Izlaganje Marije Slišković na radnom sastanku u Hrvatskom saboru
28. lipnja 2012. 14.00h (dvorana Ivana Mažuranića) – radni sastanak s temom: “Žene nad kojima je izvršen ratni zločin silovanja u Domovinskom ratu”, u organizaciji Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije i Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskoga sabora. Uz članove i članice Odbora, na sastanku sudjeluju: ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, ministar pravosuđa Orsat Miljenić, ministar branitelja Predrag Matić, glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, Helena Štimac Radin, predsjednica Udruge “Žene u domovinskom ratu” Marija Slišković i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije Ivanka Luetić Boban.
izlaganje: Marija Slišković
Poštovani,
Zahvaljujem predsjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko – dalmatinske županije gđi Ivanki Luetić- Boban na prijedlogu i organizaciji ovog sastanka.
Srdačno pozdravljam sve nazočne,
zahvaljujem medijima na pomoći da ovaj ratni zločin o kojem ćemo govoriti i danas ne ostane prešućen.
Sudionica sam Prve mirovne inicijative u zaustavljanju ratne prijetnje Apel za mirno rješenje nastalih problema na prostoru tadašnje Jugoslavije u siječnju 1991g. upućen Generalštabu JNA. Nosim to vrijeme upozoravanja hrvatskog naroda, posebno žena, da se zaustavi ratna prijetnja. Iz toga proizlazi moj odnos prema svemu što se dogodilo u ratu koji hrvatski narod nije želio ali je odgovorio na agresiju i obranio prostor RH.
Uvjerena sam da je lažna pažnja za patnju drugoga ako ne vidim onu koja je pokraj mene.
O ratnom zločinu silovanja javno govorimo i pozivamo državne institucije na hitro djelovanje uskoro će biti gotovo dvije godine. Žene žrtve i same su javno i putem medija svjedočile o proživljenom. Govor o ovom ratnom zločinu dopro je do javnosti, on više nije tajna. Za državne institucije počinjeni ratni zločin nije nepoznat. Žene su javno svjedočeći iznosile činjenicu da ne govore prvi puta, da su različitim državnim službama davale iskaze i svjedočenja odmah po izlasku s okupiranog prostora ili logora a to je bilo tijekom 1991 i 1992.g. Iskazi su ponavljani u nekoliko navrata s različitim vremenskim odmakom.
Stoga je bilo potrebno sazvati ovaj sastanak i zatražiti odgovor od vodećih ljudi što će učiniti državne institucije kako bi ispravile nepravdu nanesenu ženama žrtvama ratnog zločina silovanje počinjenog prije dvadeset godina u samim počecima agresije na Hrvatsku. Prešućivanjem ovog ratnog zločina poslana je kriva poruka žrtvi i počiniteljima zločina a i međunarodnoj zajednici jer je procesuiranje ovih zločina obveza Hrvatske prema međunarodnom pravu. Silovanje je ratni zločin.
Dvadeset godina žrtve nisu dobile iskaz državne brige za njihovo ratno stradanje, nisu dobile pripadajući status , nemaju organiziranu medicinsku skrb, uskraćuje im se pripadajuća materijalna naknada, nisu dobile obeštećenje za provedene torture, maltretiranja, silovanja, zatvaranja.
Za isto vrijeme zločinci su na slobodi u Hrvatskoj, Srbiji ili nekoj drugoj zemlji. Oni žive tu s nama bez osjećaja krivnje, uvjereni da nisu činili ništa kažnjivo, oni su s počinjenim ratnim zločinom zbog pasivnosti Hrvatske slobodni ljudi.
Zadnjih mjeseci intenzivno smo upoznavali javnost, predstavnike međunarodne zajednice u RH, državne institucije, akademsku zajednicu, tražeći pravdu i ispravljanje nebrige za žrtve.
Iskaze silovanih žena preveli smo na engleski i dvojezično tiskali u knjizi “Sunčica”, nazvanoj po najmlađoj ženi žrtvi ratnog stradanja, osmomjesečnoj bebi, zatvorenoj u stanu u kojem su zatočili njenu majku i držali kao roblje za silovanje. Osim prešućivanja stradanja majke prešućeno je i stradanje osmomjesečne bebe.
Prenosim isječke iz autentičnih svjedočenja žena:
Iz iskaza:
Morala sam imati glavu dolje i krajičkom oka u rupi Ciglane vidjela sam puno leševa. Bili su to poubijani naši ljudi.
Vratili su me kod Žigića i on mi je rekao ” vidiš, nismo ti ubili muža”, bio je to neki oblik njihovog mučenja. Ispitivao me na način vrijeđanja pogrdnim riječima. U tu prostoriju je ušao Pero Škvorić i još jedan uz njega, lupio me šakom u sljepoočicu, pala sam ošamućena i onda su me obadvojica silovali uz prisustvo Žigića. Nakon toga su me natjerali da se obučem i izađem ali da nikome ne govorim ni riječi ” jer ide noć”, bila je to jasna prijetnja, znala sam koga su god u noći izveli taj se nije vratio.
Razmijenjena sam 27.3 1992. godine svi za sve i tako sam i ja ušla u grupu razmjene uz ostale osuđene žene iz Vukovara.
Progonstvo sam provela u Zagrebu. U Vukovar se nisam vratila radi zločinaca koji tamo i dan danas žive. Svi su abolirani, kuće su im obnovljene u većim gabaritima nego što su bile, hrvatska država im je omogućila miran život.
Priznat mi je status hrvatskoj branitelja, skinuta mi je invalidnost, nemam nikakva materijalna ni moralna obeštećenja za počinjeni ratni zločin višekratnog silovanja. Imam radnu mirovinu.
Zdravstveno sam potpuno loše, godinama se liječim, sa sve više oštećenja organizma. Od udaraca u glavu osjećam sve veću bol u lijevoj strani glave. Neprekidno se traže novi nalazi, no ja znam da je cijeli problem u zlostavljanju koje sam prošla.
Drugi iskaz:
Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. Stigao je jedan četnik pod imenom Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće, susreli smo Macura Iliju, Žmigi sam rekla da ga poznam jer sam očekivala bilo koji spas. Macura se napravio da me ne pozna i prošao je pokraj mene. Žmiga me vodio niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao je redegenik preko prsa i bio je do zuba naoružan. Odveo me do jednog četničkog štaba kod glavnog kojeg su zvali Kameni, znam ga pod prezimenom Lančužanin, bio je moj susjed.
O stradanju sam dala iskaz u Državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim policajcima koji su me došli saslušatu u stanu.
Jednom sam pozvana kao svjedok na suđenju Peri Krtiniću, koji je tijekom procesa umro.
Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakva obeštećenja za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu.
Imam osobnu mirovinu od 1700kn za zasluženi staž i godine života.
Treći iskaz:
Iskaz o počinjenom zločinu nad mnom dala sam policiji u Sotinu. Bila sam pozvana na sud gdje su mi pokazali neke slike na kojima sam trebala prepoznati počinitelje. Kako je bila već značajna vremenska razlika nisam na slikama nikog prepoznala ali sam počinitelja prepoznala na slici u novinama. Bila je vijest o odlikovanima i pohvaljenima za uspjehe u Vukovaru, među njima se nalazila slika Borivoja Tešića. Njega su zvali kapetan Boro.
Nakon iskaza i poziva nikada me nitko više nije zvao. Nisam ostvarila nikakva prava i obeštećenja za proživljeni ratni zločin.
Četvrti iskaz
Proces traje deset godina, na saslušanju, iskazima, svjedočenjima bila sam desetak puta. Svaki puta sam se osjećala kao okrivljenik. Nisam imala odvjetnika ni potporu na sudu.
Za počinjeni zločin kategorije ratnog zločina nisam dobila nikakvu materijalnu ni moralnu naknadu.
Iz iskaza završenog sudskog procesa:
Upućena sam na privatnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja. Oprošteni su im sudski troškovi zbog slabog imovinskog stanja.
U Vukovaru sam počela dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj puta i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve ponoviti.
Napustila sam Vukovar i sada živim u unajmljenom stanu, drugog grada u kojem ne mogu ostvariti nikakva prava zbog birokratskih procedura u Vukovaru.
Za sva stradanja, ratni zločin silovanje, mučenja i iživljavanja, koje sam proživjela kao osamnaestogodišnjakinja dobila sam status civilne žrtve druge grupe s mjesečnom naknadom od 2.400 kn. bez bilo kojih drugih prava.
Na kraju prenosim i dio sa saslušanja pripadnika četničkog dobrovoljnog odreda „Štitovi“ iz 1993.g. na Sudu u Splitu:
Dok sam bio u Vukovaru silovao sam oko 30 ženskih osoba.Radilo se o osobama starosne dobi oko 40,45 do 50 g.Samo jedna od njih bila je stara 16g. Silovanje smo vršili u jednoj maloj prodavaonici koja se nalazila blizu parka nedaleko bolnice u Vukovaru. Ženske osobe dovodio je u prodavaonicu Paja za kojeg mislim da se preziva Vatičin.Žene su se prema prodavaonici kretale ispred njega , a on je išao za njima sa pištoljem u ruci…U svim slučajevima silovanja učestvovala je nas grupa od oko 9 do 10 muškaraca. U svim slučajevima bi kao zadnji silovanje vršio Paja. Nakon toga bi neke žene ubio iz pištolja, neke nebi ubijao,već bi ih zadržao u prostoriji do ove u kojoj je vršeno silovanje. Ja neznam čime se on rukovodio pri odluci dali će ubiti ili ne.
Prešućivanjem postojanja ovih žrtava i zločinaca državno vodstvo iskazuje nebrigu za stradanje vlastitog naroda, ne otvara mogućnost boljih odnosa sa narodom zemlje koja je izvršila ratnu agresiju u kojoj je počinjeno mnogo zločina, patnji, razaranja, niz dugogodišnjih posljedica. Naprotiv ovo je način da se u narodnu memoriju osim stradanja ugradi i izostanak pravde koji će zasigurno dugo stajati na putu istinskih poboljšanja odnosa između dvaju naroda.
Duboko vjerujem u dobre odnose dvaju naroda ne kada određeni političari iskažu da su postigli dobre političke odnose ili kada to govori grupacija bliska politici, vjerujem tek kada narod u većini doživi rasterećenje od negativnih iskustava. To je ipak moguće samo uz prisustvo pravičnosti.
Potrebno je svakako podsjetiti da problem ovog ratnog zločina nije u nadležnosti samo jednog ministarstva, problem je ovo cijele Vlade.
Dokaz je tome svjedočenje žena, one govore o problemima koje treba rješavati ministarstvo policije, zdravstva, pravosuđa, obnove,vanjskih poslova, branitelja, državno odvjetništvo. Samo u pravilnom obuhvaćanju ovog problema Hrvatska će moći zatvoriti jednu od stranica ratnog stradanja.
Iz nekoliko navedenih svjedočenja uviđate da su državne institucije zakazale u slučajevima kada je proces pokrenut, kada nije pokrenut, kada žrtva mora napustiti Vukovar zbog prijetnji, kada nije zdravstveno zbrinuta, i u konačnici kada nije ni priznata.
Pri spoznaji da postoji prešućeni ratni zločin možemo imati samo dvije odluke, jedna je prihvatiti i postati dio šutnje ili progovoriti kao čovjek kojem je prioritet pravda, ispravljanje ponovljenog poniženja žrtve.
Odlučile smo se boriti za pravdu. Stoga je i naše dosadašnje obračanje državnim institucijama,iako često nemamo njihov odgovor, traženje pravičnog djelovanja svih institucija, Državnog odvjetništva u aktiviranju i pokretanju procesa, Ministarstvu unutarnjih poslova koje treba istražiti gdje su iskazi o kojima govore žene,smijeli li šutjeti kada žrtva prijavi prijetnju, Ministarstvu branitelja u hitnom rješavanju statusa žrtve, Ministarstvu pravosuđa u ažuriranju sudskih procesa, Ministarstvu zdravstva u organizaciji zdravstvene potpore ženama žrtvama, Ministarstvo vanjskih poslova koje provodi kontakte s drugim zemljama, mora imati saznanja i o dimenzijama stradanja u vremenu stvaranja RH i o odbjeglim zločincima koji žive u drugim zemljama, Ministar obnove mora reagirati ako žrtva ratnog zločina živi kao podstanar a u uredima njegovog ministarstva godinama ne rješavaju pripadajuće joj pravo na stambeno zbrinjavanje.
Ukazivanje na istinsku brigu za pravičan odnos prema ratnom stradanju imaju i pripadnici međunarodne zajednice koji potiču Hrvatsku ka razvoju istinske demokracije i vladavine ljudskih prava.
Svakako želim govoreći o ovom ratnom zločinu prije svega da se provedu sve potrebne radnje sada i odmah, upozoravajući da je Hrvatska bremenita zaostalim problemima iz prošlosti koji joj ne omogućuju rasterećen odnos prema budućnosti.
Današnjicu živimo s osjećajem nepravednog odnosa prema žrtvi i stradanju hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog rata, olakog prešućivanja razmjera moći oružja i mržnje koja se 1991.g. nadvila nad narod i zemlju. Podijeljeni politika i narod nisu dobar saveznik za stvaranje kvalitetnog demokratskog društva koji pretendira dati pozitivan doprinos Europskoj zajednici.
Marija Slišković
Share
http://www.jutarnji.hr/bez-vremenskog-ogranicenja-za-prijavu-zlocina–zrtve-silovanja-iz-domovinskog-rata-dobit-ce-status-civilne-zrtve-rata/1037890/
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/miljenic-i-pusic-na-radnom-sastanku-sa-zenama-zrtvama-silovanja-u-ratu.html
http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/179204/Default.aspx
dok hrvatska ne poništi zg summit iz 2000. tj stvaranje regije zapadnog balkana ništa se značajnijeg neće riješiti pa i po pitanju silovanih žena jer proces stabilizacije i pridruživanja u regiji za približavanje eu ne prihvaća ništa što bi moglo ugroziti regiju(tko je agresor?
) i njezino privlačenje u eu. pa zar nije apsurdno da za zločine koji su počinili srbijanske snage u Lovasu, dakle na hrvatskom teritoriju sudi sud u beogradu koji je eto osudio zločince ukupno na 128 godina. Ispada da za jednog mrtvog, izmasakriranog, mučenog hrvatskog civila(a ubijeno ih je 70) srbijanski zločinac dobije 1, 8 godina zatvora!!! Hrvatsko pravosuđe npr, navodno zbog proceduralnih pogrešaka, čak i pušta na slobodu zločince, iako ih englezi izručuju(slučaj španović). Dok vecna pusić izvrijeđa žrtve silovanja Domovinskog rata na pasja kola s druge strane joj je četnik nikolić(valjda po dedinoj strani) simpatičan jer niti jednom svojom izjavom(“vidjet ćemo”) nije osudila “četnikovanje” nikolića po hrvatskoj. I sad bi od takvih trebali očekivati razumijevanje, osudu pa i sudske tužbe i gonjenja zločinaca 
trebalo bi upitati bajića koliko se prašine nataložilo na izjavama ovih nesretnih žena i zašto se ništa nije poduzimalo svih ovih godina.
meni je u ovoj priči zanimljivo to da se Pusićka “udostojila” sudjelovati na ovom radnom sastanku. Bit će da joj je Milanović, a možda i sam Predsjednik, jasno naredio: Pusić, izvoli se pojavit na sastanku i prestani nam raditi štetu ovoj Vladi i cijeloj Hrvatskoj. Gđa Slišković ništa ovdje ne piše je li se Pusić ispričala zbog onog svojeg poziva na gay paradu? Ne vjerujem da jest, jer bi to sigurno bilo objavljeno. Mislim da Udruga “Sunčica” ali i sve druge braniteljske udruge MORAJU inzistirati na isprici. I to JAVNOJ. O ostavci, za sada, niti ne govorim, jer su za to šanse, za sada, minimalne ili nikakve. Dovoljno je vidjeti kako nam ovih dana premijer Milanović grčevito brani još jednog člana “duumvirata zla” (Čačić-Pusić), tj. podpredsjednika Vlade Čačića. Bez obzira što ovaj klijentelistički i upravo zastrašujuće bezobziran dvojac svakim danom sve više šteti Hrvatskoj. Tragično, ali istinito, Hrvatska je postala taocem Čačića ali i Pusićke. Ne dvojim da će ova Vlada ili ranije pasti (prije isteka mandata) ili slijedeći mandat sasvim sigurno može zaboravit. No, dok čekamo da se ovakav scenarij desi, ne treba, ponavljam, odustati od traženja javne isprike ministrice Pusić. Ona je to jednostavno DUŽNA učiniti jer je nakon tih žena, žrtava iz DR, uvrijedila i čitavu hrvatsku javnost. To je onaj minimum bez kojeg ona nema pravo i dalje obnašati funkciju koje se, usput rečeno, dograbila na zaista neprimjeren način.
Bilo je za ocekivati da ce gđa.Pusic prihvatiti ovaj poziv nakon reakcije mnogih na njenu nebulozu. Cak je ovaj sastanak iskoristila da preko medija prenese da je to sastanak sa zenama zrtvama.
Nista nisam ni ocekivala. Ponasala se u duhu svoje inteligencije, emocija,suosjecanja, drzavotvorstva,nacionalnog osjecaja. Nije me ni poghledala,pozdravila,cestitala na volonterskom zalaganju za zene. Za nju sam bila bezveznakinja. U pravilu volim jake ljude, jace od mene, od njih se da uciti ali uci se uvijek i od onih kakav nesmijes biti. Voljela bih da je ministrica moje zemlje snazna zena.
Hrvati su birali one koji su prema Hrvatskoj i hrvatskim zrtvama ravnodusni jer im u mozgovima prevladava filozofija: Sto ste trazili to ste dobili. Cacic i Pusicka, koji sa svojom “hrvatskom nenarodnom strankom” mogu skupiti 5% glasova imaju utjecaj na hrvatsku unutrasnju i vanjsku politiku (stvarnost)
50%. Bajic ne radi svoj posao. Za to ce kad tad odgovarati.
Divljenje gospodji Sliskovic i svim koji se bore za istinu i pravdu.
Dear Marija, eee, sad ste mi digli tlak na 700..nije vas pozdravila???? heeeeej??!!! šta je ovo? kakvu mi to jebenu (moram tako reći, sorry svima) ministricu imamo? A kultura, pristojnost, civilizacijski uzusi i sve te brije na koje Pusićka inače brije, jel, jer je, kakti iz fine famiglie, pa tu neki doktorati, ovo, ono…ma, fuck her. Vi ste za nju bezvezenjakinja, ma nemoj? Znate šta, obit će se to njoj o glavu, hoće, samo polako, strpljenja, trebaju se neke stvari posložit. Nego, vidim sad najavu sutrašnjeg JL, Pusićka izjavila kako Čačić ipak treba otići!!! Naravno, ne treba imati iluzija da je ona do te spoznaje SAMA došla, da je SAMA promislila što bi u toj priči bio moralan potez, itd. Ne. Ona se na brzaka konzultirala sa stranim diplomatama, a garant je i trknula na Pantovčak da vidi što Josipović misli….i kad si je zbrojila dva i dva (čitaj: ak’ ga podržim mogla bi i ja ostat’ bez foteljice) na naglo je “shvatila” da Čačić mora odletit. I baš zato,da se opet vratim na Vas, i na Udrugu, sad tek treba još žešće inzistirati da se Pusić JAVNO ispriča. Pa ako trebamo strane diplomate da joj to kažu, kad već sama nije shvatila, okej. Ni to nije loša solucija, znači trebamo i njih upoznati s time što je Pusić TOČNO rekla (jer nekako sumnjam da su oni to nešto pretjerano popratili?). Takva besprizorna i beskrupulozna osoba ne može obnašati takvu jednu ozbiljnu funkciju.
Gđo.Marija Slišković, predlažem da pokušate zatražiti od Komisije EU u Hrvatskoj podršku za uređenje statusa stradalih žena jer ovo predugo traje. Ovih dana “tportal” objavio je članak o stradalim ženama, gdje je visoko pozicionirani službenik izjavio da prvo treba izbrojati stradale pa će onda odrediti visinu obeštećenja i socijalna prava. A to znači da Vlada RH ne misli ozbiljno.
Naravno su sve dosadašnje Vlade uključene u prešučivanje ovog i ostalih ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima. Međunarodna zajednica pritisnula je procesuiranja za zločine u Oluji i kako znate osim mnogih branitelja i General Gotovina ima presudu od 24 g.Znajuči što se sve dogodilo u Vukovaru,Škabrnji i ostalim mjestima svatko može uočiti što hrvatski političari rade, svjesno ili nesvjesno. Svakako je narodna šutnja i nezainteresiranost tome pripomogla.
Zločin nad ženama više nije tajna. Upoznata je i međunarodna zajednica. Imamo dogovor s Pravnim fakultetom Zagreb,Pravna klinika oko izrade zakonskih prijedloga za uspostavljanje statusa zrtava. Nije im više moguče izbječi rješavanje ovog problema. Postoje mnogi elementi za tužbu RH od svih žrtava koje nisu obeštečene, problem je sto su ih zadovoljili mrvicama i time umanjili dimenziju stradanja.Podrska agresoru.