navigacija

Uvertira u ostvarivanje snova

Svijetom bez žurbe

San se počinje ostvarivati prvim korakom. Drugim riječima, za postizanje nekog cilja potrebno je započeti s njegovom realizacijom i pažljivo promatrati cjelokupan proces stvaranja, od začetka do konačnog ostvarenja. U hinduizmu, praktikanti karma joge svjesni su da, ako želimo nešto ostvariti, moramo usmjeravati isti intenzitet pažnje početku, sredini i samom kraju procesa. U današnje vrijeme na Zapadu to nazivaju svjesnošću sadašnjeg trenutka.

Moja putnička priča započela je doslovno - prvim korakom. Davne 2003. godine zajedno s nekoliko prijatelja upustio sam se u prvo višednevno planinarenje. Cilj je bio prehodati put od Krasnog do NP Sjeverni Velebit prateći Premužićevu stazu do planinarskog doma Alan i potom se spustiti do Jablanca. Ruta koju bih danas smatrao relativno laganom nama je tad predstavljala golem poduhvat.

Neiskusni, napunili smo ruksake velikom količinom hrane i potrepština koje su nam uvelike otežavali kretanje. Osjetili smo prve bolove, grčeve i žuljeve. No unatoč patnji i težini naših ruksaka taj uspješan pohod u nas je usadio ljubav prema hodanju, pustolovini i sporom kretanju.

Narednih smo se godina barem jednom godišnje upuštali u višednevna istraživanja hrvatskih planina. Naše želje su rasle sa svakim novim izletom, no kako je vrijeme prolazilo, a svatko od nas ulazio u svijet odraslih i stvarao vlastitu ličnost, ucrtavali smo smjerove vlastitih životnih puteva i polako postajali robovi želja i obveza koji je život donosio. Odlasci u planine postajali su sve rjeđi. Ja sam, izgleda, sazrijevao malo sporije. Svi su već radili i ganjali svoje ciljeve dok sam ja još maštao o ostvarivanju snova.

Zanimali su me duhovnost, priroda i potpuna sloboda. Buntovno sam se ponašao prema pravilima sustava i time odskakao od svojih vršnjaka. Vjerojatno sam svima dosađivao neprestanim pričama o putovanjima, spavanju u šatoru i prepuštanju neizvjesnosti. Bile su to samo priče, snovi koji inače kod većine ljudi nestanu i nikad se ne ostvare. 2009. sam prvi put krenuo na put izvan Hrvatske. Putovao sam vlakom po Balkanu sve do Turske.

U mjesec dana života na cesti, suočavanja sa samim sobom i osvještavanja vlastitih strahova i predrasuda koji u sigurnosti doma ne izlaze na vidjelo, shvatio sam da mi se putovanja sviđaju i da u tim lutanjima učim više o sebi i životu nego u bilo kojoj školi.

Stoga sam se 2010. zaposlio preko ljeta, zaradio nešto novca i s grupom prijatelja krenuo na Camino de Santiago, hodočasnički put dug 860 kilometara, koji spaja francuske Pireneje s obalom Atlanskog oceana u Španjolskoj. Kad se danas sjetim tog putovanja, čini mi se da sam na taj put krenuo iz ponosa i s namjerom da se pravim važan.

Postojala je želja da se suočim s jednomjesečnim hodanjem, no još je jača bila želja da napravim nešto što je mojoj okolini bilo neobično i da po tome budem poseban. Čitavo sam ljeto čekao trenutak polaska, maštao o tom poduhvatu i jedno se jutro našao u malom francuskom selu Saint Jean Pied de Port odakle sam krenuo uzbrdo preko Pireneja u smjeru Španjolske. Bilo je sunčano dok sam se polako penjao, uzbuđen i pun očekivanja.

No kako su kilometri prolazili, shvatio sam da se ništa posebno izvana neće dogoditi. Neću vidjeti vilenjake, patuljke ili jednoroge. Prepuštanje hodanju proces je koji traje. Mojem umu, ukorijenjenom u svakodnevici, spori ritam nije odgovarao i borio se sa spoznajama koji je takav ritam donosio. Međutim, kako su dani prolazili, glasovi u glavi koji su ometali moje napredovanje polako su se stišavali. Otkrivao sam u sebi davno zaboravljene uspomene i otkrio unutarnji svijet koji je zbog brzine i obaveza nevidljiv u svakodnevnom životu.

Put me vodio prema Pamploni, a prelazeći preko jednog nadvožnjaka obratio sam pažnju na jurnjavu automobila ispod sebe. Promatrao sam njihov brzi prolaz i nestajanje u daljini, pitajući se kamo ti ljudi žure. Dok sam sve to gledao sjetio sam se da sam i ja do prije desetak dana tako jurio u svom automobilu. Sat koji nosimo na ruci određuje ritam našeg života. Čitav dan vodimo bitku s vremenom radi ispunjavanja kojekakvih obaveza. Jurimo sve brže, dani prolaze, zaboravljamo snove i život nestaje, a da ga nismo bili ni svjesni.

Te 2010. sam na Caminu sreo prve putnike hodače. Većina nas koji smo pratili smjer oceana putovala je pješice, ali postojala je i nekolicina njih koji su svoj put započeli daleko od označenih i dobro opskrbljenih ruta Camina. Ljudi koji su svoje putovanje započeli od svojih kućnih pragova, kao i oni koji su planirali hodati daleko prema Africi. Pitao sam se kako je to kad hodaš po rutama na kojima ne

postoji jeftin smještaj za hodača. Kakav je osjećaj prolaziti kroz mjesta gdje je hodač rijetkost. Zanimala me ta dimenzija putničke neizvjesnosti koju na lijepo uređenom Caminu nisam mogao pronaći. Nanjušio sam da je hodanje posebno, ali još mi nije bilo jasno zašto mi postaje toliko privlačno. Sjeme usporenog kretanja bilo je bačeno u mene i polako me preuzimalo.

Misli o dalekim metama poput Jeruzalema, Meke ili Kailasha često su me pratile, ali bio sam svjestan koliko malo znam o njima i koliko sam još nespreman. 2011. sam propješačio Istru. U ruksaku sam nosio sve što mi je bilo potrebno za život, osim šatora. Želio sam upoznavati ljude koji žive u selima kroz koje prolazim, iskusiti sreću u prepuštanju gostoljubivosti domaćina. Na kraju svakog dana netko bi me ugostio i pronašao mi suho skrovište.

Mještani su mi nudili garaže, nedovršene dijelove svojih kuća i nadstrešnice domova, ali ono što su mi nudili u najvećoj mjeri i što me najviše privlačilo bile su njihove priče. Svaki dan sam otkrivao nešto novo o području kroz koje sam prolazio, stjecao nova poznanstva i otkrio temu koja me najviše zanimala - ljudi.

Neku zemlju čine zanimljivom njezine prirodne ljepote, građevine i slično, ali ponajviše ljudi koji u njoj žive. Hodajući kroz Istru, osjetio sam i dimenziju upoznavanja okoline koju usporeno kretanje nosi sa sobom. Isto tako, ti su me dani toliko umorili i iscrpili da sam osvijestio koliko su daleko mete koje sam si zacrtao. Trebalo je postaviti manje ciljeve kao uvertiru u ostvarivanje vlastitih snova.

I tako sam 2012. krenuo iz vlastite kuće u smjeru Rima, s jednako opremljenim ruksakom kao i onda kad sam hodao po Istri. Taj put sam u njega ubacio i šator. Nosio sam jako malo novca koji je bio dostatan samo za hranu, i to jedva. Velečasni Bernard Jurjević napisao mi je pismo u kojem je stajalo da sam hodočasnik koji hoda prema Rimu.

To pismo mi je pomoglo dobiti sklonište u crkvama u mjestima po putu. Šator je do Rima ostao neotvoren, na samom dnu ruksaka. U više od mjesec dana hodanja iskusio sam ljepotu, ali i teškoću hodočasničke svakodnevice. Suočavanje sa samoćom i svakodnevna upornost u napredovanju prema cilju duboko su se urezali u mene i promijenili me kao osobu.

Međutim, kad sam se vratio, hodačko iskustvo koje me obogatilo duhovno i umno, bilo je teško zadržati u svakodnevnici. Nije mi bilo jasno zašto radost koju osjećam na putu ne osjećam kod kuće. Zašto sam na cesti sretniji? Zbog čega u fizičkoj patnji i samoći pronalazim zadovoljstvo? Odgovor sam dalje tražio u svojim lutanjima i osvijestio činjenicu da mi u svakodnevici nedostaje cilj koji postoji u hodanju.

Zaključio sam da sam poput strijelca koji ima luk, ali nema metu prema kojoj bi odapeo strijelu. Hodao sam dalje i opet se vratio na Camino de Santiago, lutao po unutrašnjosti Istre i obroncima Velebita, tražeći odgovor na pitanje zašto to radim. Za koga točno hodam? Odgovor se polako kristalizirao.

Hodam radi sebe, jer želja za dokazivanjem u društvu odavno je nestala. I radim to jer to volim. Simbolika hodanja postala je sastavni dio mog života. Sve što započnemo moramo pratiti istim intenzitetom pažnje od početka do kraja. Kad hodam, imam cilj i svaki korak predstavlja polagano približavanje njegovoj realizaciji.

U tome pronalazim zadovoljstvo i ispunjenje. Prihvatio sam činjenicu da su hodanje i lutanja moj san, i u tome pronašao svoj cilj. Nakon više od pet godina priprema i razmišljanja, smatram se spremnim za veće poduhvate. Pustinja, Jeruzalem i Kailash izgledaju manje daleko, čak i dohvatljivo. Odlučio sam krenuti prema ostvarivanju vlastitih snova, korak po korak, bez žurbe, vidim metu i samog sebe.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (35 ocjena)

Komentari

Registracija