Uz knjigu Dubravka Škiljana, Mappa Mundi, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. / Objavljeno u: Zarez, dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja, prosinac, 2009.

„Semiolog je čovjek koji izražava svoju buduću smrt u samim terminima u kojima je imenovao i razumio svijet“

Roland Barthes, Sistem mode

U Zlatnom teletu Iljfa i Petrova – pričom kojom, i to nimalo slučajno, završava Škiljanova Mappa Mundi – “veliki kombinator”, Ostap Bender, već pri prvom susretu Šuri Balaganovu, svojem budućem saučesniku u genijalnim operacijama kojima bi se htio domoći milijun rubalja, objašnjava zašto mu je uopće potreban tako velik novac: “Želim otputovati, druže Šura, otputovati veoma daleko, u Rio de Jainero… Od djetinjstva žudim za Rio de Jainerom.” Kasnije, kada mu se i Balaganov htio pridružiti na putu u Rio, Ostap mu odgovori: “Rio de Jainero je krhka saga mojega djetinjstva, ne dirajte je svojim šapama.” Na kraju, kada doista dobije svojih milijun rubalja, “na tanjuriću s plavim obrubom”, te razočaran ponovo sretne Šuru, među njima dođe do sljedećeg dijaloga: “A što je s Rio de Jainerom? – upita uzbuđeno Balaganov. – Hoćemo li putovati? – Nek ide do vraga! – reče iznenada srdito Ostap. – Sve je to izmišljotina. Nema nikakva Rio de Jainera, ni Amerike, ni Evrope. Ničega nema.”

Mjesta do kojih nikada nećemo doprijeti

Zašto? Zato jer su sve destinacije možda izmišljene, zato jer u njih upisujemo i ona značenja koja postoje i ona koja ne postoje, zato jer je svako putovanje već unaprijed određeno onime tko putuje. Ili kako će to reći Škiljan: “Rio de Jainero, Kuala Lumpur, Maracaibo, Tananarive i Madagaskar (…), Katmandu, Pernambuco, Surabaja… Gradovi i krajevi u koje nikada nećemo otputovati (a kad bismo i stigli do njih, opipavši njihovu zbilju, morali bismo ih izbrisati s ovog popisa), ali čija imena, svojom melodijom i ritmom, i čiji simboli na kartama svijeta, kao na zemljovidima Kublaj-kanova atlasa (…), označavaju iluziju avanture koju nismo proživjeli, ‘krhku sanju našeg djetinjstva’, dakle san o drugom i drugačijem životu, taj stalni pratilac svekolike čovjekove egzistencije.” Stoga je, zaključit će Dubravko Škiljan, “karta svijeta, koja se zapravo sastoji od bezbrojnih mjesta koja nisu ciljevi naših stvarnih putovanja, poruka čiju topografiju valjda od homerskih vremena do danas s pomnjom iščitavaju oni koji ipak putuju do tih ne-mjesta – pjesnici, djeca, i, uopće, maštaoci svih vrsta. A kad odustanu od tih putovanja, onda – kako kaže Ostap – više ničega nema.”

Ničega nema, zato jer su u svojim maštanjima već na neki način proživjeli ta putovanja: dovoljno je sjetiti se vječne žudnje za odlaskom na neko udaljeno mjesto: npr. jedna je moja prijateljica toliko žudjela otići u Latinsku Ameriku da je sve o njoj iščitala i ispipala, pa kada joj se doista pružila šansa, ona je baš poput Ostapa rekla: “Neka ide do vraga!” i jednu fantaziju zamijenila drugom. Otuda beskonačni niz fantazija: želim recimo otići na Tajland, a potom, vrlo brzo, nakon što sam Tajland u svojim fikcijama iscrpio, želim otići na Novi Zeland, pa potom u Afriku, a onda osmišljavam nešto realističniji (ali unatoč tome posve imaginarni) plan da preselim u Berlin. Svaka je karta svijeta, svaka destinacija na “kugli zemaljskoj”, u tom smislu zapravo karta Utopije. A to je ujedno – glavni, ako ne i ključni – zaključak Škiljanove knjige. U neku ruku, mjesta na Zemlji na kojima nikad nismo bili i služe tome da u njih upisujemo značenja, a kad bismo i stigli do svih mjesta za kojima žudimo, “opipavši njihovu zbilju, morali bismo ih izbrisati s popisa”. Poanta je, dakle, u tome da se imaginarno rastapa kad se susretnemo s realnim, da je svako mjesto na zemlji koliko realno toliko imaginarno.

Premda se Škiljan – uvijek zamišljen i zaigran, ali svejedno očima čvrsto usmjeren na zemlju – time možda i ne bi složio, karte svijeta pokazuju upravo tu ljudsku mogućnost stvaranja fikcija. Koliko god karte svijeta bile racionalno utemljene (težnja da se odredi čovjekov položaj u svijetu), one ujedno nose jedan višak – višak značenja koji upravo “kognitivno mapiranje”, taj modus operandi čija je svrha locirati i identificirati, a time nužno racionalizirati nečiji položaj, čini neizbježno imaginarnim, nepovratno smještenim u svijet koji nije samo svijet objektivnih, već uvijek i subjektivnih značenja.

Nema semiologije “s olimpske visine”

Kada se radi o kartama svijeta to se može vidjeti na tri razine. Prvo, pošiljatelj poruke – onaj koji iscrtava neku kartu – uvijek odašilje značenje koje je tobože objektivno, ali već unaprijed uključuje njegovu subjektivnu poziciju. Drugo, primatelj poruke – onaj koji iščitava značenja s karte – već unaprijed upisuje svoje subjektivno značenje (i poziciju) u kartu. Treće, semiolog, premda se služi “objektivnim”/metajezičnim aparatom, također – čak i kada dekonstruira – upisuje vlastita značenja. Škiljan je toga itekako svjestan te će reći da se značenja pošiljalaca poruke i značenja njezinih primalaca uvijek međusobno bar donekle razlikuju, kao i to da je “semiolog zapravo višestruko osuđen na nedovršenost vlastita istraživanja značenja znakovnih poruka”, jer on se, na kraju krajeva, “u susretu s bilo kojom porukom ne može osloboditi svojih iskustava i svojih ‘filtara’, tako da svaka analiza sadržava i elemente njegove interpretacije”.

To je zapravo onaj klasični problem s kojim se susreo još Roland Barthes – autor koji je Škiljanu oduvijek bio drag, ali kojega je zbog svog silnog “užitka u tekstu” uvijek uzimao sa opreznom rezervom, možda čak i strahom. Naime, Barthes će u predgovoru Mitologija (koje su upravo i prevedene na hrvatski jezik) izraziti bojazan da su možda i mitovi koje je dekonstruirao iz mjeseca u mjesec, a koji su kasnije okupljeni u istu knjigu, na kraju njegovi vlastiti mitovi, tj. ne radi li se u ovom slučaju o mitologiji mitologije. Škiljan je, baš poput Barthesa, svjestan da je “demistifikacija” zahvat koji se ne može poduzeti “s olimpske visine”. U svojim je knjigama, a tako i predavanjima, uvijek ukazivao na oprez koji svaki semiolog mora unaprijed imati kada neko iščitavanje – semiološku analizu – prezentira kao objektivnu datost. Tu je slijedio Peirceov uvid da se svakim simbolom in potentia otvara beskonačan niz drugih simbola, a te je teze itekako svjestan u svojoj Mappi mundi, pa će i kazati da je “svim modelima, dakle, zajedničko to da se početni znak, sa svojim izrazom i sadržajem, pretvara u plan izraza novog znaka, kojemu pripada novi sadržaj, a zatim taj novi znak postaje izrazom trećeg znaka i njegova sadržaja, i tako u nedogled. Svaki od tih znakova u nizu referira se, dakako, na neki fenomen (jer inače, da ne označava nešto, ne bi ni bio znak), a relacija između svakog znaka i njegova fenomena podložna je interpretacijama iz kojih se produciraju značenja”.

Uloga karata svijeta

Koja je uloga karata svijeta po Škiljanu? Ima ih nekoliko. Prva je, a to će lijepo ilustrirati posredstvom Aristofanova junaka Strepsijada, da subjekt odredi svoje mjesto u svijetu. Kada se Strepsijad prvi puta susretne s kartom svijeta, koja mu je dotad bila potpuna nepoznanica, nešto kao hijeroglofi prije prvog dešifriranja, njegov vodič po školi, kaže Škiljan, iz Strepsijadova pogleda naslućuje – ili kao dobar budući pedagog, unaprijed zna – koje mu pitanje prvo može uputiti učenik-neznalica pred takvim zemljovidom i odmah na njega odgovara: “Evo, ovdje je Atena, tu je i tvoja općina Kikina, tu se nalaziš i ti sam označen na karti! “. Škiljan će reći da ne postoji ništa prirodnije nego na karti najprije pronaći samog sebe i svoju poziciju, pa tek nakon toga pogledati kako se iz tog definiranog toposa sagledava ostatak prikazanog teritorija. Čak i ako na samom početku sebe na karti ne pozicioniramo eksplicitno (npr. kažiprstom na globusu pronalazimo svoju lokaciju), taj je čin već unaprijed upisan u iščitavanje karte.

I time dolazimo do druge funkcije karte prema Škiljanu. Ako u prvom postupku definiramo “svoje” mjesto, onda to činimo s obzirom na sva ona mjesta koja nisu “naša”. Posljedica traženja vlastitog mjesta u svijetu istovremeno za sobom, dakle, povlači potrebu da se definiraju drugi, oni koji su različiti od nas, jer nam tek ta (stvarna ili konstruirana, dodat će Škiljan) različitost omogućuje da “pronađemo” sebe i da odredimo svoju poziciju u odnosu na druge. Škiljan se ovdje iznova poziva na Aristofanova komičkog junaka: kad je na karti uočio Eubeju, veliki otok uz obalu Atike koji je Atena osvojila, ali čije se stanovništvo nikako nije smatralo Atenjanima, a zatim i tradicionalnog atenskog protivnika, Spartu, Strepsijad je izgubio interes za zemljovid, jer je pronašao svoje druge, a to znači i svoje mjesto. Škiljan će u svojoj opsežnoj i minucioznoj studiji ukazati na to da nije samo kartografija antičke Grčke bila obilježena traženjem i konstrukcijom drugih. Tako je recimo na ranim novovjekovnim kartama svijeta Europa u pravilu bila smještena u strukturno središte zemljovida – i njihova je glavna karakteristika bila da se “mi” pozicioniramo s obzirom na „njih”.

Škiljan će reći – i ovaj pasus valja citirati u cijelosti zbog dalekosežnosti tog uvida – “da i na današnjim kartama, za koje bismo pretpostavili da su sastavljene u punoj mjeri u skladu s kartezijanskim principom znanstvene korektnosti i objektivnosti i koje su posve okrenute u osnovi neutralnoj formi svijeta, još uvijek lako prepoznajemo tragove strategija definiranja nas i drugih i ideologije koja u kolektivnoj svijesti reproducira uvjerenje o našoj nadmoći.” Ti se tragovi, smatra Škiljan, između ostalog mogu vidjeti u “kartografskim konvencijama koje su preuzete iz renesansne kartografije i prema kojima je bar na našim kartama svijeta Europa i dalje u središtu (i najmanje deformiranih obrisa), nulti meridijan prolazi kroz nju, a Zemljina je kugla ‘prerezana’ tako da je Aljaska na zapadu, a Čukotski poluotok na krajnjem istoku, usprkos tome što ih dijeli samo uski Beringov prolaz. Između ostalog zato se na takvim zemljovidima Tihi ocean, rascijepljen na dvije polovice i smješten na rubove karte, čini manjim, premda je dvaput veći od Atlantskoga, jer je Atlantski ocean nakon otkrića Amerike postao našim morem i u toj funkciji supstituirao Mediteran, te u suvremenom svijetu predstavlja (kako to i naziv NATO-a, North Atlantic Treaty Organization, pokazuje, ali s jasnim naglaskom na sjevernoj polutki, kako bi Afrika bila isključena iz igre) poveznicu zapadnog svijeta”.

Semiolog i njegovi znakovi

Drugim riječima, premda prema Danielu Bellu možemo govoriti o “kraju ideologija”, ipak i dalje prevladava ideologija, a čak i današanje karte koje volimo poimati kao objektivne i neopterećene kojekakvim ideologijama, počivaju na konstrukciji drugih, dok “naša kolektivna svijest bez problema podržava uvjerenje da su suvremene kartografske konvencije koje generiraju ta značenja posljedica nekog ‘prirodnog stanja stvari’.” Škiljan ovdje, dakle, ne samo da preuzima klasičan Barthesov uvid da je ono što se nastoji predstaviti kao “prirodno” najčešće tek još jedna ideologija, već ga radikalno sprovodi u djelo. Njegova Mappa Mundi nije tek studija koja bi htjela pokazati kako se kartografija od davnih, antičkih vremena eksponencijalno razvijala u pozitivnom smjeru nekakve kartezijanske objektivnosti, već upravo suprotno: premda se, pogotovo nakon znanstvenih otkrića koja su dopustila veće slaganje između zbilje i konstrukcije, doista razvijala u smjeru veće objektivnosti, kartografija i dalje – dakle, i danas – nije lišena svog ideološkog sadržaja. Ona i dalje možda više govori o nama samima – onima koji konstruiramo karte – nego o “njima” ili nekakvom “prirodnom stanju svijeta”. Naravno, to nije razlog da odbacimo kartografiju kao takvu, niti je to Škiljanova namjera, već je to činjenično stanje koje se pri analizi karata i našeg mjesta u svijetu naprosto mora uzeti u obzir kako bismo se barem malo približili objektivnosti. Naizgled paradoksalno: da bismo barem malo bili objektivni, moramo najprije priznati subjektivnost.

I time dolazimo do krucijalnog pitanja: ako je semiološka analiza kartografije, dakle, došla do zaključka da je svaka karta svijeta neizbježno ispunjena određenim stupnjom ideologije, i ako je semiološka analiza na kraju ustanovila da i semiolog, koji bi trebao dešifrirati značenja, naposljetku ponovo upisuje svoja vlastita značenja, kako onda i dalje o semiologiji možemo govoriti kao o objektivnoj znanosti? Škiljan je – a posebice u svojim predavanjima i seminarima – toga itekako bio svjestan, a otuda možda i oprez kojim je pristupao Rolandu Barthesu, semiologu koji je najkasnije svojim tekstom „Mit danas“, a posebice “fazom” 70-ih godina – zaključno s Fragmentima ljubavnog diskursa i Svjetlom komorom – uvidio i pokazao da ne postoji semiologija koja ne bi bila subjektivna. Semiolog je prema Barthesu iz Sistema mode, “čovjek koji izražava svoju buduću smrt u samim terminima u kojima je imenovao i razumio svijet”.

U kom smislu? Ni u jednom drugom nego u tom da svaka semiološka analiza – pa time i Škiljanova Mappa Mundi, a time i Škiljanove Mappe Mundi – neminovno u sebi nosi klicu neke buduće semiološke analize, odnosno da svaki metajezik u sebi nosi mogućnost, ako ne i nužnost, da će ga analizirati neki novi metajezik koji ga neće nužno “ubiti” (da se pozovemo na Barthesov citat), ali koji će pokazati da su i “objektivna” iščitavanja značenja na kraju iznova bila “subjektivna”. Dubravko Škiljan je u cjelokupnom svom opusu odolijevao toj “smrti”, uvijek iznova pozivajući se na racionalnost znanstvenog diskursa, svaki puta ukazujući na potrebu da čvrsto stojimo na zemlji i da demistificiramo i vlastiti položaj, međutim, on je istovremeno – a posebice u svojim seminarima, koje sam imao sreću pohađati – poticao da se “igramo znakovima”, da zauzimamo subjektivne pozicije koje će nas osloboditi i lišiti očekivanih, “objektivnih” interpretacija, da prodiremo i prodremo u “carstvo znakova” u kojem samo razgraničenje na “subjektivno” i “objektivno” više neće biti bitno – i to zato jer je znao da naposljetku svaki čovjek ima pravo na vlastita značenja. Škiljan je – i time ću zaključiti – uvijek volio isticati da potreba za jezikom uopće ne bi ni postojala kad bismo svi imali ista značenja: kad bismo se svi razumjeli, onda nam više ništa ne bi preostalo nego da šutimo. A taj bi svijet prema Škiljanu bio čudovišan. A kako i ne bi, kad su upravo znakovi ono od čega svaki semiolog, ali i čovjek, naposljetku živi?

Prerađena verzija izlaganja sa skupa „Svjetovi Dubravka Škiljana“ / Filozofski fakultet u Zagrebu 2009.

Share

Comments are closed.