Fašistoidnih simptoma unatrag posljednjih nekoliko godina sve je više. I to na mjestima koja se diče svojom “demokratskom“ tradicijom. Krenulo je u “kolijevci demokracije i ljudskih prava“, kada se 2005. godine, kao odgovor na sve veću diskriminaciju imigranata, mladež pobunila u predgrađima Pariza.

Potom smo, 2008., imali nemire imigranata u Danskoj, koja nosi barjak “skandinavskog modela socijalno osjetljive države”, a prošle je godine zabranjena gradnja minareta u Švicarskoj, zemlji koja je donedavno bila utjelovljenje “prave demokracije”. U studiji “Koliko fašizma?” slovenski sociolog Rastko Močnik ovako sažima problem: “Kraj Drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac.

Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen.” Upravo ta misao pogađa srž recentnih zbivanja u Italiji. Sve je počelo na jugu kada su mladi Talijani iz automobila zračnicom pucali po imigrantima, a potom je došlo do pobune imigranata koji su se sukobili s mještanima. Mještani su tražili da se protjeraju svi ilegalni imigranti, a s njima se složio i ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni, koji drži da je bilo prevelike tolerancije prema njima te da ih sve treba izbaciti iz zemlje.

Iako je fenomen “robova na plantažama talijanskog juga” poznat već neko vrijeme (imigranti koji rade po 14 sati dnevno za kojih pet eura, da bi potom spavali u napuštenim tvornicama i kolibama bez pitke vode i struje, a zarađeni novac slali obiteljima u Africi ili istočnoj Europi), sve dosad bio je ignoriran, a cinizam vlasti ide toliko daleko da je prošle godine u nekoliko gradova (Lucca, Milano itd.) uveden pokušaj zabrane “netalijanske” hrane.

Zatim su došli propisi za “pravu” pizzu, a onda i uvođenje civilnih ophodnji u svrhu detektiranja ilegalnih imigranata. Ideologija se očito uvukla u svaku poru, a pitanje nije “fašizam – da ili ne?” – već, kako to kaže Močnik, “koliko fašizma?”. Prema nekim procjenama, EU će u idućih 25 godina trebati više od 20 milijuna novih imigrantskih radnika što bi, ako im pribrojimo obitelji, moglo iznositi oko 60-80 milijuna (samo u Italiji 6-8 milijuna imigranata više). Jasno je da se europski etnički krajolik bitno mijenja i da slučajevi poput ovog koji se nedavno dogodio u Italiji nisu više iznimke, već pravilo.

Briljantnu analizu, ali i upozorenje u što bi se uskoro mogla pretvoriti Europa, dao je Michael Haneke u filmu “Bijela vrpca” (2009.) pokušavajući dati odgovor ne samo na pitanje kako se rađa fašizam nego kako društvena klima može dovesti do radikalizacije i fanatizma. Smještajući radnju u fiktivno njemačko selo Eichwald pred početak Prvog svjetskog rata, pokazao je kako je u samo dvadeset godina bilo moguće da se pojavi Treći Reich.

Naizgled slučajni i čudni događaji na kraju se pokazuju kao plod opće društvene klime: zbog konopa protegnutog između dva drveta lokalni je doktor pao s konja, teško je ozlijeđen te je završio u bolnici. Nedugo potom nestao je barunov najstariji sin, a iduće jutro pronašli su ga svezanog i pretučenog u mlinu. U podmetnutom požaru ubrzo je nestao sjenik, a pretučen je i umalo oslijepljen i retardirani sin lokalne rodilje… Eichwald, i u tome je poenta, jednako tako može biti bilo koje drugo europsko selo.

Cijeli je film progresija kontinuiranog preusmjeravanja agresije: obični stanovnici, umjesto da se pobune protiv baruna i surove eksploatacije, iživljavaju se nad vlastitim obiteljima, članovi tih obitelji, starija djeca, zadovoljštinu nalaze u ponižavanju mlađe djece itd. Dvadesetak godina poslije ta će djeca postati nacisti… Kada pred sobom imamo posljednji talijanski slučaj diskriminacije imigranata, samo je pitanje dana, a ne više godina, kada ćemo svjedočiti rađanju nekog novog fašizma.

Comments are closed.