Zajedno s Igorom Štiksom - dio rukopisa koji na proljeće izlazi kod izdavačke kuće Fraktura / objavljeno u: Europski Glasnik, br. 14, prosinac 2009.

Pitanje nastave kao političko pitanje

Petnaestog dana blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dekan Miljenko Jurković je na plenumu, vjerojatno nesvjesno, sažeo srž problema studentske pobune u Hrvatskoj naglasivši da “pitanje nastave nije političko pitanje”. Time je retorički obrazac koji već neko vrijeme postoji u svijetu došao i u Hrvatsku. Radi se, naime, o još jednom pokušaju depolitizacije ekonomskih odnosa. Na polju kulture ta je depolitizacija već odavno poznata u slučaju multikulturalizma i političke korektnosti (gdje se, primjerice, rasna jednakost tumači tek kao „kulturološko“ pitanje, ali se rijetko kad ide u kritiku političke ekonomije koja je stajala i stoji iza rasne nejednakosti), dok se ona u kontekstu obrazovanja javlja pod krinkom veće “pokretljivosti” (što je ujedno osobina “nomadskog” karaktera Kapitala) i “izvrsnosti” (koja nije ništa drugo nego matematička metoda mjerenja ekonomske isplativosti pojedinca a ujedno uvodi “rasne” razlike unutar određene populacije dijeleći studente na «bolje», dakle vrijedne pažnje i mogućeg isplativog investiranja, i “lošije” koji svoje mjesto u sustavu moraju platiti ako uopće mogu). Tobožnja “pokretljivost” i “izvrsnost” samo su neki od ideologema kojima se neoliberalne reforme visokog obrazovanja nastoje predstaviti kao “racionalan” sustav koji doprinosi većem širenju znanja.

Međutim, „zemlja znanja“ nije ništa drugo nego floskula iza koje se krije pokušaj da se depolitizira jedno u bitnome ekonomsko-političko pitanje. Za razliku od dekana, koji očito vjeruje da nastavak blokade Filozofskog fakulteta nije političko pitanje, redoslijed udarnih vijesti Dnevnika nacionalne televizije prethodne večeri (4. svibnja) otkrio je ono što je dekan prešutio, a to je da je blokada nastave glavna politička vijest u zemlji. Tom dojmu pridonijelo je i direktno izvještavanje s “lica mjesta” te permanentna TV ekipa stacionirana pred Filozofskim fakultetom kao ishodištem i središtem studentske pobune. Dakako, prozvao se i ministar kao istureni igrač neoliberalne politike HDZ-ove vlasti i kao tjelohranitelj samog premijera (koji se, iako doktor znanosti, do sada nije izjašnjavao o studentskoj pobuni koja se tiče upravo dostupnosti i razvoja znanja i znanosti, svjestan valjda da joj je tajming, po njega, loš i da je ovo zadnja stvar koja mu je trebala pred lokalne izbore). Prva je vijest, dakle, bila pitanje o daljnjoj blokadi nastave. Druga vijest, pod naslovom “Recesija ne posustaje”, donosi uznemirujuće podatke da je Europa u najvećoj ekonomskoj krizi nakon 2. svjetskog rata i da bi do kraja godine 8,5 milijuna ljudi moglo ostati bez posla. Treća vijest pod naslovom “megainvesticija u Zadru” iznosi brojku od 230 milijuna eura koliko je potrebno za projekt u gradu u kojem je, uzgred budi rečeno, uspješna blokade nastave također bila u tijeku.

A sada mali eksperiment: ako uz drugu vijest o neizbježnoj recesiji i nezaposlenosti suprotstavimo diskurs Ministarstva znanosti, što ćemo dobiti? “Obrazovanje mogu spasiti krediti”, glasi u prijevodu njihova birokratskog vokabulara. Ne nude li i ministar i rektor budućim studentima “vrlo povoljne kredite” tj. pretvaranje studenata u buduće dužnike koji će uskoro stupiti (dakle, s kontom već “u crvenom”) u vrlo neizvjesnu budućnost? Oni im zapravo nude “lijek” tj. pripomoć jer se studij eto mora plaćati i jer se tu ništa, ama baš ništa, ne da promijeniti. Studentima postavljenim pred taj fait accompli se, ako budu dobri, poslušni i “kreditno sposobni”, mogu tek ponuditi “povoljni krediti” uz pomoć kojih će uopće dobiti diplomu koja im, na koncu, ne jamči ništa. Međutim, nije li paradoksalno da se upravo u doba krize koja je, između ostalog, prouzročena gotovo beskonačnim zaduživanjem građana i obilježena spašavanjem banaka koje su i dovele do krize, Ministarstvo zalaže za tu “spasonosnu” mjeru – daljnje zaduživanje građana, umjesto da sredstva za obrazovanje dolaze iz državnog proračuna kojeg ionako pune ti isti građani?

I time dolazimo do treće vijesti, investicije u zadarsku luku vrijedne 230 milijuna eura. Naravno, toliko novaca uložiti u luku nije glupa investicija: Hrvatska će kroz par godina lijepo moći izvoziti resurse koje je ionako gotovo već rasprodala. Kada je, primjerice, Coca-Cola kupila Bistru postalo je jasno da je novi veliki trend privatizacije zahvatio vodu, a kada je Todorić kupio plažu u Opatiji, a Horvatinčić dio Cvjetnog trga, postalo je jasno da je nastupio trend privatizacije javnih prostora. Zašto ulagati u obrazovanje kada se može ulagati u sportske arene, mostove, ceste i službene automobile tj. preusmjeriti novac (poreznih platiša ili posuđen u inozemstvu kojeg će vraćati te iste porezne platiše među kojima i gorespomenuti zaduženi diplomanti) u tvrtke onih bliskih vladajućoj eliti a koje nam mediji predstavljaju kao “ugledne poduzetnike” vrijedne našeg povjerenja?

There is no such a thing as a free lunch, baby!

Kada se, dakle, blokadi nastave oduzima politički karakter, onda je to ujedno čin depolitizacije u bitnome ekonomsko-političkih odnosa, a depolitizirana pitanja, jasno, nisu vrijedna javne rasprave i političkog dijaloga. To su tehnička pitanja koja rješavaju resorna ministarstva bez uplitanja ionako nestručnih građana. Svaka rasprava tu je izlišna. Sjetimo se da je nedavno pristupanje Hrvatske NATO savezu predstavljeno na sličan način kao neizbježnost i kao nužnost kao što je neizbježno i nužno da iz oblaka pada kiša, a kad je već neizbježno onda da je bar neke koristi pa tako kiša natapa zemlju a pristupanje NATO savezu nam, kažu, poboljšava “kreditni rejting”. Pitanje pristupanja najmoćnijem vojnom savezu koji upravo vodi ratove po svijetu i zastupa političko-ekonomske interese SAD-a i njezinih saveznika predstavljeno je tako kao prirodna činjenica protiv koje je negodovanje apsurdno, jer svi znamo kako završava pišanje uz vjetar. S obzirom da je predstavljeno kao prirodna činjenica ono je dakle depolitizirano tj. zatvoreno za bilo kakvu javnu raspravu ili konsenzus građana (zar kiši treba konsenzus građana kako bi padala?)

Na sličan način se predstavlja i nužnost i neizbježnost plaćanja visokog obrazovanja. Kao prirodna, nepromjenljiva činjenica pred kojom ne treba plakati i dizati dreku poput djeteta koje plače zbog oduzete mu drage igračke i još pri tome traži nekakvu pravdu. Skoro da ih možemo čuti kako nam drže lekciju: “Da, drago dijete, nekad si igračku imao besplatno, a sada ćeš platiti za nju pa ćeš se lijepo i odgovorno ponašati ubuduće. Jasno?” (Vratit ćemo se nešto kasnije stalnom “infantiliziranju” studentskog pokreta, u cilju njegova neutraliziranja, od strane političara i medija). Obrazac po kojemu se bitna politička (i ekonomska) pitanja poput pristupanja NATO savezu ili nužnost plaćanja visokog obrazovanja predstavljaju kao prirodan tijek stvari još je 60-ih godina prošlog stoljeća, počevši sa svojim Mitologijama, prokazao Roland Barthes tvrdeći da je ono prirodno (le naturel) uvijek “alibi kojim se kiti društvena većina” (dok su situacionisti u Bijedi studentskog života ustvrdili da nas društvo spektakla “nastoji uvjeriti da je sve što se događa dio prirodnog poretka stvari”). Način funkcioniranja mita (poput nužnosti sve veće privatizacije obrazovanja) cilja na pretvaranje ozbiljnih političko-ekonomskih procesa u nešto što je prirodno, pri čemu se to oprirodnjavanje prislanja na depolitizaciju, koja neprestano ukazuje na ono “faktičko”. Barthes će u svojoj autobiografiji Roland Barthes par Roland Barthes otići toliko daleko da kaže: “Tiranin koji bi proglasio nerazumne zakone bio bi sve u svemu manje nasilan od mase koja bi se zadovoljila iskazivanjem onoga što je očito samo po sebi: ‘prirodno’ je ukratko krajnje nasilje.” U tom smislu, pokušaj depolitizacije studentskih zahtjeva i kontinuirano odbacivanje istih pod egidom “prirodno je da komercijaliziramo školstvo” ne može se okarakterizirati nikako drugačije nego kao – nasilje.

Ne samo da je pitanje nastave jedno od najvažnijih političkih pitanja novije hrvatske povijesti, nego je ono ujedno i krucijalno ekonomsko pitanje bliže hrvatske budućnosti. Pošto su “klasični” mehanizmi proizvodnje Profita (poput tvornica koje su nekad bile u društvenom vlasništvu) već privatizirani tijekom doba “ratne tranzicije”, unazad posljednjih par godina došao je red i na druge sfere. Najprije se na vjetrometini kapitala našao urbanizam – privatizacija javnih prostora od Cvjetnog trga, neregularizirane gradnje, nicanja ili svojevoljnog mijenjanja naselja do sveprisutnih reklamnih billboarda. Kada su reklamni plakati korporacija ušli i u prostorije fakulteta to je bio ne samo simbolički, već i “materijalni” (ekonomski) dokaz da je privatizacija sveučilišta već započela. Premda, primjerice, za pozivanje nekog gostujućeg predavača valja odraditi višednevnu birokratsku proceduru, koja, dakako, mora biti transparentna (tko dolazi, zašto dolazi, po mogućnosti i kakvog je političkog predznaka), direktno uvođenje Kapitala u prostor fakulteta (autonomiju sveučilišta) posve je netransparentno. Javni (fakultetski) prostor je u ovom slučaju postao podložan korporativnim interesima baš kao i Cvjetni trg. Opravdanje za prodaju javnog prostora kao i za neopravdano visoke školarine npr. doktorskih studija uvijek nam se predstavlja kao bjelodano: pa zar ne vidite mramor, zar ne vidite nove žaluzine, zar niste primjetili nove pisoare, da li vam je zatrebalo toaletnog papira?! Ne treba čuditi da se u kontekstu zahtjeva za bespatnim obrazovanjem doista i postavilo pitanje toaletnog papira. Jer, u slučaju da se vratimo “na staro”, na besplatno obrazovanje, tko će platiti toaletni papir? Zar ima netko, pitaju se, tko bi se želio vratiti u siva vremena socijalizma – sivi zidovi bez šarenih reklama – čiji je poraz (mnogi su bili uvjereni) bio najavljen upravo u otužnom izgledu i stanju toaleta i frustrirajućem nedostatku toaletnog papira? Kapitalizam je, dakle, kupovina znanja uz (višestruko naplaćeni) toaletni papir (there is no such a thing as a free lunch, baby!), dok se socijalizam svodi pak na besplatno znanje ali – umrljanu guzu! (Toaletni papir kao krajnji kriterij nefunkcioniranja javnog financiranja obrazovanja nije tu slučajno. Mogli bismo reći da kritika studentskog bunta ide upravo u tom pravcu. Predstavlja se kao “djetinjarija” koju izvodi “dječurlija” koja “kenja li kenja” o socijalnoj pravdi, jednakosti i solidarnosti dok je netko ne “opali po guzi” pa će svi opet biti “kuš”.)

Nazad u klupe, djeco!

U današnjem obliku neoliberalizma tržište brutalno ulazi u domene države koje su prije bile privilegirane i zaštićene: od obrazovanja do zdravstva, pa sve do zatvora, osiguranja i ratovanja (ne samo da na svijetu već postoje i privatni zatvori, već se i zaštita brodova kod Adenskog zaljeva pokušava povjeriti ne međunarodnim vojnim flotama, već privatnim zaštitarskim tvrtkama). Razlog zašto je neoliberalna reforma obrazovanja opasna leži u privatizaciji društvenih odnosa i tzv. “nematerijalnog rada” – ono što se događa jest da se domene koje su prije bile isključene iz tržišta sve više komodificiraju. Sve više i više znanju se pripisuje tržišna vrijednost. Naravno da znanje uvijek ima ekonomsku vrijednost, ali se nalazimo u sasvim drugoj situaciji kada se inzistira na njegovoj praktičnoj vrijednosti i brzini s kojom se stečeno znanje može pretočiti u “kapital”. Sve sporo, sve nepraktično, sve nesvrhovito je “teret” koji sam po sebi “košta”, a investicija bez profita ili uopće bilo kakva aktivnost bez profita apsolutni je “skandal” za neoliberalni um, nešto lišeno bilo kakvog smisla, nešto čak pomalo opasno. Zato taj, nazovimo ga, neoliberalni um sumnja da se iza borbe za besplatno obrazovanje za sve – iza svega što se traži besplatno! – ipak krije neki plan tj. skupine (vječni studenti, trutovi s dreadlocksima, neradnici) koje žele parazitirati na svom tom kapitalu, koji je lijepo mogao otići u privatne džepove, i, u konačnici, profitirati.

Komercijalizacija obrazovanja pojavljuje se kao komodifikacija znanja. Drugim riječima, inzistiranje na “izvrsnosti” i “kreditiranju” nužno dovodi do toga da se znanje počinje poimati tek kao roba, koju se kupuje ili kao nešto što se mora “zaslužiti” prema “kriterijima izvrsnosti”, a čija je glavna svrha da za one koji su ga kupili ili kojima je poklonjeno bude sredstvo u daljnjem koraku – a to je, na koncu, pronalaženje posla. Skraćivanje obrazovanja i njegova specijalizacija imaju jasan cilj, a to je što brže izbacivanje pojedinaca na tržište rada. Budući posao bi trebao otplatiti nagomilane dugove i, obećavaju, donijeti i puno više a to je materijalno blagostanje. Iskustvo govori dakako da se radi o riskantnoj igri. Mentalitet kockarnice je i ovdje prisutan; iako znamo da banka uvijek pobjeđuje, svi misle da će baš oni dobiti.

To je, dakle, već klasična priča: objekt (znanje) se pretvara u subjekt (ono što nam garantira konkurentnost na “tržištu rada“ tj. uopće legitimizira našu prisutnost na njemu), dok se subjekt (student) pretvara u objekt (naprosto onoga koji samo “nosi” to kupljeno ili poklonjeno znanje… a koje će naknadno iskoristiti korporacija ili institucija u kojoj će biti zaposlen/a). Znanje postaje roba, a kao što kažu Horkheimer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva “svaka je reifikacija zaborav”. U konkretnom hrvatskom slučaju radi se o planskoj proizvodnji zaborava da znanje nije roba, a taj je plan, dakako, moguće sprovesti ukoliko ćemo isticati da pitanje nastave nije političko pitanje. Međutim, ne samo da ono nije tek pitanje “obrazovnog procesa”, nego je istovremeno i političko i ekonomsko pitanje: baš zato jer je političko pitanje ono je i ekonomsko pitanje, i obrnuto, upravo zato jer je ekonomsko pitanje ono je političko pitanje.

Tvrdnja “pitanje nastave nije političko pitanje” podsjeća na poruku predsjednika Mesića (dvanaestog dana blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu): “Poruku ste poslali, a sada se vratite na nastavu”. Da, djeca su se igrala i sada nazad “u klupe”. Glavni je argument pritom da je već previše izgubljeno, da će se nastava teško nadoknaditi, da apsolventi neće moći diplomirati, dakle dobiti “ulaznu vizu” u tržište rada, i da je bitno studentske zahtjeve prepustiti poštenim i dobronamjernim rukama Vijeća fakulteta, Rektorata i Ministarstva znanosti. Naravno, nikome od navedenih ne pada na pamet (ili je možda upravo to njihova najveća briga?) da se studenti ne bore samo za sebe (ponajmanje se bore za sebe jer su mnogi pred diplomom i jer se promjene ne mogu implementirati preko noći) nego i za buduće generacije, da se bore upravo protiv zaborava da znanje nije roba – jer, jednom ako školarine i krediti budu određivali tko će uopće moći na fakultet, obrazovanje kakvo smo nekad poznavali “možemo zaboraviti” ili “samo sanjati”.

Pitanje nastave oduvijek je bilo političko pitanje. Ako ono nije političko pitanje, onda nije ništa. Sustav obrazovanja pitanje je edukacije građanina kao i put ka njegovom budućem statusu u društvu. Omogućiti “uspješnima” ili samo bogatima da se uspnu uz tu ljestvicu znači moći kreirati društvenu i političku hijerarhiju, što razotkriva pitanje nastave kao političko pitanje par excellence! U tom smislu dekanova izjava (zato što ju je izgovorio dekan bez obzira što građanin Jurković doista mislio) je istinski politička pa i skoro programatska, jer pokušava sakriti pravu svrhu novog obrazovnog sustava a to je da proizvede vladajuću klasu dok oni kojima se vlada trebaju biti uvjereni da to “nije političko pitanje” i da se političke borbe vode negdje drugdje, ako se uopće bilo gdje vode u liberalnom post-historijskom svijetu. Opet stara priča: socijalizam i sve što “smrdi” na socijalizam poput minimalnih socijalnih zahtjeva se predstavlja kao apsolutna politika, totaliziranje javnog i privatnog prostora i stvari koje s politikom “nemaju nikakve veze” dok se liberalna demokracija propagira kao oslobađajuće sužavanje političkog na povremene izbore i parlamentarnu proceduru. Sve ostalo, djeco, “nije političko pitanje”.

Naučene lekcije

Rođenje plenuma i prakse direktne demokracije na fakultetima je političko pitanje i stoga jer su studenti odsada svoji vlastiti predstavnici i u njihovo ime više ne govori dekan ili studentski zbor ili rektorat – svi oni koji ionako nikad nisu govorili u njihovo ime jer da jesu studentski bunt ne bi ni bio potreban. Jer da su govorili, onda ne bi dopustili reklame privatnih korporacija na fakultetima, eksponencijalno rastuće školarine, kao i političke borbe za moć vidljive na svakom od njihovih zasjedanja. Razlog zašto se pitanje nastave želi depolitizirati leži u strahu da se u Hrvatskoj rodio jedan novi kolektivni i kritički subjekt koji komunicira sa sličnim pokretima u Evropi—svjestan da se borba za socijalnu pravdu nužno mora voditi na nadnacionalnom nivou—i koji je inspiracija studentima u regiji. Naravno da među studentima i različitim fakultetima postoje mnoge razlike i naravno da različiti plenumi u različitim gradovima različito funkcioniraju, ali jedno je ipak sigurno: postoji barem jedna – i najvažnija – zajednička točka oko koje je taj kolektivni kritički subjekt složan. To je besplatno visoko obrazovanje za sve kao minimalni (a možda i ne tako minimalni) program koji ih je ujedinio.

Naravno da postoje i (uvjetno rečeno) “partikularni” interesi (u nekim je gradovima jednako bitno pitanje menze, kao što je u nekim drugim kvaliteta nastave), međutim, ostaje taj inicijalni i zajednički zahtjev koji se ne može odvojiti od politike i ekonomije. On se ne može odvojiti od tj. on je pobuna protiv orkestriranog napada na socijalnu državu s ciljem otimanja i preusmjeravanja tamo dostupnog kapitala. U tom smislu zahtjev za besplatnim visokim obrazovanjem za sve je direktni udar na sistem jer ga razgolićuje i jer, u slučaju uspjeha pobune, prijeti da uruši cijeli političko-ekonomski poduhvat i vrlo jasnu viziju budućnosti. Neoliberalizam počiva na čvrstoj ideologiji i percipiranje neoliberalnih politika kao neideoloških je njegova najveća politička pobjeda. U tom smislu, s obzirom da je sistem napadnut, nemojmo se čuditi mogućoj represiji (bez obzira da li će imati i fizičke oblike).

Privatizacija obrazovanja je, dakako, dio šireg konteksta, a to je privatizacija onoga što Hardt i Negri u svojoj najnovijoj knjizi – nastavku Imperija i Mnoštva – nazivaju “zajedničkim” (commons). Ona je samo još jedan korak u “lošoj beskonačnosti” privatizacije svega i svačega (od društvenih odnosa i ideja, preko koncepata i komunikacije, do javnih prostora i zdravstva). U tom kontekstu, plenumi su diljem Hrvatske uspjeli stvoriti svojevrsne “autonomne zone” unutar vladajućeg porekta i vladajuće paradigme organizacije i “primjerenog” djelovanja.

Primjerice, samo u dva tjedna hrvatska verzija bloga “slobodnog filozofskog” zabilježila je više od 60,000 posjeta. Samo u dva tjedna posve spontano – mogli bismo reći zbog “historijske nužnosti” – razvilo se preko desetak radnih skupina: svaki puta kada iskrsne neki problem ili neka nova sfera i mogućnost djelovanja (bilo to “seciranje” i dekonstruiranje službenog birokratskog jezika ili osmišljavanje slogana i majici) nađe se zainteresirana skupina ljudi koja će se time pozabaviti kroz javnu debatu i zajedničko donošenje odluka (često nakon nekoliko sati otvorene rasprave). Osim redarske službe i medijske sekcije, postoje i radne grupe za međuplenumsku suradnju i procjenu trenutačnog stanja i daljnjeg djelovanja, kao i sekcija za peticiju i programska sekcija. Možda je najbolji pokazatelj visoke razine samoorganizacije studenata internacionalna verzija bloga “slobodnog filozofskog”. Na njemu se već sada nalazi materijal preveden na 9 jezika. A ako tome pribrojimo alternativni obrazovni program (tribine, okrugle stolove, predavanja, čitanja, koncerte i mnoge druge aktivnosti), kao i komentar mnogih sudionika blokade (”Ne sjećam se da li sam ikad prije ovako mnogo vremena provodio na fakultetu!”) onda je jasno da je ono što su studenti već sada postigli mnogo više od početne namjere. Oni su unutar sveučilišta uspjeli stvoriti vlastiti model obrazovanja, djelovanja i socijalne interakcije, a svaki je od ta tri elementa primjer mogućih strategija otpora neoliberalizmu:

1) alternativni obrazovni program – uspio je, ne samo po pitanju količine vremena koje studenti provode na fakultetu, realizirati “autonomiju sveučilišta” u doslovnom smislu te riječi, već i podići kvalitet nastave. Otud slogan koji se pojavio na zidovima Fakulteta: “blokiramo kako bismo se obrazovali”. Zaobilaženjem spore birokratske metode organiziranja pojedinih događanja, studentima je otvoren prostor za osmišljavanje vlastitih programa (od predavanja do projekcije filmova), a ista mogućnost je ponuđena profesorima s dotičnog fakulteta ili s drugih fakulteta (čak i izvan zemlje). Također, nastavu mogu držati i neakademski građani poput pisaca, novinara, izdavača i pojedinaca aktivnih u nevladinom sektoru kojima se rijetko daje mogućnost da rade direktno sa studentima.

2) djelovanje – direktna demokracija realizirana u konstituciji plenuma suprotstavlja se predstavničkoj demokraciji (koja se vidi kao neučinkovit oblik zastupanja interesa građana), čime se omogućava participacija sviju (i to ne samo studenata, već i svih zainteresiranih građana) u donošenju političkih odluka. Blokada institucije je pri tome jedno od mogućih sredstava koje plenumu daje moć djelovanja u svrhu ostvarivanja cilja. Dakako, u njegovoj moći je da ukine blokadu i u različitoj situaciji pokuša drugi vid djelovanja. U krajnjem slučaju, u moći je plenuma da se raspusti i ponovo sastane kada za to dođe vrijeme.

3) socijalna interakcija – ne samo da studenti različitih studijskih grupa dosad na fakultetu nisu imali gotovo nikakve dodirne točke (hiperspecijaliziranost), nego i mnogi studenti tijekom četiri (ili više) godina studiranja najčešće ne bi izlazili iz užih prijateljskih krugova. Umjesto toga, tijekom blokade se doslovno stvorila “premreženost” sviju i čak neka vrsta familijarnosti, ujedinjenost u ostvarivanju zajedničkog cilja (pa se nerijetko zna dogoditi da ljudi na hodnicima pričaju s drugim ljudima tek nakon nekoliko dana shvaćajući da se “formalno” nisu ni upoznali).

Ukoliko pokušamo razlučiti rezultat tih triju točaka doći ćemo do još nekoliko razloga zašto se pitanje nastave ne želi predstaviti kao politički problem. Prvo, alternativni obrazovni program uspio je – po mnogima – stvoriti ne nužno kvalitetniji, ali zasigurno posjećeniji i kreativniji program nego što ga je imao “klasični” fakultet. Blokada Filozofskog u tom je smislu kritika programa Filozofskog kada on nije pod blokadom (kada se odvija “redoviti” program). Drugo, direktna demokracija opasna je alternativa prevladavaćujoj formi “političkog djelovanja” koje se svodi na ubacivanje glasačkog listića u sandučić svake četiri godine. Ona je pritisak odozdo koji u nekoj konkretnoj, akutnoj i trenutnoj situaciji ima moć da artikulira alternativu i uopće postavi pitanje o mogućnosti promjene (otuda nužnost takvog oblika samoorganiziranja!). Otuda i panika političke elite koja, ispravno, ovakve akcije doživljava kao subverziju. Treće, socijalna interakcija i solidarnost među studentima ostvarena tijekom blokade (od dnevnih programa i neformalnih druženja, do spavanja na fakultetu) pravi je protuprimjer Bolonjskom procesu koji fragmentira i desubjektivira studentsku populaciju, svodeći studente na trkače za bodovima i međusobnu konkurenciju (ovisnu o kreditima i konceptu “izvrsnosti”). Plenumska organizacija i blokada fakulteta opasan je konkurent tržištu: umjesto da znanje prepuste beskrupuloznoj komodifikaciji, studenti ga ponovo autonomno prisvajaju i žele dijeliti s drugima (alternativna edukacija i plenum su otvoreni svima!), pokazujući da uz znanje dolazi (i da je s njime isprepleten) čitav niz drugih područja koje se danas nastoje privatizirati: između ostalog, individualna i socijalna prava, društveni odnosi, konstituiranje kolektiva i, konačno, same ideje. I zato to nije samo pitanje nastave, već i jasno artikulirano političko pitanje svjesno vlastite težine.

Share

Comments are closed.