Zbog velike Konferencije o klimi valja se sjetiti nepravedno zapostavljena spisa Oscara Wildea „Duša čovjeka u socijalizmu“. U njemu irski enfant terrible daje na prvi pogled šokantno mišljenje o pitanju samilosti koje se lijepo može primijeniti i na tzv. sudbonosnu i povijesnu konferenciju koja bi navodno trebala zaustaviti globalno zagrijavanje. Umjesto uobičajena tumačenja po kojem je samilost vrlina par excellence, Wilde u svojoj osebujnoj maniri izvrće stvari, a upravo samilost vidi kao najveću prepreku za smanjenje siromaštva.

„Baš kao što su najgori robovlasnici bili oni koji su bili dobri prema svojim robovima te su tako onemogućivali da oni koji su patili zbog ropstva otkriju sav užas sustava, ili da ga razumiju oni koji su razmišljali o njemu, tako su ljudi koji čine najveću štetu oni koji pokušavaju činiti najveće dobro.“ Wildeov je zaključak da bi pravi korak, umjesto samilosti, trebao biti pokušaj da se društvo rekonstruira tako da će sâmo siromaštvo biti nemoguće, a upravo altruistične vrline onemogućuju tu radikalnu promjenu.

„Održivo ropstvo“ o kojem govori Wilde – znači i dalje imamo ropstvo, samo je ono postalo „humanije“ – može se primijeniti i na jednu od glavnih perjanica ekološkog pokreta – „održivi razvitak“. Problem je da razvitak kakav diktiraju industrijski najrazvijenije i gospodarski najmoćnije zemlje svijeta (bile to G8 ili G20) i dalje postoji, a da zauzimanje za „održivi razvitak“ možda na kraju krajeva ne služi ničemu drugom nego da se održi status quo. Ili kao što to kirurški precizno kaže jedan od junaka Viscontijeva remek-filma „Gepard“ (1963.): „Ako želimo da stvari ostanu iste, stvari se moraju promijeniti.“ Hopenhagen, kako je prozvan glavni danski grad jer pobuđuje nadu da bi se promjena doista mogla i dogoditii, u tom je smislu posve prikladan neologizam – ono što preostaje samo je nada, ali za pravu promjenu trebali bismo se vratiti uvidu Oscara Wildea.

To je, uostalom, potvrdio i jedan od vodećih svjetskih klimatologa znan i kao „djed klimatskih promjena“, dr. James Hansen, koji je najavio da će bojkotirati Konferenciju o klimi jer smatra da će svaki postignuti dogovor biti farsa. Za Guardian je izjavio kako ga to „podsjeća na srednji vijek kad je Katolička crkva prodavala indulgencije. Biskupi su prikupili mnogo novca, a grešnici su dobili iskupljenje. Sada razvijene zemlje nastavljaju posao kao i obično nadajući se da će dobiti oprost dajući male svote novca državama u razvoju“. Dovoljno je sjetiti se kako je prošao Protokol iz Kyota kako bi taj stav dobio na uvjerljivosti: prema tom „sudbonosnom“ protokolu razvijene su zemlje od 2008. do 2012. trebale smanjiti ispuštanje ugljikova dioksida, ali on ne obvezuje SAD i Kinu kao najveće emitere. Imamo li na umu i nedavnu aferu s hakiranom elektroničkom poštom stručnjaka za klimatske promjene koja upozorava na to da globalno zagrijavanje ne uzrokuju ljudi, već priroda, onda stvari više nisu crno-bijele. Naime, ako se globalno zagrijavanje, već tisućama godinama, mijenja zbog prirodnih, a ne ljudskih uzroka, onda se i priča oko Kopenhagena može shvatiti kao još jedan pokušaj da bogate zemlje ograniče razvitak novih gospodarstva i zadrže kontrolu nad energijom i resursima.

Čak da tome i nije tako, Wildeov uvid da je potrebno rekonstruirati same temelje društva kako bi se razriješili problemi na površini, i dalje vrijedi. U slučaju „spasa Zemlje“ od globalnog zagrijavanja nije dovoljno učiniti „kozmetičke izmjene“ koje će privremeno smiriti uzburkane duhove i ekološki pokret, već radikalne promjene koje bi u pitanje dovele sâm sustav koji pod egidom „razvitka“ ne opravdava samo beskonačno iscrpljivanje prirodnih resursa nego i vječno obrtanje profita. Paradigmatski je primjer nitko drugi nego Al Gore, koji je čak primio i Nobela, premda je upravo ulaganjem u ekobiznis postao prvi „ugljični milijarder“.

Comments are closed.