navigacija

Kraći fragmenti (''Vrhovi samoće'')

Spavač

Gotovo sve veze u našemu životu su iluzorne. Ta i sam je život na koncu obična iluzija. Zapravo jedan dugačak san koji proživljavamo kao naš osobni filmski uradak. Teško nam se čini kada shvatimo da zapravo i nemamo djece, bračnih partnera, rođaka i prijatelja. Kako život prolazi oni polako nestaju, odlaze u neki imaginarni suton, neku prošlost koje će mo se sjećati samo do kraja ovoga, našega trenutnoga života. Sve ono što posjedujemo već je unaprijed osuđeno da se zagubi i nestane poput tajnih znanja iz prošlosti, poput Eleuzinijskih ili Orfejskih misterija.


Želim se izgubiti na vjetrometini prošlosti, zaboraviti da sam živ i da postojim. Nepostojati, odumrijeti od samoga bola i tkiva univerzuma budući da mu ionako nemam što podariti. Želim stoga osjetiti vječnost a ne protok vremena. Vraćam se stoga iskonu, tamo na samo ishodište vremena da bih ga zaustavio. Otvarajući unutarnji svemir otkrivam mora, prirodu, oceane i otočja.  Usidrio bih se u vječnosti poput nekoga moreplovca koji je najzad pronašao neki rajski otok.

Ne usuđujemo se istinski voljeti život budući da za tako nešto treba vremena. Ne znamo uistinu voljeti budući da nam ljubav više ne znači apsolutno ništa.

Ovaj je život pusta patnja poput konstantne zubobolje koja je u sprezi sa teškom migrenom.
Kako nas samo muče životi drugih oko nas, boli nas njihova bol i muka.Pogađa nas ta bol jer ju nosimo zajedno s onima koje uistinu i volimo.

 

Spasiti se od predumišljaja, od putenoga trenutka tišine protoka vremena, istražiti očaj koji će se jednoga trenutka osloboditi i postati ljubav.
Kako li smo samo zalutali na ovu vjetrometinu, na ovaj planet koji pluta poput drugih planeta u susjedstvu koji su lišeni inteligentnoga oblika života. Mi smo osuđenici plavoga planeta, zarobljenici univerzuma, u kojemu sve što čujemo jest njegovo romorenje. I plutamo tako kao i taj naš planet u svoj svojoj surovosti, u obmani da smo živi i da nekome nešto i značimo.

Izgubljeni pod nebeskim svodom i plavetnilom neba plutamo po moru života tražeći očajnički neku nadu za bolje sutra. Nada ne postoji, no postoji sigurnost u jednoj činjenici, a ta je da će mo eventualno umrijeti.
Vrijeme, minute, sekunde svojim nas protokom stvaraju sve starijima i starijima, sve nemoćnijima, sve više izgubljenima.

Miris ovoga doba je miris ustajaloga vinskog octa. On možda dezinficira, no njegov je miris onaj koji nosi smrt.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (3 ocjena)

Komentari

Registracija
  • wannabenovinari wannabenovinari

    29.01.2017 u 17:56h

    Kakva krasna perspektiva! Prelijepo nešto :). Nadam se da autor ne uživa u samo jednom pogledu na svijet jer to bi možda bilo odgovor na samoću i besmisao :D
    0 0% 0
  • wannabenovinari wannabenovinari

    29.01.2017 u 17:56h

    Kakva krasna perspektiva! Prelijepo nešto :). Nadam se da autor ne uživa u samo jednom pogledu na svijet jer to bi možda bilo odgovor na samoću i besmisao :D
    0 0% 0