija utopiju za nekom organskom narodnom zajednicom, habsburgonostalgija utopiju za uređenim poretkom u kome je jasno gdje je čije mjesto.
Dakle, a to je druga stvar, da bi ovaj tekst bio smislen, odnosno, ako ne želiš (a zacijelo ne želiš, da se tvoj tekst odnosi npr. i na ”emancipatorski potencijal ustašonostalgije” kao žudnje za boljom budućnošću), trebao bi pokazati zašto je komunistička utopija jedina ”emancipatorska” (a konzervativne ”organske” i liberalne nisu).
prirodna je ljudska osobina da uljepšava prošlost i da se sjeća samo lijepog. u komunizmu su, za početak, svi bili bar 20 godina mlađi - manje reuma, više kose na glavi, čvršće sise.
Mislim da svi (mi) koji zalimo za prosloscu u stvari najvise zalimo za vlastitom mladoscu (pa makar smo prije 20 godina imali 50), a ne za okruzenjem u kojem smo se nalazili jer ono, definitivno, na onakovim temeljima nije niti imalo buducnosti.
Komunizam nije prodao, otudjio i bagatelizirao nase nacionalne vrijednosti, prirodne resurse i domacu preradjivacku industriju. Komunizam je kvalitetno educirao nasu naciju u strukovnim skolama i gimnazijama a isto tako je svima omogucio jeftini studij i odlazak na specijalizacije i gastarbajtanje u inozemstvo te kvalitetnu zdravstvenu zastitu. Komunizam nije dozvoljavao niti podrzavao emitiranje izvitoperenih i nastranih sadrzaja preko javnih glasila a isto tako se pobrinuo da proizvodnja a ne potrosnja dominiraju nasim svakodnevnim nacinom zivota.
Komunizam nije dozvoljavao velika kriminalna divljanja i pljacke tako da se nocu moglo mirno ici kuci s plesnjaka, posla, posjeta. Gruntovi, vikendice i ekoturizam su bili vrlo popularni a i raznorazne djacke ekskurzije i ljetovanja na obali i u planinama su bili omoguceni svima, pogotovo onome neprivilegiranome sloju koji od malih radnickih placa i,ili mizernih kucnih prihoda ne bi sebi i svojoj djeci nikada omogucio raznorazne sportske, umjetnicke, drustvene, folklorne i druge aktivnosti u okviru regularnoga zivota i skolovanja. Komunizam nije dozvoljavao panoramska nadljetanja sportskih aviona i zeppelina nad nasim teritorijem jer je svima bilo dobro poznato da su takove vrste sportskih avioncica opremljene s najsofisticiranijom tehnologijom za raznorazna snimanja tla, nalazista plina, nafte, mineralnih sirovina, vojnih postrojenja itd. Imao je komunizam za obicno civilno nepoliticko gradjanstvo i seljastvo puno vise prednosti od demokracije ali savrsen definitivno nije bio i nanio je puno zla svojim neistomisljenicima, rivalima, zavadjenim oponentskim institucijama i grupama gradjana od kojih su si vecina u novome politickome sustavu sve te neugodnosti i nepravde ipak dobrano naplatile, tako da se postavlja pitanje da li bi hrvatska uopce mijenjala politicki poredak da ta promjena nije garantirala i poticala veliku privatizaciju drustvene imovine po bagateliziranim cijenama a isto tako i omogucavala stihijsko bogacenje i tajkunizaciju privilegiranima i dobro pozicioniranima koji za nasu domovinu uopce nisu marili vec su ju iskoristili kao kvalitetan poligon za sve moguce financijske i PRIVATIZACIJSKE manipulacije i dominacije manjine nad vecinom.
Komunisticka nacionalizacija svega i svacega je ostavila puno negativnosti, nepravde, zla i ideoloskih sadistickih nepravdi i manipulacija svijescu nad jednim dijelom domacega stanovnistva i njihovom imovinom, medjutim, vazno je napomenuti da niti demokracija taj posao nije obavila s pravne i profesionalne pozicije na principu automatizma zato jer regularni uposlenici institucija koje su se tim poslom trebale baviti hoce ekstra profite, novcane naknade, nagodbe i tko zna sto sve ne da bi taj posao profesionalno obavili tokom svojega radnoga vremena i na svojemu regularnome radnome mjestu na kojemu dobivaju visoke place, beneficije a i povlastene mirovine i status u tuzemstvu i inozemstvu im regularno donosi ekstra prihode i nekretnine. Osim toga svi su se skolovali o drzavnom trosku, u drzavnim institucijama imaju svoje srebrne radne sobe i urede u drzavnim institucijama, u njima obavljaju privatne poslove za velike provizije a da pri tome ne placaju rezije i najam tih prostorija a isto tako niti poreze za privatne poslove sklopljene u tim drustvenim institucijama. Za svaku rijec, slovo, knjigu, ideju, poziciju, sluzbeni put ili skup su posebno honorirani novcem poreznih obveznika….. Sva ta znanja, veze i elitnost nisu uspjeli sprijeciti okupaciju hrvatskoga teritorija a isto tako niti dugogodisnje maltretiranje i sikaniranje obicnih hrvatskih gradjana i nepolitickih obitelji u zemlji i inozemstvu od kojekakovih vjerojatno tajnih, javnih i inih sluzbi koje su u svim politickim sustavima jako dobro i bogato zivjele na racun generacija poreznih obveznika.
Demokracija i kapitalizam a isto tako i VELIKA PRIVATIZACIJA nase domovine, drzavnih financijskih, industrijskih, preradjivackih, obrazovnih, infrastrukturnih i ostalih institucija su u cijelosti obezvrijedili sve sto je na ovim prostorima stoljecima gradjeno, razvijano, cuvano, njegovano. ….Zitelji RH u svim tim promjenama i na putu u visoko drustvo EU integracija vise ne moraju placati stroskove zivota tockicama, lopticama skocicama, zivotima u borbi za teritorij i opstanak, vec im je ponudjena potrosacka kreditna bankarska kartica koja je usput budi receno utemeljena u Americi u vrijeme velike depresije i to na benzinskoj crpki, tako da se uposleni dio tamosnjega stanovnistva mogao automobilom ili autobusom dovesti do posla u vrijeme velikih nestasica svega i svacega. Pravu komercijalizaciju toga izuma i procvat zivota na kredit izmislili su i osmislili financijski menadjeri i regulatori svjetskoga politickoga poretka, tu su svoju umotvorinu kvalitetno komercijalizirali i unovcili i jos uvijek globalno razvijaju taj svoj talent i izum radi povecavanja svojega utjecaja, dominacije i financijskih lobija, lokalno, globalno, regionalno, kontinentalno.
Svega ostaloga se dosjetite i sami. Malo vise i intenzivnije se natjecite u javnom iznosenju svijih kritika, misljenja, sugestija i svega ostaloga sto moze potaci promjene koje ce nam svima razbistriti um i povecati stupanj osvjestenosti.
Svaki je politicki poredak za obicne gradjane imao i prednosti i nedostataka a mir, sloboda, posao, placa, dom, obitelj, zdravlje, zdrava i cista voda, zrak, tlo, hrana i izgradjena infrastruktura su obicnim ljudima u svim politickim sustavima bili najvazniji preduvjeti za sretan i kvalitetan zivot. Sve ostalo su ideoloski, psiholoski i manipulatorski ratovi ljudskom svijescu, razumom, osjecajima i zdravljem radi ostvarivanja dominacije i profita svjetskih robovlasnickih klanovaca.
Bit ću kratak:
1. rušenjem berlinskog zida demokracija nije pobijedila, poražen je samo jedan od njenih neprijatelja
2. svi govore o komunizmu no na dnevnom redu bio je socijalizam (kao prijelaz prema željenom komunizmu)
3. socijalizam je imao svoje “crvene barune” to je činjenica
4. doktrinom o “komunističkoj svijesti” dijalektički materijalizam pretvorio se u religiju
5. neoliberalni kapitalizam jest u stvari socijalni darwinizam u svom najvulgarnijem obliku (barem do sada izraženom)
6. svaki politički poredak čine ljudi
A demokracija… Kako kaže jedan moj prijatelj : Demokracija je kad dva vuka i janje raspravljaju tko će biti za večeru, sloboda je kad janje ima pištolj.
Nemojmo samo zanemariti da i tzv. zapadni Njemci žale za razdobljem “konjukture” jer su poslodavci bili “mekši” s obzirom na potencijalnu “subverzivnost” radnika a koja se pod utjecajem “Istoka” mogla preliti na “Zapad”, a onda je konkurencija uništena…
Zalosno je i smesno bilo slusati VASE LUPETANJE o nekoj mexickoj granici Abu Graibu i sbrda-sdola uzetih bemislica.
Nastavak sledi.
Poštovanjski,
sve do danas sam bio optimističan i vjerovao da treba proci jos samo nekoliko godina pa da ce zahvaljujuci biologiji stari Yu-dinosauri prepustiti mjesto mladim snagama. No od danas, kad sam vidio na telki mladog (i po kratkoj autobiografiji veoma obrazovanog) intelektualca kako govori… pa… kao da je pao s Marsa, jednostavno ne vidim neku normalnu budućnost. Što očekivati od neobrazovane stoke koja loče po cajkama kad ni iznadprosječan (valjda) intelektualac uspijeva potpuno nakaradno pročitati dio nedavne, medijski vrlo dobro popračene povijesti…
Sretno u daljem radu
Gore napisano odnosi se na Srec’ka Horvata,veceras na HTV-u.
već dugo netko nije na javnoj televiziji, a kamoli u javnom prostoru, kritizirao todorića, eph, mudrinića i ekipu. svaka čast horvat.
Slažem se s Belickim (gore): u Hrvatskoj nema razloga za optimizam, ako naši mladi teoretičari uspoređuju Sarkozyja s komunističkim barunima (”jer Arapi u Parizu ne mogu doći u centar grada”, kaže Horvat - kao da ih na granici 15. arondismana čeka šmajser), a Abu-Ghraib smatraju pravim izrazom demokracije. Možda bi mlađima trebalo malo pravog komunističkog iskustva (sa zatvorima zbog delikta mišljenja i sl.) da ne lupetaju o potencijalu komunizma. A o komunističkoj ekonomiji da ne pričamo. Kao: korupcije tada nije bilo. Ne: samo su se devize na svakom uglu mijenjale na crno, a zapošljavanje je bilo moguće samo uz blagoslov CK.
Jučerašnje Otvoreno bilo je nacionalna sramota: na dan pada Zida, Manolić, Goldstein i Horvat govore “o lošim stranama” tog događaja! Nevjerojatno na kakve je grane pala naša inteligencija (za Manolića me ne čudi - ipak je on bio šef komunističkih tajnih službi - apsolutno pravi gost za pozvati na takvu proslavu!). Ali ne čudi me ni za Horvata. Jadna naša domovino!
(dodatak) - a o broju mrtvih (neistomišljenika) u komunističkim režimima? Stvarno je krajnje vrijeme da rezoluciju EU o komunističkom teroru malo više razglasimo u domaćoj javnosti, da se “budućnost” o kojoj Horvat govori nikada više ne vrati.